Kada bi vas netko probudio usred noći i rekao da imate samo pet minuta da nanovo napišete nečiju sudbinu, koga biste odabrali? Naravno, pitanje se postavlja usred noći kada nam glavom struji na stotine pitanja, strahova i nesigurnosti. A ako je vjerovati psiholozima, jedno od dva najveća straha u ljudskoj prirodi su strah od smrti i strah od ludila. Nije stoga možda nimalo čudno što je Taylor Swift na svom 12. albumu “The Life of a Showgirl” odlučila prepraviti upravo Ofelijin život. Jer ako postoji i jedna Shakespearova junakinja koja je potaknula toliko rasprava i inspirirala brojne umjetnike, onda je to nesretna heroina iz drame Hamlet, koja je poludjela i nesretno skončala.
Da, Ofelija se u slavnoj drami pojavljuje samo u pet od dvadeset scena. No svatko tko je ikada gledao slavnu dramu mora osjetiti napad anksioznosti kada joj se u trećem činu Hamlet obraća na posve okrutan i kontradiktoran način: „Jednom sam te volio… Ne bi smjela vjerovati… Nisam te volio… Idi u samostan / Zašto bi rađala grešnike?“ Njegova žeđ za osvetom izbacuje Ofeliju iz njegova života, a kada kasnije Hamlet slučajno ubije njezina oca, Ofelija je posve slomljena. Poklanja Hamletovoj majci buket nevjernosti, penje se na vrbu, pada u potok, a do danas nije posve jasno je li riječ o nesretnom slučaju ili samoubojstvu.
Ofelijin sindrom
Iako je od Hamletove drame prošlo više od četiri stoljeća, duh nesretne Ofelije i dalje leti iznad vremena i prostora, postavljajući važna pitanja o ženskim slobodama, pasivnosti, pravu na izbor, ranjivosti, ludosti, ali i buntu. Doslovce da nema umjetnika, feministice, liječnika ili psihologa na koje nije utjecala. Uostalom, nije tajna da su mnoge Shakespearove junakinje postale glavna inspiracija za listu sindroma pa tako recimo Julijin sindrom koristi u psihologiji i pop-psihološkim tekstovima za opis ovisnosti o romantičnim emocijama (limerence), idealiziranje ljubavi koja ide do granica samouništenja i odnose u kojima se partneri osjećaju kao “protiv svijeta”. Lady Macbeth sindrom opisuje moralni osjećaj prljavštine – ponekad i kompulzivno pranje ruku – a potječe iz scene u kojoj Lady Macbeth nakon ubojstva opsesivno pere ruke govoreći: “Out, damned spot!”.
Hamletov sindrom je neslužbeni termin za pretjerano analiziranje i oklijevanje – “paralizu zbog previše razmišljanja”. Desdemona kompleks, nazvan po Othellovoj supruzi, simbolizira pasivnu, potlačenu ženu koja trpi nasilje ili ljubomoru partnera, često iz straha od napuštanja. No samo je Ofelija dobila nekoliko sindroma. Ofelija sindrom u psihologiji i pop kulturi često označava osobu koja gubi razum i svoj glas pod pritiskom ljubavi, poslušnosti i muškog autoriteta, dok je u medicini naziv za rijetki neurološki poremećaj povezan s Hodgkinovim limfomom, a gdje se zbog upale mozga događaju simptomi poput halucinacija, gubitka pamćenja i promjena ponašanja.
Luda žena s mačkama
Nije stoga teško shvatiti zašto bi se Taylor Swift mogla poistovjetiti s Ofelijom, toliko da s pjesmom “The Fate of Ophelia” otvori svoj novi album. I nanovo napiše kraj za nesretnu heroinu s kojom se na bivšim albumima posebno poistovjećivala. Naime, svi koji su barem jednim uhom pratili glazbu Taylor Swift mogli su uočiti da se ona posebno bavila “ludim ženama” i onim što se zove privremeno ludilo ili zaljubljenost. Sjetite se spaljenih vještica iz “I Did Something Bad”, “lude” bivše djevojke koju humoristično prikazuje u spotu za “Blank Space” ili pak naslovne “Mad Woman” koja zafrkava svoje kritičare stihom: “Every time you call me crazy, I get more crazy – what about that?”
Kada su je desno orijentirani kritičari nazvali “crazy lady with cats”, upozorila ih je da je krivo koriste jer ona ima čak tri mačke, a onda ju je pretvorila u svoju moć, sprdajući se s predrasudama i potpisujući se kao “Crazy Lady with Cat”. U prologu svog 10. albuma “The Tortured Poets Department” Taylor “privremenim ludilom” obrazlaže svoje ponašanje opisano na albumu: zaljubila se u autodestruktivnog wannabe Dylana Thomasa kojeg je svijet osudio, za čije bi grijehe “umrla”, a svoj lik opisuje kao Ofeliju.
