„Život je kao party. Počne dobro, završi loše“, govorio je davnih dana autor Velikog Gatsbyja Francis Scott Fitzgerald. Pa ako je tako, što ne bismo obrnuli ovu tezu naglavačke te nakrcali novogodišnji program hororima, trilerima, krimićima i filmovima katastrofe – od “Titanica” do “Supstance”. S jedne strane, ova metoda drži vodu – što gore počneš godinu i srušiš previsoka očekivanja, to će ti bolji biti ostatak.
Nije stoga čudno da se na MAXtv-u u ovo vrijeme pojavio još jedan film koji želi nastaviti zlokobni niz s dobrim završetkom – film “Raj” sa zvjezdanom postavom (Jude Law, Sydney Sweeney, Ana de Armas, Daniel Brühl, Vanessa Kirby). Priča je inspirirana stvarnim događajima osam europskih doseljenika koji su prije sto godina naselili rajski otok u južnom dijelu ekvadorskog arhipelaga Galápagos, a koji će nas u svega dva sata natjerati da preispitamo sve romantične ideje da bi se spas mogao kriti u bijegu na egzotičan otok, što dalje od civilizacije i svega onoga što ubrzava kraj.
Mit o plemenitom divljaku
Uostalom, ova ideja o plemenitom divljaku i nije tako nova – Daniel Defoe ju je literarno utjelovio u Robinsonu Crusoeu, a Rousseau filozofski razradio. U djelo ju je proveo i Paul Gauguin, a imao ju je i Friedrich Ritter, njemački liječnik koji je želio pobjeći što dalje od 1929. godine, bijede u koju je palo svjetsko gospodarstvo, ali i od trauma koje mu je prouzročio Prvi svjetski rat pa se preselio na rajski otok Floreanu. No kao daleki potomak romantika, Ritter neće na otoku dići sve četiri u zrak i uživati u fantastičnom krajoliku, moru i raslinju, jer će svim silama pokušati promijeniti svijet svojim velikim idejama.
Prvi influenceri na svijetu
Jedna od njih bila je da izvadi sve svoje zube ne bi li izbjegao opasne infekcije na otoku bez žive duše, a kamoli zubara, te da si nabavi čelično zubalo koje koristi samo kada treba jesti. Zatim da nabavi pisaću mašinu na kojoj će s dva prsta manijakalnim radom pokušati biti nešto poput novog Nietzschea. Treća je posuđena iz Biblije, a kaže da nijedan Adam ne može u raju biti sam, pa je Ritter poveo i svoju suprugu Dore, bivšu pacijenticu, koju doktor životom u prirodi, šetnjama i meditacijama planira u potpunosti izliječiti od multiple skleroze. A četvrta ideja, koja će mu se obiti o glavu, bila je da sve što napiše ubaci u veliku bačvu na plaži i čeka da njegovu poštu preuzme kakav brod, ne bi li njegove ideje konačno bile otisnute u europskim novinama – i zarazile kontinentalce.
Kako stvari iz današnje perspektive stoje, Friedrich i Dore, koje su Europljani upoznali kroz novinske tekstove, zapravo su bili prvi influenceri koji su se hvalili životom u raju – da goli hodaju po otoku, imaju vrt, kokoši i simpatičnog magarca te prakticiraju neobičan seksualni život, nešto nalik tantri. Ili, kako bismo danas rekli, svjesni seks s dubokim mindfulness disanjem. No kako, kvragu, stisnuti lajk hrabrom paru influencera? Možda tako da prodaš sve što imaš u Njemačkoj pa i ti dođeš živjeti na Galápagos te kažeš prvim influencerima da lajkaš njihov izbor.
Kako je počeo rat na mom otoku
I bi tako, jer u zimu 1932. na otok je stigao još jedan njemački par – Heinz Wittmer (Daniel Brühl) i njegova mlada supruga Margret (Sydney Sweeney) – zajedno s Harryjem (Jonathan Tittel), Heinzovim tinejdžerskim sinom iz prethodnog braka, koji se oporavlja od tuberkuloze.
