Tko nije u životu bio zaljubljen u glumca Daniela Daya-Lewisa, očito nikada nije upoznao sanjarenje i nije dovoljno znatiželjan da se otisne u neke nepoznate krajolike’, rekla mi je davnih dana jedna frendica mitomanka, a ja sam je gledala na način koji govori – ‘Nastavi draga. Nisam sigurna da pratim’. No priznajte, uvod je pomalo misteriozan, baš kao i karizmatični glumac koji je tijekom života briljirao u filmovima, ali i opasno debaklirao u privatnom životu – donosio nenadane i sumanute odluke, naglo mijenjao smjer, napuštao svoje velike ljubavi bez razloga. Nije da u potpunosti kimamo glavom čitajući o njegovim toksičnim obrascima ponašanja i duboko suosjećamo s Isabelle Adjani, ali ono zbog čega poštujemo DDL je to što čovjek kuži, a ponekad i izvodi u stvarnom životu – ono što se zove potreba za velikim bijegom od stvarnosti.
Opasna ideja – nestati na kratko iz vlastitog života
Uostalom, ideja i nije tako originalna, no rijetki je se usude izreći na glas, a mnogi pisci su razvili ovu opasnu ideju u svojim knjigama, vodeći se onim da bi svaki čovjek barem na jedan dan mogao nestati iz svog života, bez da donosi ispričnice. Hvala, dragi Frode Grytten. Često posegnemo za tvojom sjajnom knjigom kratkih priča ‘Sobe uz more, sobe u gradu’. I doista! Pokušajte se sjetiti svih likova koji su na neko vrijeme nestajali – od junakinja Elene Ferrante, misterioznih likova Harukija Murakamija ili glavnog junaka knjige ‘Noćni vlak’ za Lisabon Pascala Merciera, najvećeg bjegunca ikada koji doslovce ispuže iz svog života kao zmija i otisne se na putovanje u Portugal u nepoznatom smjeru.
Pa ipak, život često nije ni knjiga, a ni film, a kamoli život Daniela Daya-Lewisa i rijetki od nas se usude i realizirati veliki bijeg, a kamoli otkriti zašto nas primjerice neke zemlje i krajolici privlače tako snažno da im ne možemo odoljeti? Izgleda da pravi odgovor ima stari francuski pisac Gustave Flaubert koji se doslovce cijeli život zanosio jednom egzotičnom zemljom – Egiptom. I to tako intenzivno da se ova ljubav razvila u cjeloživotnu opsesiju, a koju je vrlo precizno analizirao u svojoj knjizi ‘Umijeće putovanja’ suvremeni filozof Alain de Botton.
Flaubertova opsesija zvana Egipat
Naime, početkom 19. stoljeća Europljani su bili opčinjeni Orijentom i egzotičnim običajima Bliskog istoka da su ih počeli imitirati gdje god je bilo praznog prostora – od obeliska do šarenih uzoraka na tkaninama, no ljubav je bila više površne naravni i ticala se noviteta, a manje pitanja identiteta i karaktera. Stoga nije čudno da je i Flaubert kao mali dječak bio opčinjeni idejom Orijenta. Mrzio je svoj ‘sterilni, banalni, monoton, razuman, glup i naporni život odvjetnika’ u gradu Rouenu, a još više francusku buržoaziju koju je optuživao za ekstremnu čednost, snobizam, samozadovoljstvo, rasizam i pompoznost”.
No kada je Flaubertov otac umro i ostavio mu veliku svotu novaca Flaubert je brzo krenuo za Egipat sa svojim prijateljem Maximeom Du Campom, a već na brodu je doživio takvo otkrovenje da je imao osjećaj da je sišao s uma. Ili ono što bi rekao Daniel Day-Lewis u filmu ‘Doba nevinosti’ – nogom stupio na Mjesec. Naime, u tom filmu Daniel razvija teoriju da svi pjesnici sanjaju o Japanu jer ta egzotična zemlja nudi najveći odmak od poznate realnosti. S tim da se kod Flauberta dogodilo i to da se Egipat doslovce poklopio s njegovim karakterom, vizijama i idejama kako bi trebao izgledati ono što se zove – pravi život.
Iz ljubavi prema kaosu i lijepim strankinjama
Prvo, Flaubert je volio kaos, a toga u Egiptu ima na bacanje. Pisao je o njegovom zvučnom pejzažu, obilježenom vikanjem i životinjskim zvukovima sa svih strana, njegovoj sklonosti odvažnim bojama i arhitektonskom ukrašavanju, te njegovim stanovnicima koji su govorili na flambojantan način. “Kaos je, smatrao je, prirodan tok života, a red je bio pogrešan pokušaj cenzuriranja ljudskog stanja”, piše de Botton.
