Ako bi nas netko pitao da navedemo nekoliko skrivenih mjesta u centru Zagreba, ali da to ne razglasimo baš svima, jer poanta je da i dalje ostane pomalo tajanstveno, sigurno bismo u poruci napisali tajni kod – Melograno. Melodiozan talijanski naziv za šipak, iza kojeg se krije concept store galerija koja je prošle godine otvorena u Mesničkoj ulici 8, toj divnoj arteriji grada Zagreba koja povezuje vrevu Donjeg grada s mirom Gornjeg, kroz koju je nekada protutnjao prvi fijaker, a koja je danas dom mnogim kulturnim i dizajnerskim dućanima.
Brza vožnja u povijest grada Zagreba i Mesničke nije uzalud, budući da su brojne dame u svojim domovima tijekom povijesti čuvale kutijice za nakit, pisma i sve one sitne stvari koje su im bile bitne, upravo ukrašene simbolom šipka, te mitske rajske jabuke plodnosti koja se u brojnim kulturama koristila za prizivanje sreće i bogatstva – od bacanja za Novu godinu do ukrašavanja blagdanskih stolova.
A upravo takav dojam stječemo kada doista uđemo u Melograno, prostor koji je otvorila mlada uspješna poduzetnica Dora Ilić uz potporu svoje mame Andree Perkov, direktorice Talijansko hrvatske gospodarske komore. Kao da smo doslovce ušetali u kakvu pomno dizajniranu kutijicu za nakit, samo u veličini čovjeka, i sada možemo uživati u pomno odabranim predmetima – dizajnerskom nakitu, torbicama od brokata, zlata i svile, modernoj odjeći, unikatno izrađenim parfemima te knjigama poezije kao art-objektima. Ali i u večerima poezije, glazbenim nastupima, beauy holističkim radionicama i druženjima.
Mjesto susreta, priča, nadahnuća, sve ono o čemu je vjerojatno maštao Orhan Pamuk kada je pisao knjigu “Muzej nevinosti”, nakon koje je poželio otvoriti i pravi muzej. Stoga nam nije preostalo ništa drugo nego sjesti na kavu u Melogranu s Dorom i Andreom, upaliti gramofon te uživati u njihovoj, kako bi Talijani rekli ‘storiji’ o nastanku ovog posebnog mjesta i svim izloženim predmetima koji u sebi nose skrivene priče, posebice one o ženskoj snazi, zajedništvu, ručnom radu i ljepoti.
Možete li se prisjetiti trenutka kada ste došli na ideju zasaditi plod Melograno konceptualnog dućana i koliko je prošlo od prve ideje do realizacije?
Andrea: Ideja se rodila prije više od pet godina, iako vrlo apstraktna i fluidna, nastala je i čekala svoj trenutak. Kako sam dugo godina imala priliku uživati u Italiji i stilu – Stile italiano, tijekom života u Italiji, ali i radom u talijanskoj gospodarskoj komori, tako se rađala ideja. Nema premca Talijanima u dizajnu i stilu i to smo htjeli prenijeti u Hrvatsku. Tada nastaje slaganje koncepta, potencijalnih predmeta, sanjanja o izgledu, dojmu, emociji koju želimo pokloniti i podijeliti. Paralelno, Dora završava svoje obrazovanje u dalekoj Nizozemskoj i vraća se u Hrvatsku. To je bio ključan trenutak! Sada smo dvije – sijemo, radimo, slažemo i naprosto je pala odluka da se odvažimo i krenemo.
Dora: Da, rekla bih čak da je ideja nastala puno ranije, no tada nije bila ništa više od želje i sanjarenja. Oduvijek smo maštale o našem malom prostoru u kojem bismo mogle uživati same, zajedno s drugima te dijeliti ljubav prema svemu lijepome što nas okružuje, uz neko fino piće. Dugo se ta ideja „kuhala“ u našim glavama, dok napokon nije došao trenutak kada smo shvatile da ju možemo realizirati.
