Sjećate se onog trenutka kada je Baby Lasagna pobijedio na Dori pa su kamere zabilježile njegov zatečen izraz lica, a nekoliko tjedana kasnije saznali smo da mu je zaručnica šapnula u uho – “Jesmo li mi za ovo uopće spremni?” E, moram priznati da sam to isto i sama pomislila kada sam čula da je Švicarska opet neutralna i da se nećka oko toga želi li se uopće baciti u sulude troškove organizacije Eurosonga. A svi znamo da Švicarska ipak nije Švedska, iako moraju dijeliti, kako bi rekli dečki iz grupe Let 3, to vražje slovo Š. Pa što ćeš glumiti da voliš šljokice, ludilo, maškare, camp i zabavu do jutra kada ti to nije u krvi? No svi znamo, negdje duboko u sebi, da su često najbolji partyji oni od kojih ne očekuješ baš ništa – a ponajmanje da će ti voditeljice biti bolje od izvođača (svaka čast iznimkama i fantastičnom Marku Bošnjaku).
Pa kad su i Švicarci u sjajnoj plesnoj točki – kombinaciji mjuzikla i kratke prezentacije svoje zemlje – priznali i neke svoje dijagnoze, od kojih je najbitnija da su opsjednuti vremenom, nije li možda red i da se mi, poput urara, pozabavimo s vremenom te otkrijemo – plešu li baš svi sudionici u istom ritmu i vremenskoj zoni? Naime, možda nije popularno citirati voditeljicu Sandru koja je nekoliko puta pitala publiku sjeća li se gdje su bili 1991. godine kada je ona nastupila na Eurosongu. No, kao netko tko se itekako živo sjeća tog vremena, morat ću podsjetiti da je to bio neki posve drugačiji Eurosong. Prije svega – onaj za slušanje.
Eurosong za slušanje, sram i gledanje
A to smo radili kao pravi štreberi – pobožno, s poštovanjem i s neviđenom gladi da čujemo neke nove zvukove. Naravno da nismo zaboravili ni da trebamo i želimo napasati oči na svim tim fantastičnim kostimima sa Zapada. No toj nevolji doskočili smo tako da bismo sve pjesme snimili na nekoliko kaseta, a onda ih danima preslušavali. Hm, možda bi sada neka voditeljica trebala pitati i kada se dogodio taj preokret da je Eurosong – od važnog spektakla u rangu sleta, koji se nije propuštao – postao sumnjiva manifestacija koju ne biste spominjali u društvu ako biste htjeli i dalje biti cool, sve dok u nekom trenu nije postao tako loš da je postao dobar. A vi biste opet, gle čuda, bili cool jer ste mogli reći da je Eurosong vaš guilty pleasure ili camp.
Da, bilo je to vrijeme kada smo švrknuli kasete u smeće i nabavili nove naočale. I to one za izbliza, jer sada su bila posve druga pravila – trebalo je prije Eurosonga za gledanje pogledati sve spotove. Namjerno pišemo pogledati, a onda naučiti neke plesne pokrete i držati fige da će se na glavnom nastupu dogoditi još koji obrat, iznenađenje, sprdačina i drama. Nema što, toliko visoka pravila da su mnogi izvođači i favoriti kiksali na glavnom nastupu jer su producenti toliko zakomplicirali s kostimima da se pjevači više nisu mogli normalno ni kretati, a kamoli pjevati. A rijetki su zapravo znali i iznenaditi.
Kakvi izvođači, takve i voditeljice
I baš kada smo pomislili da je Eurosong zapeo u vremenskoj petlji – jer što više ponuditi nakon svih tih faza? Imali smo prvi Eurosong za slušanje. Zatim smo prošli i onaj drugi Eurosong koji smo voljeli kriti kao zmija noge. I sada se već godinama koprcamo u trećoj fazi – Eurosong kao camp, u kojem vrijedi samo jedno pravilo – da iznenadiš i šokiraš gledatelje, ako već ne možeš samog sebe? Iako su Švicarci ove godine bili na dobrom tragu jer su manifestaciju pretvorili u svojevrsni stand-up nastup za TikTok s pokazivanjem neobičnih trikova – od usisavanja stejdža do rolanja jezika u sulude arabeske – a pravim fanovima dali na važnosti, od pojavljivanja na stejdžu do najavljivanja točaka.
Naime, gledajući prve dvije noći sve te glazbene nastupe koji su bili toliko dosadni i loši – red patetičnih pjesama kojima se želi nadmašiti i sama Celine Dion, red zaraznih plesnih točaka te karaoke showa koji se svi svode na ponavljanje prastarog trika s bacanjem kostima – zabrinula sam se za sebe i budućnost Eurosonga kada sam shvatila da više uživam u rubnom humoru stand-up komičarke Hazel i u točkama kojima se ubija vrijeme do glasanja nego u samim izvođačima.
Zašto bi Eurosong trebao postati Love Parade?
Pa kada su Švicarci svima pokazali što znači uvrnuti humor te da su zapravo fanovi u neku ruku zagrijaniji od samih izvođača, što kažete na to da jednostavno pretvorimo Eurosong u ono što zapravo jest – masovni Love Parade.
Svi elementi su tu – masovna histerija, slobodna ljubav, luda energija, koketiranje s fetišima i seksom te gigantska želja za kretanjem, pjevanjem i plesom.
Treba se samo netko dosjetiti da se konačno riješimo velikih dvorana i svih tih skupih tehničkih efekata. Jednostavno – glazbenu zadaću na YouTube par tjedana prije glavnog spektakla, a onda sve izvođače na kamione (i to bez izbacivanja, jer nema mjesta), a tisuće ljudi u povorke. Naravno, za Eurosong nema ulaznice, a jedini uvjet da možete sudjelovati jest taj da se kostimirate u svog favorita i da, poput finske predstavnice Erike Vikman, zapjevate: “Ich komme…”
