Prema toj famoznoj 90-sekundnoj teoriji, kad nas nešto pogodi, naše tijelo krene s kemijskom reakcijom – hormoni, neurotransmiteri, poznata biokemijska party ekipa – i to traje tih čarobnih 90 sekundi. Sve što se događa nakon toga, kaže dr. Taylor, više nije emocija, nego – naše razmišljanje o toj emociji. Odnosno, drama koju sami produciramo, režiramo i emitiramo u beskonačnim reprizama. Bravo mi.
Ali što je onda s osjećajima koji se lijepe za nas kao loš refren pjesme koju ne volimo? Što je s tugom koja ne izlazi iz stana mjesecima, s anksioznošću koja se ponaša kao da plaća najam u našem tijelu ili s ljubavnim razočaranjem koje uredno dolazi svaku večer u 23:07?
Znanost kaže da to više nije „emocija u čistom obliku“, nego misaoni uzorak. Ili kako bi moji prijatelji rekli – „film“. Mi se vrtimo u filmu. Mi ponavljamo scene. Mi razrađujemo što smo trebali reći, kako smo trebali reagirati, tko je kriv i koliko. Ukratko – produžujemo vijek trajanja emociji kao da joj dajemo umjetno disanje.
Zvuči brutalno? Možda. Ali i oslobađajuće. Jer ako emocija zaista traje minutu i pol, možda je rješenje ne boriti se protiv nje, nego je – sačekati da prođe. Ne impulsivno slati poruke. Ne dramatizirati pred ogledalom. Ne kopati po starim porukama i “storyjima”. Samo biti. Dišite. Lezite na pod. Ili na balkon. Ili makar psihički odšetajte iz prostorije.
Naravno, neće vam to riješiti problem u vezi. Ni dati otkaz vašem šefu. Ali će vas možda spriječiti da kažete ono što ćete zažaliti. Ili da se izgubite u vlastitim katastrofičnim narativima. Jer iako ne možemo birati što osjećamo, možemo birati što ćemo s tim napraviti.
I da, ponekad vam ni 900 sekundi neće biti dosta. I to je okej. Ali svejedno – pokušajte. Dajte si 90 sekundi mira prije nego krenete u emocionalni maraton. Možda nećete odmah postati zen majstor, ali barem ćete imati šansu da ne postanete emocionalni talac. A to je, priznajmo, već sasvim dobar početak.
Fotografije: Unsplash+
