Zamislite da se jednog dana zateknete u Parizu na super chic partyju. Upoznate simpa osobu kojoj spontano spomenete da morate ranije doma jer sutra putujete u Veneciju, a onda mjesec dana kasnije – voila! Izađe mala knjižica s fotografijama u kojoj je nepoznata osoba detaljno, poput detektiva, špijuna i psihijatra – pomno zabilježila sva vaša kretanja po labirintima Venecije, i to baš za vrijeme karnevala, a neoštre fotografije začinila svojim osobnim razmišljanjima. Fotografiju vas dok silazite iz vlaka. Škljoc! Vi i vaša pratnja na ulicama pod maskama i ispod mosta. Škljoc, škljoc! Zatim romantična večera u hotelu. Uf, ne radi joj fleš!
Zovi policiju ili žiri za nagrade?
Pa što se ovdje, dovraga, događa? Je li spisateljica s fotoaparatom oko vrata zaljubljena u vas? Ili to tek želi postati nakon što s vama, ili je bolje reći iza vas poput sjene, provede 13 dana u najromantičnijem gradu na svijetu? A možda tu famoznu ljubav samo spominje svojim venecijanskim prijateljima koje nagovara da vas zovu u hotel, jer samo luda ljubav može biti dovoljno uvjerljiv alibi za takve gerilske akcije? Ili je možda više privlači ideja lova u nestvarnom i nestabilnom gradu na vodi koji je sav sazdan od labirinata, privida i imaginacije. I ne manje bitno – biste li ju prijavili policiji kao mentalno nestabilnu, blago rečeno, ili joj, poput nekih, dali nagrade za umjetnički doseg? Calle je osvojila Hasselblad nagradu 2010. godine, a 2017. je bila finalistkinja Deutsche Börse nagrade.
Umjetnica praćenja
Puno je to pitanja koje je davnih dana postavila Francuskinja Sophie Calle, koja za sebe voli reći da je umjetnica praćenja, a koja je svojedobno izazivala i divljenje i kritike svojim performansima i djelima u kojima kombinira fotografiju, prozu, striptiz i terapiju razgovorom. Nije stoga čudno što su njezine knjige, u kojima istražuje konceptualnu fotografiju i urbanu nelagodu, u zadnje vrijeme doživjele brojna reizdanja, a na aukcijskim platformama cijena im sve više raste budući da, gle ironije – i sve više ljudi želi pratiti neobičnu umjetnicu.
A kako i ne bi kada je pitanje neprestanog praćenja aktualnije nego ikada. Posebice otkada smo prodali dušu vragu, a svi živi nas prate – od vlastitog mobitela do nadzornih kamera. Da ne spominjemo problematične aplikacije i glavno pitanje – tko posjeduje naše digitalno tijelo i gdje treba podvući granicu za strogu privatnost? Iako su već odavno na snazi zakoni o zaštiti podataka, a danas više niti street style fotografi ne bi smjeli fotografirati ljude na cesti koji su dobro odjeveni bez privole ili bluranja lica, izgleda da je umjetnost ovdje da neprestano, poput grada na vodi – lavira i diže valove, ne bismo li si ipak priznali da ponekad postoje neke pukotine koje ne možemo objasniti. Posebice kada se radi o ljubavi, žudnji i plimi emocija.
Voajerizam kao inspiracija
Naime, nije tajna da je umjetnost često živjela od pomnog promatranja. Ili kako je lijepo govorio profesor Ante Peterlić – većina filmova se bazira na dvije, tri velike teme – putovanje, transformacija i voajerizam. Uostalom, bi li bilo Velikog Gatsbyja ili Holly Golightly da nije bilo opsjednutih susjeda?
Pa evo i Richard Gere u najnovijem filmu Čežnja, u kojem glumi s Diane Kruger, postavlja zanimljivo pitanje – je li seksualno eksplicitan grafit koji je njegov sin napisao na zgradi škole, a zbog kojeg je i izbačen, zapravo ljubavna pjesma učiteljici francuskog u koju je bio zaljubljen? I je li dotična, koja je s njim flertala, na kraju svega trebala zvati policiju jer je dečko sjedio danima na klupici ispred njezine zgrade.
Pa čak i da je Henri B. prijavio svoju umjetnicu kao stalkericu, možemo zamisliti da bi se Sophie Calle zasigurno pozvala na druge buntovne umjetnike kao što su Charles Baudelaire i Edgar Allan Poe, a koji su je inspirirali za ovaj radikalan umjetnički čin. Baudelaire je uzdigao šetnju gradom i promatranje do umjetničkog djela, tvrdeći da je flâneur slikar modernog života. A Edgar Allan Poe je čak napisao priču „Čovjek iz mase“, koju su obožavali i Sophie Calle, ali i njen obožavatelj Paul Auster budući da je preteča detektivskog žanra. Pripovjedač sjedi u kafiću s cigarom i novinama, no kada mu u vidokrug upadne misteriozni starac, on ga odluči pratiti 24 sata po Parizu jer ga je „oduševila apsolutna osobitost njegova izraza“.
No Sophie Calle ne bi bila radikalna umjetnica da ne poželi nadmašiti svoje uzore. A vjerojatno ju je nerviralo što je Baudelaire govorio o slučajnim susretima u gradu – da užitak gradskog pjesnika nije ljubav na prvi pogled, nego na kraju, te je stoga vjerojatno zaključila da će njezina potraga trajati 13 dana. Štoviše, u trenu kada se Henri B. suočava s Calle licem u lice, tada se poetičan detektivski roman pomalo pretvara u triler, a autorica je svjesna da se nije dobro zamaskirala s plavom perikom. „Tvoje oči… prepoznajem tvoje oči, to si trebala sakriti.“
Nakon što je preživjela izdavanje ove knjižice bez prijave policiji, Sophie radi svoje najkontroverznije djelo The Address Book (1983). Naime, dok je šetala Parizom, Calle je pronašla izgubljenu knjigu s adresom. No umjesto da je uredno vrati, odlučila je provesti niz dubinskih intervjua o njezinu vlasniku – nazvanom Pierre D. A susreti su gotovo svakodnevno objavljivani u časopisu Libération. Kada je Pierre D. otkrio što je radila, prijetio joj je zbog napada na privatnost. Calle je također bila pod budnim okom javnosti kada su tabloidi objavili senzacionalističke gole fotografije iz ranijeg djela Striptease kako bi izvijestili o priči.
Iako je od njezinih djela prošlo gotovo 50 godina, ona su i dalje aktualna te izazivaju rasprave o tijelu u javnom prostoru, o neobjašnjivoj žudnji te otuđenosti i usamljenosti u velikim gradovima. Za sociologa i filozofa Georg Simmel, ovo iskustvo „usamljenosti u zajedništvu“ personificira putovanje metroom: ljudska tijela su gusto zbijena, ali svaki putnik izbjegava kontakt očima i interakciju. Calle, usmjeravajući svoj objektiv, ne uspijeva razotkriti sjenovitu figuru – on ostaje nedostižan i anoniman. Iako Sophie na kraju uspijeva zaustaviti svoj projekt te želju da neprestano prati nepoznatog muškarca, koji već graniči s pravom ovisnošću, ona tamna i uznemirujuća mjesta koja je otvorila u svojim djelima i dalje nas prate.
Naslovni vizual: Canva