Gurmanski parfemi i nazivi brendova zadnjih su godina doživjeli renesansu. Kako ste se odlučili baš za talijanski naziv i ovu lokaciju u Mesničkoj?
Andrea: Talijanski jezik je sam po sebi melodičan i topao — jezik ljubavi, renesanse, umjetnosti. A melograno je riječ koja zvuči lijepo već na prvu. Kad tome dodate simboliku nara: plodan, sočan plod pun zrna, postalo je jasno da oko imena nema dileme. Moj brat je to najbolje sažeo kad je rekao da zapravo stvaramo “plod” pun sadržaja i života — i da će takvo ime biti lako pamtljivo i prepoznatljivo. Uostalom, često se dogodi da ljudi zastanu i nasmiješe se pa pitaju: “Kako se ono kaže na talijanskom? Koja je to riječ?” Što se tiče lokacije, tu smo dugo vagale. Htjele smo biti u samom centru, ali ne u najbučnijoj vrevi. Mesnička nam se savršeno uklopila i zbog svoje simbolike, i zbog atmosfere — ima duboku povijest, a opet neku nenametljivu eleganciju i šarm. Meni osobno to je jedna od najdražih gradskih ulica.
Dora je preuzela potragu za prostorom, uz osjećaj da će to biti gotovo “mission impossible”. I onda se, stvarno, sve posložilo: u vrlo kratkom roku, gotovo u par dana, naišla je na prostor koji nas je odmah osvojio. Danas, nakon nekoliko mjeseci života u Mesničkoj, imamo samo potvrdu da je odluka bila najbolja moguća — zbog susjeda, ljudi, ritma ulice i cijele atmosfere. Ponekad stvarno izgleda kao da će svakog časa proći fijaker… iako se u praksi češće pojavi kolona crnih automobila s rotirkama.
Dora: Iskreno, u početku nisam bila sigurna oko imena – bojala sam se da je predugo i strano. No, što sam ga više ponavljala u sebi, sve mi je bolje „sjedalo“. Shvatila sam da je zapravo prednost to što je malo dulje od uobičajenih naziva dućana i prostora koje susrećemo po gradu. A to da je pjevno i fluidno je neupitno. Lokaciju sam pronašla već drugi dan potrage i zaljubila se na prvi pogled. Bilo je tu mnogo malih znakova koji su potvrđivali da je to prostor stvoren za nas i našu viziju.
No tragovi mediteranskog bilja i hrane doslovce su upisani i u neke od izloženih radova. Koliko vam je bitan, nazovimo ga, Adria faktor i kako dolazite do brendova?
Andrea: Adria faktor nam je izuzetno važan — gotovo temeljni. Mi jesmo mediteranske duše, i taj se Mediteran kod nas ne pojavljuje kao trend, nego kao unutarnji jezik: način na koji mislimo, osjećamo i biramo stvari koje nas okružuju. More u toj priči nije samo pejzaž nego simbol. Ono istovremeno razdvaja i povezuje — nosi razmjenu, susrete, putovanja, trgovinu, migracije, slojeve kultura koji se stoljećima prepliću.
Na obalama Jadrana uvijek je bilo “malo mistike”: od starih predmeta koji prelaze iz ruke u ruku, do začina, smola, mirisa, boja i okusa koji putuju s brodovima i ostaju u kuhinjama, koži, tekstilu, u sjećanju. Mediteran je pun svega – i kad ga jednom imate u sebi, on stalno izranja, ponekad vrlo tiho, u detalju, u tonu, u nečijem radu, izjavila je Andrea Perkov.
Zato su nam mediteransko bilje i hrana toliko bliski. Ne samo kao motiv, nego kao osjećaj dobrobiti i životne radosti. Biljke, njihova ljekovitost, mirisi, rituali pripreme hrane — to je ona svakodnevna, topla estetika koja liječi. Kako bi Talijani rekli: benessere — stanje u kojem se tijelo i duh smire, a život dobije okus.
Brendove biramo gotovo kao što se biraju ljudi. Ne vodimo se ‘velikim imenima’ nego autentičnošću: tražimo priče koje imaju korijen, rukopis, iskren materijal i emociju.
