DOBAR DAN, TUGO: Zašto novi film snimljen po romanu Françoise Sagan djeluje anakrono?

Aleksandra Orlić
24.05.2026.

Film kanadske scenaristice i redateljice Durge Chew-Bose obećavao je podariti kultnom romanu iz 1954. ženski pogled na priču, no zatim se dogodio vremenski kleš, dok je božanstvena fotografija odvukla svu pažnju i ublažila neugodne nijanse koje su činile ovaj mali roman velikim.

Kada se ovaj film kanadske scenaristice i redateljice Durge Chew-Bose pojavio prošle godine u morima svjetske kinematografije, mnogi su ga dočekali širom otvorenih ruku kao što dočekujemo svako ljeto. Uostalom, romani francuske spisateljice koje smo s oduševljenjem otkrivali u svojim tinejdžerskim godinama doista su poput zatvorenih školjki – svaka je tako mala, skladna, a opet neobična, specifična i puna tajni, ako ne i pravih bisera. A do danas mnogi ne mogu shvatiti kako je 17-godišnja djevojka u toj dobi napisala tako zreo i minuciozno dotjeran roman kao ‘Dobar dan, tugo’.

I nema veze što je još Otto Preminger, svega četiri godine nakon što je roman izišao davne 1954. godine, snimio film s Jean Seberg ni što je roman dobio i brojne strip inačice… Ovaj roman je s vremenom postajao sve bolji te stoga ne čudi što je mnoge inspirirao na nove interpretacije, baš poput jednog drugog bisera – romana ‘Ljubavnik’ Marguerite Duras. Priča o odrastanju, ljubomori i svim važnim pitanjima koje donosi ta osjetljiva dob – od ljubavi, seksa, prevare, problema sa samopouzdanjem, ljetnim avanturama, odnosom s ocem, potisnutoj boli, depresiji u naznakama – je vječna.

Mladenačka tjeskoba

Uostalom, ako postoji vrijeme koje i više nego dobro razumije mladenačku anksioznost te potrebu da usporimo i otkrijemo neke stare vrijednosti, onda je to naše doba. Tim više što bi se film vizualno mogao uklopiti u Tomato Girl trend. Doduše, na quite luxury način, jer fotografija filma je toliko divna da bi sve te minimalističke kadrove natopljene melankoličnim moodom poželjela svaka influencerica koja drži do ‘manje je više’ estetike. A, zanimao nas je i ženski pogled na film, budući da je svojedobno i Jean Seberg rekla da ju je redatelj iskoristio poput maramice, a onda ju okrutno odbacio.

Tiha jeza i amoralna okrutnost

Navodno je Jean Seberg u ulozi eterične i krhke djevojke Cecile koja u nekom trenutku otkriva svoju tamnu stranu – amoralnu okrutnost – toliko oduševila Godarda da joj je dao ulogu u filmu Do posljednjeg dana koji će je proslaviti. No u ovom filmu sve je toliko stišano i zatvoreno, da ne kažemo normalno da se moramo svojski truditi u suptilnim detaljima otkriti što se vrti kroz glavu i srce glavne junakinje dok na moru provodi ljeto sa svojim bogatim ocem i njegove dvije žene. Nema više one hladne jeze koja vam prostruji tijelom na pojedine kadrove. Niti onog skandala koji je potresao naše roditelje koji su gledali film u pedesetima i čudili se kako se maloljetna djevojka upušta u seks. Štoviše, scene poljubaca djeluju nekako neobično čedno za mlade te dobi.

Himna slow livinga

Možda je problem u tome što u naše doba, kada smo bombardirani neprestanim senzacijama, kao vuk omađijani smo frulom koju svira ovčica. U ovom slučaju dugim, toplim i tako predivnim kadrovima u kojima se naizgled ništa ne događa. Likovi lješkare na ležaljkama, čitaju knjigu ili dok leže u krilu čitaju iz knjige pojedine odlomke naglas, sporo listaju skice i pametno i poetski filozofiraju o smislu rada i neuhvatljivim mood trenucima, leže na sunce, ljube se, slažu predmete na stolu, sviraju gitaru ili si crtaju ležeći na plaži po leđima. Tim više nekako anakrono izgledaju te rijetke scene u kojima se u kadru – prerijetko i nekako nerelano – pojavi smartphone. Kao da je netko pobrkao vrijeme i stare spore vrijednosti ubacio u novo doba, gdje to više naprosto ne funkcionira, a pri tome filmu ukrao svu onu seksualnu draž i mračnu energiju.

