Rainer Maria Rilke: „Sabrana djela“
Ne znamo što se točno krije u onoj bordo knjizi bez naslova, samo s imenom Rilke na koricama – vjerojatno neka zbirka njegovih najvažnijih djela: Soneti Orfeju, Devinske elegije, možda i njegov poluautobiografski roman Bilježnice Malte Laurids Briggea. Rilke je bio pjesnik koji je obožavao umjetnost, divio se Rodinu, upijao misticizam i filozofiju i nije se bojao mijenjati stilove pa stoga nije čudno da ga i danas volimo čitati, jer nam poručuje da nemamo uvijek sve odgovore – i da je to zapravo okej.
Rilke nas podsjeća da imamo strpljenja sa svim onim neriješenim, zbunjujućim i kaotičnim dijelovima u vlastitom srcu. Kako kaže: „Pokušajte voljeti sama pitanja kao da su zaključane sobe ili knjige napisane na vrlo stranom jeziku. Nemojte tražiti odgovore koji vam sada ne mogu biti dati, jer ih ne biste mogli živjeti. A poanta je živjeti sve. Živite pitanja sada. Možda ćete tada, jednog dana u dalekoj budućnosti, postupno, a da to i ne primijetite, živjeti svoj put do odgovora.“
Leif Randt: „Planet Magnon“
Zamislite svijet u kojem umjetna inteligencija već pola stoljeća vodi šest naseljivih planeta – mir, pravednost i prosperitet su zajamčeni, a ljudi žive u kolektivima s egzotičnim imenima poput Dolphin ili Fuel. Sve funkcionira savršeno… možda i previše savršeno. U ovoj elegantno hladnoj i pronicljivoj distopiji Randt istražuje što se događa kad netko poželi vratiti patnju u društvo, a dvoje mladih vođa kreću na međuzvjezdano putovanje koje ih dovodi opasno blizu tih pobunjenika.
Savršeno štivo za plažu ako volite znanstvenu fantastiku koja se pita koliko „ljudskog“ smijemo žrtvovati za idealan poredak – i pritom izgleda kao The Circle u svemiru.
Gabriel García Márquez: „Vidimo se u kolovozu“
Posljednje, posmrtno objavljeno djelo majstora magijskog realizma donosi priču o ženi koja svakog 16. kolovoza putuje na karipski otok kako bi položila gladiole na majčin grob – i pritom svake godine, daleko od očiju obitelji, priušti sebi kratku ljubavnu pustolovinu. Njezin mirni obiteljski život ostaje netaknut, no svaki odlazak otvara vrata žudnji, ženstvenosti i slobodi koju ne dijeli ni s kim. Intiman, senzualan i pun životne topline, roman je pravi „grand finale“ Márquezova opusa – i odlično ljetno štivo za one koji žele da im se srce na plaži ugrije malo više od sunca.
Jostein Gaarder: „Sofijin svijet“
Zamislite da vam jednog dana u poštanski sandučić stigne pismo s pitanjem: „Tko si ti?“ – i da to nije spam, nego početak najluđe filozofske avanture vašeg života. Tako počinje putovanje četrnaestogodišnje Sofije kroz povijest ljudske misli, od antičkih Grka do teorije Velikog praska, uz misterioznog mentora koji joj šalje lekcije iz filozofije, ali i uplete u priču twist koji bi i Netflix pozavidio.
Gaarder, bivši profesor i vječni filozofski zavodnik, ovu je knjigu napisao kao mamac za sve koji misle da je filozofija suha kao školska ploča. Rezultat? Globalni bestseler, preveden na više od 50 jezika, prodan u milijunima primjeraka i proglašen „Harryjem Potterom za um“. To je roman koji vas natjera da između dva gutljaja koktela na plaži odložite knjigu, pogledate u more i zapitate se -„Što ako je sve ovo samo priča unutar priče?“
Jennifer E. Smith: „Jij zal briljant zijn“
Za sve one koji na moru vole čitati o snježnim avanturama tu je knjiga koja otvara radnju nenadanim pozivom sestre, koja nakon godina tišine pozove troje braće i sestara i zatraži da hitno dođu u zagonetnu Sjevernu Dakotu. Njihovo djetinjstvo bilo je puno ljetnih avantura i nepredvidivih putovanja s majkom, ali i tišine kad je majka odlazila u potjeru za svojim snovima. Kad su roditelji umrli, a njihov brat Connor objavio knjigu koja je rasvijetlila njihove obiteljske tajne i osvojila nagradu, sve se počelo rušiti.
Sada, u hladnoj zimi Sjeverne Dakote, Jude želi okupiti obitelj na jednom mjestu – ali zašto? Hoće li im ovaj vikend pomoći da zacijele rane ili će izvući na vidjelo tajne koje bi mogli zauvijek razdvojiti? Za sve one koji vole dozu obiteljske drame, tajni i napetosti, ali i topline koja vraća nadu. Idealno za one koji vole priče o složenim odnosima i životnim prekretnicama.
Paul Veyne: „I greci hanno creduto ai loro miti?“
Kad čujemo riječ „mit“, često odmah pomislimo na bajke iz prošlosti – legendarne priče koje su naši preci izmislili da objasne svijet. Ali što ako mitovi nisu bili ni bajke, ni točne povijesne činjenice? Što ako su zapravo bili verzije „istina“ koje su se mijenjale s vremenom, moći i interesima? Francuski povjesničar i filozof Paul Veyne u svojoj knjizi I greci hanno creduto ai loro miti? baca novo svjetlo na to kako su stari Grci gledali na vjeru, povijest i istinu. Veyne nas uči da istina nije fiksna, da nije univerzalni pojam, već da se mijenja ovisno o kontekstu, kulturi i moći.
Nije riječ o tome da su Grci bili naivni ili da su slijepo vjerovali u svoje mitove. Mitovi su za njih bili „stare istine“ – one koje su s vremenom zamijenjene novim, ali su i dalje održavale tanka, ali značajna spona s prošlošću. Veyne tu istinu naziva „programom istine“ kulture, istražujući je kroz misli Platona, Aristotela, Pausania i drugih velikana. Ako vas smeta kad netko tvrdi da je njegova „istina“ jedina prava, ovo je knjiga koja će vam otvoriti oči i možda učiniti da s većim razumijevanjem gledate na tuđe poglede.