Puno toga otkrijemo kroz putovanja, susrete, preporuke, male radionice i proizvođače koji rade sporo i pažljivo. Bitno nam je da brend nosi atmosferu — da iza njega stoji kultura, miris mjesta, trag vremena, kvaliteta ručnog rada, njegovanje tradicije uz luksuzne note biranih materijala. . I da se prirodno uklopi u našu priču Melograna, kao nešto što je došlo preko mora, ali kao da je oduvijek bilo tu, zrno koje je nadopunilo cjelinu.
Dora: Od toga da smo rođene i odrasle uz more i da stalno žudimo za njim, do mentaliteta zbog kojeg sam se ponajviše i vratila u Hrvatsku. Jadran nam je važan na osobnoj razini, ali i za razvoj kulture, ljepote života i uživanja u njemu.
Za Mesničku ulicu uvijek govore da je neka vrsta urbanog linka koja povezuje Donji i Gornji grad te svojevrsni simbol putovanja. Uostalom, ovom je ulicom prvi put u povijesti Zagreba prošao auto-fijaker. Koliko su vama bitna putovanja te koliko vas je oblikovao život u Italiji i Nizozemskoj?
Andrea: Putovanja su nam jako važna, jer nas stalno podsjećaju da identitet nije nešto što stoji mirno — nego nešto što se gradi u kretanju, u susretima, u usporedbama, u svim onim “malim šokovima” kad shvatite da se ista stvar može živjeti potpuno drugačije. Ja sam godinama živjela u Italiji, i danas živim između Italije i Hrvatske. Taj mediteranski sloj je u meni duboko: osjećaj za ljepotu u svakodnevici, za rituale, za mirise, za estetiku koja nije samo dekor nego način življenja. Italija me oblikovala u tome da stvari uvijek tražim s karakterom — da imaju priču, dodir ruke, emociju, vrijeme.
S druge strane, Dora je živjela i studirala u Nizozemskoj, i taj sjevernjački utjecaj donio je nešto sasvim drugo: jasnoću, strukturu, funkcionalnost, preciznost, hrabrost da se bude minimalističan, ali promišljen. I baš zato što su to kulture juga i sjevera, gotovo na suprotnim polovima, ispalo je da se savršeno nadopunjujemo. Jedna strana donosi toplinu, senzualnost i slojevitost, a druga fokus, red i čist “cut” u ideji. U tom spoju nastaje ravnoteža — i ono što radimo dobiva i dušu i formu.
Zato nam je i Mesnička simbolična. Ako je ona urban link koji povezuje Donji i Gornji grad, kako ste naveli i nosi ideju putovanja, onda je to zapravo i naša priča: stalno kretanje između svjetova, između mentaliteta, između jezika, između estetika. I ta slika auto-fijakera koji je baš tu prvi put prošao Zagrebom savršeno sjeda — spoj starog i novog, tradicije i modernosti, kretanja i znatiželje. Mi smo se, na neki način, prepoznale u toj ulici: ona je mjesto prijelaza, susreta i simboličnog “putovanja”, a upravo nas je putovanje i napravilo ovakvima kakve jesmo.
Iako ste studirale u dvije različite zemlje (nizozemski pisac Ilja Leonard Pfeijffer, koji se preselio u Italiju, tvrdi da su na suprotnim polovima), možda se može reći da ste odabrale sličnu tematiku – spoj umjetnosti i menadžmenta. Koliko su Nizozemska i Italija utjecale na vaš doživljaj estetike i možete li usporediti vaša iskustva?