Taylor prepravlja Shakespearea
Pa kada je već zbog svojeg ogromnog talenta utjecala na toliko mladih, a njezinu poeziju već odavno proučavaju na fakultetima i to na kolegijima koji nose nazive po njezinim pjesmama, zašto ne bi prepravila još jednu Shakespearovu tragediju? Za one koji nisu pratili na satu, Taylor je to učinila s Romeom i Julijom. U njezinoj interpretaciji dvoje slavnih ljubavnika ne umiru, jer Romeo razgovara s njezinim ocem i uvjerava ga u čistoću svoje ljubavi. A sada je na 12. albumu, kojim simbolično, kao u horoskopu, zatvara krug, to učinila s najnesretnijom junakinjom – Ofelijom. Uostalom, to duguje i sebi jer, citiramo, “ona bi, kaže, zbog slave i pogrešnih muškaraca poludjela i slomila se zbog ljubavnih patnji.”
‘Spasio si moje srce od sudbine Ofelije’
„Tijekom cijelog vremena sjedila sam sama u svom tornju, dok si ti skupljao snagu. No sada konačno sve vidim. Kasno jedne noći iskopao si me iz mog groba i spasio moje srce od sudbine Ofelije“, pjeva Taylor u spotu u kojem se događa najveća metamorfiza svih vremena. U uvodnim kadrovima Taylor leži u plavičastoj rijeci, u sablasnoj svjetlosti, bijeloj haljini – kao neka moderna interpretacija predrafaelističkog portreta Ofelije Johna Everetta Millaisa iz 19. stoljeća.
No kada je ljubavnik izvuče, za par sekundi se pretvori u showgirl. No umjesto pljeska kakvog dugujemo svim mađioničarskim točkama u kojima nam bace prašinu u oči, a izvođačica promijeni ruho, Taylor je dobila niz kritika, ali i pitanja – a sva se ona mogu svesti na jedno te isto. Zašto je neovisna, hrabra, drska djevojka koja je cijeli život igrala po svom odlučila vratiti Ofeliju u pasivnu ulogu i prodati nam priču da Ofelija treba čekati muškarca da je spasi, čak i ako je najuspješnija žena na svijetu te oboružana opasnim mačkama?
Je li to posve nefeministička interpretacija Ofelije ili možda krajnji čin hrabrosti – priznati na službenoj stranici da si slab i ranjiv bez drugoga te napisati: “Što ako je ključ u tome da si ti spasio moje srce od sudbine Ofelije? U biti, ti si razlog zašto nisam završila kao ta tragična, poetska junakinja.”
Ofelijina priča vrti se oko muškaraca koji pokušavaju kontrolirati njezin život. Ona pronalazi neku vrstu moći i olakšanja pjevajući o svojoj bijesu, čak i kada je proglašavaju ludom; pjeva dok se utapa, slomljena srca i preplavljena tuđim očekivanjima.
Žrtva, buntovnica i putnica kroz vrijeme
„Dio razloga zbog kojeg su se žene umjetnice u različitim medijima zanimale za ponovno sagledavanje Ofelije jest što je ona pomalo potisnuta u drami“, kaže Emma Smith, profesorica Shakespeareovih studija na Sveučilištu Oxford za Glamour. A upravo nedostatak pozadine, unutarnjeg monologa ili perspektive učinio je Ofeliju kroz vrijeme tako podložnom na projiciranje.
Claire McCarthy u svojoj predstavi “Ophelia” prikazuje Hamletovu priču iz Ofelijine perspektive – ona nije žrtva, nego samostalna pripovjedačica. Margaret Atwood u kratkoj priči “Gertrude Talks Back” propituje Ofelijinu žrtvenu ulogu. Joyce Carol Oates u romanu “Wild Nights!” koristi likove nalik Ofeliji za istraživanje ženske podvojenosti i društvenog pritiska. No najhrabriju interpretaciju ponudila je Natalie Merchant na svom albumu “Ophelia” iz 1998., gdje naslovna pjesma prikazuje Ofeliju kao svojevrsnu putnicu kroz vrijeme, koja se kroz stoljeća bori s različitim oblicima ženskog ugnjetavanja: “Ofelija je bila buntovna djevojka, prava sufražetkinja, koja je popravljala društvo između svojih cigareta.”
Stoga glavno pitanje glasi – je li Taylor Swift doista svojim bajkovitim krajem ubila ambivalentnost same Ofelije, koja je cijeli niz stoljeća intrigirala, izazivala ljutnju te pokretala važna ženska pitanja? I što će biti s Ofelijom kada piroman s početka pjesme u nekom trenu ipak odluči ‘upaliti šibicu, samo zato da bi mogao gledati kako eksplodira’?