Vrijeme koje ne nemoguće vratiti, a kamoli usporiti

Iako je film natopljen prekrasnim poetskim opažanjima – od toga kako su svi ljudi ranjivi kada skinu cipele, kako je moguće u isto vrijeme biti osamljen i voljeti do krajnjih granica, analizama izgubljenosti i jaknama kao zaštitnim oplošjem za sve one koji se na ovom svijetu osjećaju kao školjke, kako je moguće karakter žene dočarati načinom kako sjedi, jede jabuku i oblači se i šminka – sve je u ovoj filmskoj priči dosta hladno, baš poput Chloe Sevigny u ulozi druge žene Anne. Ostaje dojam da je debi kanadske redateljice ostao nešto poput filma za Instagram feed te sjetan hommage dobu koje se više ne može vratiti, ma koliko se mi trudili zavitlati mobitel u more i usporiti vrijeme.

Pročitaj više

Između strasti i samouništenja

Jako je lako mrziti ovaj film – od navodnika na plakatu filma koji su nam namigivali prije nego što smo stigli u kino, preko onog da je film podbacio kao šalabahter za one koji nisu čitali prvi i jedini roman Emily Brontë, objavljen 1847. godine pod muškim pseudonimom Ellis Bell, do toga da sve što gledamo izgleda kao još jedan kostimirani set koji bi se svidio Taylor Swift. No ako izdržite do kraja ove duge i turbulentne sage i ne poskliznete se na sve mokre stvari – od kokošjih jaja, krvi, sline puževa i grozne kiše koja neprestano pada – možda otkrijete nešto što smo u međuvremenu prigušili. Mračnu ljubav sa svim onim nuspojavama i animalnu žudnju. Ili kako se to danas moderno zove – limerenciju.

Psihoseksualni pop-triler

Ako umjetna inteligencija više od svega voli jednog umjetnika, to je onda Salvador Dali. Jesmo li konačno dobili film koji izgleda i zvuči kao da ga je radio AI Dali? Prepun pompoznih riječi, misticizma i demona. Šteta što se na vrijeme nisu prijavili za ovogodišnji Eurosong.

Da je živjela u neko staro doba, zvali bi je renesansnom umjetnicom, budući da na inovativan način spaja umjetnost, ples, tijelo i tehnologije. No danas ćemo reći da FKA Twigs slays. Jer ne samo što je ove godine s albumom Eusexua osvojila svoju prvu Grammy nagradu, nego je ušla u svijet filma i na veliku smotru suvremene umjetnosti.

Identitet u digitalno doba

Četrnaesto izdanje bijenalnog Međunarodnog festivala Organ Vida otvara se 11. lipnja u 20 sati u Muzeju suvremenu umjetnosti Zagreb s čak pet izložbi, među kojima je i centralna izložba finalista koji su svojim radovima odgovorili na temu festivala Happy Spiralling / Sretno u vrtlogu. Pored grupne izložbe finalist⁞a s radovima jedanaest umjetnika, iste večeri u MSU Zagreb otvaraju se četiri samostalne izložbe umjetnika: Julie Béne, Kevina Osepe, Sare De Brito Faustino i Paule Tončić, ovogodišnje dobitnice Nagrade Marina Viculin. Pored izložbenog, u Galeriji SKD Prosvjeta održat će se i diskurzivni program festivala s predavanjima, razgovorima i predstavljanjem nove publikacije Organa Vida The Vibes Are Off koja tematizira humor, ružnoću i online estetiku kao kritičke pristupe u vizualnoj umjetnosti i kulturi. Izložbe u MSU Zagreb ostaju otvorene do 6. rujna 2026. godine.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.