Andrea: Apsolutno se može reći da smo, iako smo se formirale u dvije naizgled suprotne kulture, završile u vrlo sličnoj tematici — na spoju umjetnosti i menadžmenta. I baš mi je drag taj citat Pfeijffera o polovima, jer mi u praksi živimo dokaz da se polovi ne isključuju nego, kad ih spojiš s mjerom, stvaraju napetost koja daje energiju. Zato nam je i taj “spoj umjetnosti i menadžmenta” zapravo savršeno prirodan. Umjetnost bez menadžmenta često ostane samo ideja ili emocija; menadžment bez umjetnosti može postati hladan i generički. Mi smo naučile, svaka iz svog iskustva, da najbolje stvari nastaju kad se te dvije energije drže zajedno: da se kreativnost usmjeri, a struktura omekša. I možda je baš to najljepša usporedba Italije i Nizozemske u našem slučaju: jedna nas je naučila stvarati atmosferu, druga sustav. A kad atmosfera dobije sustav, onda nastane nešto što može trajati — i rasti.
Dora: Ovdje nemam što nadodati, sve si rekla. Možda bih jedino dodala da nas Italija i Nizozemska nisu samo oblikovale, već smo ih i same izabrale – svjesno i podsvjesno, u skladu s našim karakterima. Zato smo se tamo mogle razvijati, a i dalje se razvijamo. Danas imamo i više razumijevanja jedna za drugu – za naše različite karaktere, stilove, načine razmišljanja i životne odabire.
Da možete ovog trena uvesti neke običaje – od poslovnih do ljubavnih, što biste odabrale?
Andrea: Da ovog trena možemo “uvesti” neke običaje, mislim da bismo bez razmišljanja krenule od onog najjednostavnijeg, a najmoćnijeg: da se pri susretu zaista sretnemo. Kako Talijani vole reći — bacio e abbraccio, poljubac i zagrljaj. Ne nužno kao forma koja se mehanički odrađuje, nego kao mali ritual prisutnosti: kratka razmjena topline koja kaže “vidim te” i “drago mi je”. Meni je ta razmjena emocije pri susretu jako važna, i u privatnom i u poslovnom kontekstu. Često se pretvaramo da profesionalnost znači distancu, a ja mislim da profesionalnost može biti i ljudskost. Toplina ne umanjuje ozbiljnost — naprotiv, stvara povjerenje. Jedan iskren, srdačan početak razgovora mijenja cijelu dinamiku: lakše se sluša, lakše se dogovara, lakše se gradi odnos koji traje.
Italija me u tome jako oblikovala. To jest zemlja ljubavi i velikih romansi, ali ja ih ne doživljavam samo kroz filmsku sliku ili velike geste, nego kroz umjetnost i način života. Ljubav tamo postoji u detalju: u stilu, u dizajnu, u rukopisu, u ručnom radu u koji je netko utkao emociju. U predmetima koji nisu samo funkcija nego i osjećaj. U lijepom koje nije površno, nego toplo. Zato bih rekla da je emocija ono što bismo najviše željele zadržati i prenijeti u sve običaje — poslovne, prijateljske, ljubavne. Da ne izgubimo tu sposobnost da se povezujemo, da se sretnemo bez žurbe i bez oklopa. Jer kad u običaju ostane emocija, onda običaj prestane biti forma i postane smisao.
Dora: Jako lijepo rečeno. Složila bih se i dodala da bismo svi trebali češće nositi osmijeh na licu, manje se pretvarati i iskreno se potruditi razumjeti ljude oko sebe. To nisu običaji, već temelj dobrog života koji se u brzom ritmu svakodnevice lako izgubi. Također mislim da bismo svi trebali više cijeniti prirodu i provoditi više vremena vani – bez ekrana, gledanja na sat i razmišljanja o planovima i to-do listama.
Andrea, budući da ste na čelu Talijansko-hrvatske gospodarske komore, a sudjelujete u njezinu radu od 2016. godine – možete li izdvojiti najbolje prakse?
Andrea: Najboljih praksi ima zaista puno — i teško ih je svesti na nekoliko “točaka”, jer Komora je živi organizam. U ovih deset godina otkako sam na njezinu čelu, kroz Komoru je prošlo mnogo ljudi, inicijativa i razgovora koji su s vremenom prerasli u konkretne projekte: od važnih investicija u Hrvatsku do hrvatskih plasmana i širenja na talijansko tržište. I kad danas pogledam unatrag, vidim da se najvrjednije prakse uvijek događaju onda kada se posao prestane svoditi samo na transakciju — i postane odnos.