Wittmeri su pustolovni, dobrodušni i željni da se dodvore domaćinima, no Friedrich i Dore nisu oduševljeni pa će im savjetovati da se smjeste u neprijateljskoj spilji, nadajući se da se neće snaći i da će ih iscrpiti vrućina, okrutna priroda i nedostatak vode. A kako bi sprali i posljednje ostatke grižnje savjesti, međusobno se tješe Nietzscheom, koji nigdje nije savjetovao čitateljima da prigrle i ljube bližnjega svoga. No pritom zaboravljaju da nevolja nikada ne dolazi sama, jer pravi problemi nastaju kada na otok stiže dekadentna barunica Antonia Wagner von Wehrborn Bosquet (Ana de Armas), koja i sama teško izgovara vlastito ime.
Mix Survivora i Talentiranog gospodina Ripleya
Možda je i zato tri muškarca doslovce nose na ramenima. Treba slaviti i uzdignuti takvu ljepotu, savršenstvo, plemićko naslijeđe, a još više megalomanske snove – da se na Galápagosu izgrade luksuzni hoteli. Naravno, samo za milijunaše. Ili one koji se takvima žele prikazati, jer priča koju je o sebi složila barunica navodno je bila čista fikcija. Glasine su govorile da je u Parizu nekoga ubila i morala pobjeći. Bila je u braku s francuskim ratnim junakom, a navodno ju je i svekrva platila da ode jer ju je toliko mrzila.
No mogu li tri tako različita para, s tako različitim svjetonazorima, živjeti zajedno? Prvi su mizantropi s intelektualnim pretenzijama. Drugi su radišni i vrijedni poput mrava te su u kratkom vremenu sagradili kuću. Treći su dekadentni, pohlepni, lažljivi i manipulativni te žive u šatoru iz kojeg stalno odjekuje zavodljivo stenjanje, a preživljavaju kradući tuđe konzerve.
Odgovor ćemo dobiti već na prvom zajedničkom ručku, na kojem stvari počinju izmicati kontroli, kao da smo spojili scenarije iz “Survivora” i “Talentiranog gospodina Ripleyja”. Tijekom šest godina – od 1929. do 1935. – odnosi će se toliko poremetiti da će na otoku biti više mrtvih nego u posljednjoj sezoni “Bijelog lotosa”. Godine 1934. dvoje stanovnika odjednom je nestalo, dvoje je pronađeno mrtvo, a njihova sudbina ostaje tajna i danas.
Sve varijante misterioznog ubojstva
Iako film nudi svoju verziju priče, prilagođenu vremenu koje grca u problemima i kulturološki se naslanja na korejski serijal “Squid Game”, te neodoljivo podsjeća na film “Trokut tuge” i ono u što se ljudi mogu pretvoriti u nehumanim uvjetima na rajskim otocima, činjenica je da prava istina do danas nije otkrivena.
Štoviše, Dore Strauch napisala je memoare “Satan Came to Eden: A Survivor’s Account of the Galapagos Affair”. Na nju je svojom verzijom događaja odgovorila Margret Wittmer, koja je 1959. objavila memoare “Floreana: A Woman’s Pilgrimage to the Galapagos”. Upravo je ona tijekom godina na otoku realizirala baruničinu ideju o pokretanju turizma te doživjela duboku starost. A dokumentarac iz 2014., “The Galápagos Affair: Satan Came to Eden”, temeljito je iznio pisane iskaze sudionika, dopuštajući doseljenicima da ispričaju svoje priče vlastitim, često proturječnim riječima.
Ne želeći vam spojlati radnju, citirat ćemo samo redatelja filma Rona Howarda, koji se za ovu krimi priču o prvim doseljenicima Galapagosa zainteresirao upravo dok je na otoku bio na godišnjem odmoru „Romantična ideja da možete biti najbolja verzija sebe ako pobjegnete od modernog društva još uvijek nas privlači“, rekao je za magazin Time. „No glavni je problem taj što nikako ne možemo pobjeći od sebe, jer gdje god krenuli, uvijek sa sobom nosimo i najopasniju prtljagu – sami sebe i naše društvo.“
