Što čujete kada otvorite prozor spavaće sobe? Automobile? Tramvaje? Susjedov nehumano glasan TV? Ne želim vam trljati sol na ranu, ali pohvalit ću se time da pozadinsku buku mog životnog prostora čine ptičji pjev, šum vjetra i povremeno glasanje neidentificiranih šumskih životinja. S vremena na vrijeme zaboravim koliko takva tišina vrijedi, no svaki put kada pokušam prespavati na tuđoj adresi postanem svjesna toga. Promet, glasna glazba, žamor prolaznika, auto-alarmi, tuđi vodokotlići koji cure cijelu noć – odjednom mi je jasno zašto se ljudi okreću kupovini noise cancelling slušalica i aplikacijama koje imitiraju zvukove prirode. Postalo je nemoguće čuti tišinu.
Paradoksalno, ista ta tišina za kojom navodno žudimo ispunjava nas nemirom susretnemo li se s njom u posve prirodnom obliku. Tome su me pak naučile sve one osobe koje su ikada prenoćile kod mene.
„Daj upali TV, ovdje je tiho kao u grobu.“
Čudan komentar, pomislila sam, zar im nije ugodno odmoriti uši od zvukova kojima su inače bombardirani?
Konstantna bujica zvukova
„Ne, fakat je pretiho. Upali bar glazbu, white noise, bilo što… ovako čujem jedino tebe kako dišeš.“
Buka je neprimjetno postala sastavni dio naših života, sastavni dio nas. Konstantna bujica zvukova, koliko god neugodna bila, na određen način donosi osjećaj poznatoga. Tišina je toliko rijetka da naprosto ne znamo što bismo s njom. U našim užurbanim životima buka je stalni pratilac, a okruženi njome nikada nismo prisiljeni istinski zastati i suočiti se s onime iznutra. Na taj način svaki zvuk postaje utočište od ‘velikih’ misli i osjećaja – jednostavnije je opsovati susjedi koja u 3 ujutro nabija štiklama negoli razmisliti što nas to drži budnima u suludo doba noći… Kad god smo sami, posežemo za mobitelom, vozeći se autom pojačavamo radio, sjedeći u praznoj sobi uključujemo TV tek toliko da zvuk ispuni prostor.
Riječ je o malenim, neprimjetnim radnjama, no svaki put kada se oslonimo na njih, naša tolerancija na tišinu opada. Oslanjajući se na zvuk kao tampon-zonu, vješto izbjegavamo pitanja koja vrebaju u tišini.
Tišina, ili preciznije rečeno, love-hate odnos koji smo razvili s njom zaintrigirala je i znanstvenu zajednicu te je osmišljena tzv. tiha soba s ciljem promatranja promjena u ponašanju pri odsustvu zvukova.
Najtiše mjesto na svijetu
„Najtiše mjesto na svijetu“ – komora unutar Orfield laboratorija u SAD-u navodno je toliko jezivo tiha da se među posjetiteljima razvilo neformalno natjecanje u tome tko će dulje izdržati prije nego što pomisli da ga napušta zdrav razum. S obzirom na specifičan dizajn zbog kojega se buka mjeri u negativnim decibelima, moguće je kristalno jasno čuti zvukove vlastita tijela – udah, treptaj očnih kapaka, otkucaj srca… Iskustvo je, najblaže rečeno, nesvakidašnje, a koliko god interesantno bilo, posjetitelji redovito napuštaju komoru s novootkrivenom ljubavi prema zvučnom zagađenju koje ih inače okružuje.
Naravno, ovdje je riječ o ekstremu koji je apsolutno nemoguće iskusiti u prirodnim uvjetima, stoga ne čudi što „tiha soba“ donosi snažan osjećaj nelagode. Ipak nismo dizajnirani za zaglušujuću tišinu. Međutim, sreća je, kao i obično, u sredini – negdje između tihe sobe i buke zbog koje ne čujemo vlastite misli. Jednako kako smo s godinama izgubili mogućnost toleriranja tišine, korak po korak sposobni smo je vratiti. Neki će se pri tome morati osloniti na noise cancelling slušalice. Drugi, oni s adresom sličnoj mojoj, za početak mogu jednostavno otvoriti prozor umjesto upaliti podcast. No ne očekujte tišinu – obećavam da je nećete čuti. Nakon dugo vremena, čut ćete vlastiti glas.
Naslovni vizual: Unsplash, Canva
