Dvanaestogodišnje dijete nedavno me je počastilo odličnim komplimentom i još boljom uvredom, onako 2u1. „Mislio sam da si maturantica, a onda su mi rekli da imaš dvadeset i osam. Fakat se dobro držiš za svoje godine!“, izrecitirao je maleni gospodin, a mene je oprao hladan tuš. Dobro se držim? Za svoje godine? Koje to godine? Znala sam da dan u kojemu će mi netko dobaciti kako se ‘dobro držim’ dolazi, naprosto nisam mislila da će tako rano pokucati na vrata. Ali ajde, iskreno rečeno, i sama sam s dvanaest sve one na pragu tridesete doživljavala kao ocvale starce. Fascinantno je koliko se percepcija mijenja s godinama. Ipak, čini se da ima nešto istine u tom famoznom ‘dobrom držanju’ svih nas koje je moguće ubaciti u kategoriju milenijalaca/zilenijalaca. Navodno starimo zamjetno sporije. Ili tako barem tvrdi online zajednica. Je li riječ o slatkoj laži kojom se volimo tješiti ili je netko od nas uistinu otkrio Fontanu mladosti?
Najočitiji odgovor najčešće je i točan odgovor te bi u ovome slučaju mogao glasiti – posvećeniji smo brizi o sebi. Za razliku od prethodnih live fast&die young generacija koje su odrasle u oblaku nikotinskog dima i alkoholnih para s dodatkom kancerogenog make up-a, mi gotovo opsesivno proučavamo sve što stavljamo u i na sebe. Ako ne sadrži pročišćene suze jednoroga i kap ptičjeg mlijeka, odbijamo koristiti! Kažem „mi“ iako zapravo mislim „oni“, jer sam dobrim dijelom i dalje vjerna arhaičnim nezdravim navikama, no unatoč tome ‘dobro se držim’. I zasigurno nisam jedina. U čemu je onda trik?
Zilenijalska ‘Bezvremenska Adaline’
Neki tvrde da smo pogodili zlatnu sredinu, onu predivnu točku u kojoj predano njegujemo vanjštinu zdravim preparatima, a istovremeno nismo podlegli botoksiranju nepostojećih bora sa osamnaest. Kažu kako su prethodne generacije u potpunosti zanemarile one najosnovnije savjete, poput „Ne maži se maslinovim uljem na plaži, nisi na gradelama“, dok su ovi mlađi od nas krenuli prerano i preagresivno pa pale kožu retinolom već u srednjoj i mijenjaju fizionomiju lica ubrizgavanjem koječega, što nažalost donosi kontraefekt. Mi, istrenirani poput Cirque du Soleil akrobata, hodamo po žici između spomenutih krajnosti i ostajemo tako zavidno mladoliki. Je li to konačan odgovor?
Sindrom Petra Pana
Postoji i treća opcija, na tragu onoga ‘U zdravom tijelu zdrav duh’, samo malčice modificirana. Vanjština nam, ističu određeni zagovornici ‘Bezvremenska Adaline’ teorije, reflektira unutarnje stanje. Ovo je dio iza kojega i sama mogu stati – nismo se zaboravili igrati, šaliti, djetinje smijati, nerijetko i napraviti potpunu budalu od sebe. Nikada nismo u potpunosti odrasli. Godišta upisana na osobnim iskaznicama možda upućuju na pozamašan staž, ali dobar dio nas iznimno često prepušta kormilo svom unutarnjem djetetu. Je li to naš botox? Naša Fontana mladosti kojoj ne dopuštamo da presuši?
Moguće. A moguće jest i da je objašnjenje, osim SPF-om, premazano dozom crnog humora, jer nedavno sam svjedočila komentaru kako su prijašnje generacije, izložene olovu i azbestu, ostarile brže, dok mi – prepuni mikroplastike – ostajemo zauvijek zamrznuti u vremenu.
