Čini li se i vama da je u posljednje vrijeme „empatija“ postala omiljena nova buzz word? Bilo da je riječ o click-bait člancima, pomno kreiranim objavama na društvenim mrežama pa čak i oglasima za posao – naizgled sve vrvi od empatije. Obilujemo empatijom toliko da smo kreirali i zasebnu kategoriju za one koji je imaju na bacanje – empati. Osobe koje s gotovo nadnaravnom preciznošću čitaju, ali i proživljavaju tuđe emocije. Ako niste sigurni odgovarate li dijagnostičkim kriterijima, tek nekoliko klikova dijeli vas od mnoštva online testova koji će vam crno na bijelo izdati potvrdu da ste nadprosječno dobra osoba. Nakon toga gotovo je obvezno kreirati oku ugodan reel kojim ćete svijetu prezentirati dokaz vaše dobrote, a imate li imalo smisla za biznis mogli biste okrenuti i nešto sitno za crne dane lansirate li kakav „12 steps to empath“ program. Onako, kao AA, samo s opuštajućom glazbom u pozadini. I svijet je odjednom ljepše mjesto.
Ok, ajmo sad za ozbiljno. Je li moguće da smo uzeli jednu od najljepših osobina koja može krasiti čovjeka te je pretvorili u trend na društvenim mrežama i brzopoteznu zaradu?! Skroz empatično. Skroz nesebično. Postoje li uopće ti famozni ’empati’ ili je riječ o još jednom ‘ja nisam kao svi drugi’ pokušaju hvalisanja?
Znanost kaže – i da i ne. Empatija, sposobnost suosjećanja s drugima, a nerijetko i želja da im se pomogne u izazovnim situacijama, itekako je stvarna. Nije riječ samo o feelgood emociji već i o taktici preživljavanja – još u vremenu kada smo živjeli u spiljama, shvatili smo da ćemo s nedaćama lakše na kraj pružimo li ruku jedni drugima. Moguće je da ste čuli za anegdotu s predavanja Margaret Mead, antropologinje koja je postavila pitanje „Koji je prvi nedvojbeni dokaz humanosti i civilizacije?“.
Studenti su kao odgovor ponudili razno oruđe i oružje, primitivne nastambe, predmete za svakodnevnu uporabu i slično, međutim njezin odgovor bio je „Zacijeljena bedrena kost. Takav prijelom nekoć je označavao sigurnu smrt. Ne možete pobjeći od opasnosti, pronaći vodu ili loviti hranu. Postajete lak plijen za zvijeri koje vrebaju. Nijedna divlja životinja ne preživi slomljenu nogu dovoljno dugo da kost zacijeli.
Slomljena bedrena kost koja je zacijelila dokaz je da je netko odvojio vrijeme da ostane s ozlijeđenim, previo ranu, odnio osobu na sigurno i brinuo se o njoj tijekom oporavka. Suosjećanje je mjesto gdje civilizacija počinje.
Evolucijski smo, dakle, uvjetovani suosjećati. No ako je empatija nešto što nam je upisano u genski kod čemu onda potreba za zasebnom kategorijom? Empati? Mogu li oni nešto što ostatak nas ne može?
Psihopati i empati
Empatija je, ističu psiholozi i psihijatri, osobina koju je poželjno promatrati na skali. Većina nas je, koliko god nam to ne bilo laskavo čuti, prosječna. Određene su nam osobe i situacije bliže te naša razina empatije proporcionalno tome raste. Po istome principu, sve ono u čemu se slabije pronalazimo ima manju šansu izazvati veliku dozu suosjećanja. Zvuči ružno, no osvrnemo li se na svijet u kojemu živimo, možemo li zaista tvrditi da nije tako? Međutim, svaka skala ima dvije krajnosti pa tako i ova. Na jednome kraju nalaze se oni koje najčešće upoznajemo gledajući true crime dokumentarce – pojedinci s antisocijalnim osobinama ličnosti, žargonski znani kao psihopati. Empatija nije nešto što im je rođenjem dano, štoviše, krasi ih potpuni nedostatak iste. Logično je, stoga, zaključiti kako na posve suprotnom kraju spektra obitavaju oni koji ‘osjećaju previše’. Empati. Dokaz da je prilično sebičan svijet ipak u mogućnosti iznjedriti omanji broj posve nesebičnih pojedinaca.
Empati, dakle, postoje. Međutim, čini li vam se vjerojatnim da osobe čije je glavno obilježje beskrajno suosjećanje upravo tu osobinu koriste kao glavni alat samopromocije na društvenim mrežama te usput beskrupulozno zarađuju na istoj? Je li onome koji zaista ‘osjeća previše’ potreban (apsolutno nekredibilan) online test kojim će to potvrditi? Imaju li istinski empatični ljudi potrebu na čelu zalijepiti dokaz vlastite dobrote kako slučajno ne bi promaknula publici? Vjerujete li onima koji ničim izazvani recitiraju hvalospjeve o vlastitom karakteru? Izgleda li svijet u kojemu živimo kao da zaista vrvi empatima? Usudila bih se reći da je ‘trend empatije’ novi ‘nice guy’ sindrom – morate li opetovano isticati koliko ste dobri, plemeniti i suosjećajni, postoji pozamašna šansa da ste sve samo ne to. Tiha djela oduvijek su odjekivala snažnije od glasnih riječi. I dobro osmišljenog online sadržaja.
Naslovni vizual: Canva, Unsplash
