Postoji li itko tko gledajući „Game of Thrones“ nije poželio vlastitog dire wolfa? Znam da ja jesam, a moja odluka o tome da život podijelim sa sitnijom i nježnijom verzijom strahovuka (čitaj: živim sa samojedicom) vjerojatno je dobrim dijelom proizašla iz toga. Dire wolf, odnosno strahovuk ili strašni vuk, iako nekoć itekako stvarno biće, donedavno je bio nešto o čemu smo mogli samo sanjariti. Ali, više ne. Vijest o navodnom oživljavanju strahovuka odjeknula je poput bombe, a tolika pompa oko nečijeg uskrsnuća zadnji je put viđena u biblijskim vremenima. Nakon više od 10 000 godina, tri malena strahovuka iznova koračaju našim planetom i beskrajno slatkim izgledom osvajaju srca diljem svijeta. Ni sama nisam ostala imuna na dati prizor – neodoljivo podsjećaju na moju Freyu te se lako mogu zamisliti kako svojevoljno ostajem bez prsta u pokušaju da ih pomazim. Međutim, odmaknemo li se nekoliko koraka od njihovih simpatičnih bijelih njuškica, situacija poprima manje slatku notu.
Je li priča o ‘uskrsnuću’ strahovuka zaista kredibilna? Ako jest, je li oživljavanje davno izumrlih vrsta, koliko god fascinantno bilo, uistinu ono čime bi se znanstvena zajednica trebala baviti? Zar nitko nije gledao „Jurassic Park“?
Oživljavanje davno izgubljene vrste
Fotografija koja je preplavila internet – veličanstveni dire wolf iznad kojega je natpis „Extinct“ pobjedonosno prekrižen – ne ostavlja puno prostora za dvojbu. Osim toga, Colossal Laboratories & Biosciences, start-up odgovoran za ovaj kolosalni pothvat dodatno podupire tvrdnju objavom na službenoj web stranici: „Naše inovacije u tehnologiji, znanosti i očuvanju omogućile su postizanje nečega nikad ranije učinjenog – oživljavanje davno izgubljene vrste. Po prvi puta u ljudskoj povijesti, Colossal je uspješno obnovio davno izumrlu vrstu te s ponosom ističemo da je nakon više od 10 000 godina izbivanja strahovuku vraćeno mjesto koje mu pripada u ekosustavu.“ No navedena tvrdnja ne samo da nije odgovorila na ranija pitanja, već je dodatno podijelila znanstvenu zajednicu.
Službena tvrdnja Colossalovog tima jest da su tri malena strahovuka kreirana uz pomoć DNK izvučenog iz 13 000 godina starog zuba te 72 000 godina stare lubanje stvarnih strahovukova.
Međutim, započnete li nešto dublje čačkati po problematici, naići ćete na informaciju kako spomenuti DNK uzorak nikada nije direktno implementiran. Istraživački je tim, vođen jedinstvenim DNK zapisom, naprosto modificirao genom sivoga vuka, najbližeg živućeg srodnika strahovuka, kako bi fenotipski nalikovao na svog davnog pretka. Krzno mu je bijelo, a ne sivo, čeljust nešto jača, a masa veća, no sve ostale karakteristike tri malena vuka dijele sa svojim ‘prirodno stvorenim’ sivim rođacima. „Kreirati biće genetski identično drevnom strašnom vuku uređivanjem gena nije baš moguće. Za sada je neizvedivo stvoriti toliko izmjena odjednom, ali to također nije ni bio cilj. Umjesto toga, nastojimo stvoriti funkcionalne verzije izumrlih vrsta. Ne moramo imati nešto što je 100 % genetski identično.“, odgovor je Colossalova tima na ranije iznesene činjenice, koji se nažalost izgubio u prijevodu. Strahovuk, dakle, nije uskrsnuo, barem ne onako kako smo se ponadali.
Dizajnerski vukovi
„Riječ je o dizajnerskim vukovima, genetski modificiranim sivim vukovima“, istaknula Jacquelyn Gill, znanstvenica koja je nekoć surađivala s Colossalom te dodala „U živućim ljudima pronalazimo omanji postotak neandertalskog genoma pa i dalje nikoga nećemo prozvati uskrslim neandertalcem, zar ne? Mladunci ‘strahovuka’ ne posjeduju nijednu osobinu koja bi nam omogućila kvalitetnije razumijevanje te drevne vrste jer navedeno ne podrazumijeva samo rekreiranje vanjskoga izgleda, već svih uvjeta u kojima su obitavali te koji su utjecali na njihovo ponašanje. Možemo li u potpunosti rekreirati period u kojemu su ove zvijeri vladale planetom?“
A sve i da je moguće kreirati strahovuka identičnog izumrlom pretku, dolazimo do sljedećeg, još ozbiljnijeg pitanja – što s njim? Je li Colossalova izjava o „vraćanju strahovuka na mjesto koje mu pripada“ zaista točna? Oprostite što ponavljam, ali pitat ću još jednom – zar nitko nije gledao „Jurassic Park“? Riječ je o predatoru koji je, koliko god tužno zvučalo, evolucijski došao svome kraju, a na njegovo mjesto zasjeli su oni nalik njemu, no prilagođeni današnjim uvjetima na Zemlji. Isti ti uvjeti nedostatni su za hipotetsko širenje populacije strahovuka te bismo vrlo lako umjesto bioraznolikosti mogli završiti s novom porcijom kaosa.
Kakva budućnost očekuje tri malena strahovuka?
Nemojte me pogrešno shvatiti, nipošto ne umanjujem napredak postignut na ovome polju znanosti – s pravom ga možemo prozvati kolosalnim. No što ako bismo taj napredak, umjesto u oživljavanje davno izumrlih vrsta, usmjerili ka očuvanju postojećih koje su na korak do izumiranja? Ili, ako je već potrebno dodati dozu senzacionalizma s obzirom da je to ono što puni naslovnice i džepove, zašto ne bismo pokušaje ‘uskrsnuća’ usmjerili ka vrstama koje su tragično skončale zbog neodgovornog ljudskog djelovanja? Sva ona bića koja bi nedvojbeno i dalje šetala ovim planetom da im naše bezobzirne ruke nisu uskratile to pravo? Što s njima? Možemo li uskrsnuti njih?
Kakva budućnost očekuje tri malena strahovuka, bili oni ‘pravi’ ili ne? Nadam se svijetla, jer na koji god način da su stvoreni, sada su ovdje te zaslužuju biti više od kurioziteta na koji ćemo za nekoliko dana zaboraviti. Istovremeno se nadam da će se interes javnosti kao i onih koji financiraju spomenute projekte preliti ka očuvanju postojećih vrsta umjesto oživljavanja davno izgubljenih. Samo zato što nešto možemo ne znači nužno da bismo i trebali, no čini se da je to lekcija koju nikako ne uspijevamo usvojiti. U to ime, obavještavam vas da je „Oppenheimer“ odnedavno dostupan na Netflixu, a pitanje ostaje isto – mogli smo, no jesmo li trebali?
Naslovni vizual: Canva
