Ako je 20. stoljeće erotiziralo glas, 21. nesumnjivo je erotiziralo tijelo koje isti taj glas nosi. Pozornica, nekoć arena dramatizacije sirovih emocija, sve češće preuzima ulogu izložbenoga prostora oskudnih outfita. I nije problem u outfitu. Niti u površini ogoljene kože. Puritanske smo ideje, nadam se, jednoglasno odbacili i spoznali kako je ljudsko tijelo od davnina sredstvo umjetničkoga izražaja. Međutim, pitanje koje bi bilo prilično naivno ignorirati glasi: u kojem trenutku nago tijelo prestaje biti instrument umjetničke poruke, a postaje dijelom obvezne scenografije?
Golotinja u performansu nije novitet. Davnih šezdesetih, u jeku jačanja tzv. sexual liberation kontrakulture, mjuzikl Hair šokirao je publiku nagim scenama. No uprizorena golotinja nipošto nije bila sama sebi svrha – posrijedi je bila itekako snažna politička gesta. Tijelo je poslužilo kao način iskazivanja otpora ratu, represiji i lažnome moralu. Na sličnu logiku pomno osmišljene performativne provokacije nailazimo i nešto kasnije u svijetu glazbe. Kraljica popa, Madonna, ujedno je (bila) i kraljica kontroverze, a njezina Blond Ambition turneja podigla je popriličnu količinu prašine. Erotičnost njezinih nastupa bila je konceptualna, zamišljena kao komentar religije, fenomena ‘katoličke krivnje’ i prisilne kontrole ženskoga tijela.
Između campa, ironije i seksualne provokacije
Stihove pjesme Like A Prayer itekako je imalo smisla upariti s nastupima od kojih čeljusti dotiču pod.
Ipak, promatrajući pozamašan broj (današnjih) izvođača, a posebice izvođačica nemoguće je ne zapitati se što je pisac htio reći. Promiče li nam kakva revolucionarna poruka, suptilno utkana u oskudne outfite, ili je ista u potpunosti izostala? Cilja li moderna industrija zabave na čisti shock value, koji je najjednostavnije ostvariti razodijevanjem, bez popratne poante koja bi ga opravdala? Jedna od izvođačica za koju bismo mogli posumnjati da učestalo igra upravo na tu kartu jest Doja Cat. Njezini nastupi i vizuali neupitno osciliraju između campa, ironije i seksualne provokacije.
No hijerarhija značenja često nije odviše jasna. Je li razgolićenost komentar na kulturu objektivizacije ili pak njezin najuspješniji proizvod? Granica je namjerno zamagljena. Doja Cat nesumnjivo je inteligentna autorica, svjesna okruženja u kojemu i za koje stvara, no u pojedinim nastupima čista tjelesnost uspijeva nadjačati sam koncept. A jednom kada šok postane očekivan, prestaje biti destabilizator. Štoviše, transformira se u alat stabilizacije brenda. Slično vrijedi i za Megan Thee Stallion, čija se estetika hiperseksualnosti oslanja na tradiciju hip-hop kulture u kojoj je tijelo dokaz moći i samopouzdanja.
Estetika hiperseksualnosti
No problem nastaje kada osnaživanje postane jednoznačno te kada je moć reducirana isključivo na tjelesnu eksplicitnost. Megan Thee Stallion često se poziva na body positivity i kontrolu nad vlastitim imidžom, što je iznimno važna i posve legitimna pozicija, no ne valja gubiti iz vida činjenicu kako industrija zabave vrlo rado kapitalizira upravo opisanu vrstu estetike. Koncepti poput slobodnog izbora i osnaživanja kroz tjelesnost skloni su iznimno lako skliznuti u dobru staru objektivizaciju.
Drugim riječima, ako je danas apsolutno sve izbor, zašto je za izvođačice izbor gotovo uvijek seksualiziran? U tom kontekstu, ženska autonomija i tržište plešu opasan tango. Tko uistinu vodi? Umjetnice ili algoritam tuđih želja?
Iako je, otvorimo li ovu temu, rodnu dimenziju nemoguće zaobići, bilo bi nepravedno tvrditi kako su muški izvođači u potpunosti lišeni golotinje i erotičnosti. Presleyjevi nastupi ili, preciznije rečeno, njegovi kukovi proglašeni su toliko skandaloznima da su televizijske kuće prenosile snimke isključivo od struka naviše kako bi „zaštitili javni moral“. Bowie je svojom androginošću i sugestivnom estetikom učinio tektonski pomak te destabilizirao rodne kategorije do tada neviđenih razmjera. Modernu inačicu toga pronalazimo u talijanskome bendu Maneskin, čija je scenska eksplicitnost u kombinaciji s tekstovima pjesama dio identitetskog manifesta te povratka rock-mitologiji o slobodi i transgresiji.
Bieber Fever era 2.0
U svemu navedenome, razgolićenost ima kontekst, smisao i potkrjepljenje. S druge strane, recentan nastup Justina Biebera mnoge je ostavio s nekoliko upitnika nad glavom. Bieber je na pozornicu izašao gol do pasa, odjeven tek u nešto što bismo mogli opisati kao hibrid bokserica i kratkih hlača te publiku gotovo proustovski vratio u Bieber Fever eru. Je li outfit, odnosno nedostatak istoga, namjerno odabran kako bi do izražaja došle Bieberove vokalne sposobnosti ili je njegovo tijelo po tko zna koji put poslužilo isključivo kao prepoznatljiv simbol mladenačkog seksipila? Odgovor ostaje nejasan.
Ne treba idealizirati prošlost; umjetnost je oduvijek bila i vizualna i tjelesna. Međutim, čitajući između redaka moguće je uočiti razliku tijela kao jezika te tijela kao robe. U eri hiperprodukcije u kojoj se pažnja mjeri u sekundama, ono postaje najbrži komunikacijski kanal, razumljiv bez prijevoda. No brzina nije isto što i dubina. Pažnja nije isto što i vrijednost. Kada je golotinja dramaturški opravdana, ona u sebi nosi potencijal iznimne snage. S druge strane, lišimo li je konteksta, postaje tek prazna zamjena za sadržaj. Gola koža možda otvara vrata, no ideja je ono što osvjetljava prostoriju.
Naslovni vizual: Canva
