Tetovaže su stare koliko i ljudska potreba da koži damo dodatno značenje. Od Ötzija, čije su crne crte možda bile prva proto-akupunktura, preko egipatskih svećenica s “zaštitnim” točkicama, do polinezijskih ratnika kod kojih je tijelo funkcioniralo kao karta statusa i pripadnosti – svaka kultura imala je svoj “zašto”. A to “zašto” rijetko je bilo površno.
Danas je, međutim, sve drukčije. Istraživanja pokazuju da je globalno tetovirano između 30 i 40% odrasle populacije. U Italiji je to gotovo polovica, u SAD-u 38% mlađih od 40 godina. Najčešći motivi? Cvjetovi, životinje, datumi, citati i religijski simboli. Nekoć je lav značio snagu, danas znači snagu i dobar Instagram post. Ruža je nekoć bila amajlija ljubavi, danas je ruža znak da je to jedina romantika koju možeš dobiti i da se ne nadaš buketu, nego si, kao Miley Cyrus, sama kupiš cvijeće. Čak su i natpisi evoluirali: od latinskih maksima do citata iz serija. (Netko, negdje, sigurno već nosi “Što buljiš?” na nadlaktici.)
Ipak, ono što mene fascinira kod tetovaža jest kontradikcija koju nose: vječnost naspram prolaznosti. Dok se sve drugo u našem životu može obrisati – fotke s Instagrama, poruke na WhatsAppu, čak i brakovi – tetovaža je tu da ostane. Ili barem da ostane do sljedećeg lasera. Bijela tinta, primjerice, nikad nije do kraja zaživjela jer blijedi, pretvara se u sivkasto-žutu, nestaje brže nego što ste mislili. I tu dolazimo do paradoksa: u svijetu u kojem je sve privremeno, ljudi i dalje žele tragove koji će ih nadživjeti.
Možda je upravo zato tetovaža znak samostvaranja. Čovjek koji se tetovira govori: “Ja sam svoje tijelo uredio prema vlastitoj priči.” To je artificijelno, kulturno, svjesno – za razliku od Rousseauovog “plemenitog divljaka” koji živi u svojoj prirodnoj, neukroćenoj koži. Tetovirani čovjek nije samo divljak – on je autor i čovjek koji se ničega ne boji. On piše po sebi, mijenja sebe, uređuje se kao tekst. Slično onima koji mijenjaju ime, birajući novi identitet jer im je stari postao preuzak. A tko zna, možda i dalje štiti vlasnika koji se u svijetu osjeća golo, ranjivo i nedovoljno snažno?
I upravo tu je moja autoironična dilema: kako uopće pitati nekoga za objašnjenje takvog čina? Što god da je napisano na koži, već je dovoljno jasno – ili namjerno ostaje tajna. A možda i nema značenje, možda je samo ljepota, trenutak, estetski hir. I u tome je ljepota tetovaža: one ne moraju objasniti sebe. Nisu PowerPoint prezentacija.
Zato ja šutim. Radije dam kompliment nego da tražim priču. Jer tetovaža je istodobno i dnevnik i zidni grafit, i vječnost i podsjetnik da ništa nije vječno. A možda je upravo ta kontradikcija razlog zašto ih volimo gledati: jer podsjećaju da smo i mi sami stalno negdje između, u prostoru koji se ne da definirati, ali izaziva poglede. I da jednu te istu priču ne valja ponavljati stotine puta.
Vizuali: Unsplash