Drugi razlog zašto se Flaubertova osobnost slagala s Egiptom je bio taj što je vjerovao da ljudi nisu samo duhovna bića već da imaju animalne nagone, te je cijenio što su Egipćani, uz one uzvišene priznavali i one niže, nečiste funkcije ljudskog života. “Ljudi su podrigivali u restoranima i najvrlije i najpoštovanije žene nisu imale problema s nepristojnim govorom”, opisivao je Flaubert.
Punih devet mjeseci Flaubert je proveo u Egiptu proučavajući njegov jezik, kulturu i povijest. A kako je imao tamnu kosu i rado nosio egipatsku odjeću često su ga znali zamijenili za Egipćanina te zvali Abu Chanab (otac brka).
Nagli pad romantičnih očekivanja
I konačno, Flaubert je u stranoj zemlji doživio i ljubavnu strast kada je ugledao prekrasnu ženu na brodu. Naime, prema de Bottonovoj teoriji – tajna svake egzotične strane zemlje je ta da u paketu ide i užasna privlačnost prema atraktivnim pojedincima. A još ako tome zbrojimo Flaubertovu opsesivnu znatiželju prema strancima, a čije je živote (i gola tijela) toliko volio zamišljati te zaluđenost slavnom kurtizanom koju je posjećivao – možete misliti koji je to opojan koktel senzacija bio. Pa ipak, uza sve to silno obožavanje i idolatriju, čak i Flaubert je doživio ono što danas psiholozi zovu ‘pariški blues’.
Neku vrstu razočaranja previše idealiziranim očekivanjima. Jer, ruku na srce, možeš ti pobjeći i na kraj svijeta, ali zapravo baš i ne možeš sam od sebe pa je tako i Flaubert u mnogim aspektima bio razočaran Egiptom. Kako je njegov suputnik Maxime Du Camp objasnio – Flaubert je postao “tih i povučen” dok je putovao niz Nil, baš kao što je bio u Francuskoj, a ubrzo mu je i egipatski krajolik postajao previše jednoličan. A kako stvari stoje, nije se libio pisati o tome kako su mu hramovi postali dosadni, on ponovo zapao u duboku depresiju, a Europljani, poput Britanca koji je urezao svoje ime u stup u Aleksandriji – ga užasno nervirali i frustrirali.
Zemlja u kojoj se rađaš i zemlja koju biraš
I naravno, dogodilo se ono neminovno. Flaubert je baš poput DDL digao sidro i napustio svoju veliku ljubav. No tek kada je otišao iz Egipta, Flaubert je shvatio da ga je počeo voljeti na pravi način te da je početnu zaljubljenost zamijenio za pravu ljubav, piše Alain. Iako njegov toliko veličani Egipat nije u potpunosti ispunio baš sva njegova očekivanja, jer bilo je tu jako puno projekcija (a u kojoj snažnoj ljubavi ih nema, molim lijepo!), Gustave je cijeli život je neprestano mislio o svom putovanju i opojnim slikama koje su plesale između stvarnosti i iluzija. Svojoj majci je svojedobno pisao da Orijent ipak u velikoj mjeri nadilazi onu malu, usku ideju koju je imao o njemu, a spominjao ga je čak i na samrtnoj postelji.
Flaubert je volio govoriti da se identificira kao žena, deva i medvjed, da je u istoj mjeri Kinez koliko i Francuz, da se osjeća lojalno Arapima kao i svojim sunarodnjacima, a svojedobno se proglasio i duhovnim bratom svega što živi.
No najvažnija lekcija koju smo naučili od Flauberta, tvrdi de Botton – je ona da smo svi mi možda pri rođenju raspršeni vjetrom po raznim zemljama te da bismo možda doista trebali slijediti svoj zov o velikom bijegu te poslušati što nam želi reći ona užasna privlačnosti prema nekim zemljama. I zašto svaki put zastanemo barem na tren kada krajičkom oka ugledamo u izlozima putničkih agencija, na filmu ili Instagramu našu sanjanu zemlju, posve nebitno zvale se one egzotičan Egipat, Maldivi Japan ili možda kakvo neodoljivo susjedno selo. Jer kako bi rekli u jednom filmu – ‘Veliki bijeg je uvijek sjajna ideja!’
Naslovni vizual: Canva