Za mene je najbolja praksa ona u kojoj uspijemo napraviti perfect match: kada se susretnu prava potreba i pravo rješenje, prava ambicija i pravi partner, prava kultura i pravi trenutak. To su situacije u kojima obje strane imaju stvarnu dobrobit, a suradnja nije “jednokratna”, nego ima potencijal trajati. Kad se dogodi takav spoj, često svjedočimo nečemu što volim nazvati “novim rođenjem”: nastanu novi poslovi, nova radna mjesta, novi proizvodi, ponekad i cijeli novi kanali suradnje koji prije toga nisu postojali.
Komora je, u tom smislu, most — ali i prevoditelj: ne samo jezika, nego očekivanja, poslovne kulture i ritma. A najljepši trenuci u našem poslu su oni kada vidimo da se most zaista koristi: kad se s obje strane osjeti sigurnost, otvorenost i uzajamna korist. Tada suradnja ne ostaje na papiru — nego se pretvara u stvarni život i rast, i za Italiju i za Hrvatsku.
Kako izgleda suradnja između mame i kćeri? A budući da je vaša kći snimila ove divne fotografije, planirate li kao obitelj Missoni širiti svoje obiteljsko poslovanje?:)
Andrea: Suradnja između mame i kćeri je… intenzivna, iskrena i često vrlo zabavna. Mi nismo baš “Missoni” (još:), više smo jedna mala, simpatična “mafija” — u smislu da se držimo zajedno, da smo uporne i da kad nešto zamislimo, teško odustanemo.
Za mene, kao mamu, ovo je zapravo ogromna nagrada: vidjeti vlastito dijete kako je raslo i sazrelo do točke u kojoj više nije samo “moje dijete”, nego osoba s vlastitim glasom, ukusom i talentom — i, što je najljepše, moj suradnik. Meni je to i emotivno i profesionalno važno: uvažiti njezino stajalište, stvarno je čuti, pustiti je da vodi u onome u čemu je jača, a onda zajedno graditi nešto što je veće od svake pojedinačne ideje.
Naravno, najveći izazov je upravo taj prijelaz: trenutak kad moram prestati biti mama i postati poslovni partner. To nije uvijek jednostavno, jer mama u meni želi zaštititi, ubrzati, olakšati… a partner u meni mora znati stati, prepustiti, vjerovati procesu i poštovati granice. I obrnuto — Dora ponekad mora “ugasiti” kćer i uključiti profesionalca koji jasno kaže što misli i što želi postići.
Ali ono što nas najviše veseli jest činjenica da se iznenađujuće često nađemo na istoj valnoj duljini. Nekad bez puno riječi znamo što druga misli, kamo ide ideja i što joj treba da zaživi. To stvara osjećaj lakoće — kao da se dvije različite perspektive prirodno spoje u jednu, čistu liniju.
A što se tiče “širenja obiteljskog poslovanja” — ne volimo to najavljivati kao veliki plan, ali volimo ostaviti prostor da se stvari organski dogode. Ako ovakva suradnja nastavi rasti i ako nastavimo uživati u procesu, zašto ne? Fotografije je izradila najmlađa članica naše Mafijice, Ena, dok nas srednja seka Sara, podržava kao “tehničko – logistički oslonac” , prevedeno, kad je s nama jer studira u Rijeci, pere suđe, kupuje, brine da smo svi dobro kad dođemo s naših poslova. U svakom slučaju, najvažnije nam je da ostane ono što je najvrijednije: povjerenje, kreativnost i taj naš mali obiteljski pogon koji radi srcem — i s dobrim okom za detalj.
Dora: Najveći izazov doista je odvojiti privatno od poslovnog i razumjeti kako funkcioniramo kao poslovne žene, što je često drukčije od toga kako funkcioniramo kao osobe. Uz to dolazi i drugačiji način komunikacije te mnogo strpljenja, što mi ponekad predstavlja izazov. Ipak, od samog početka smo na istoj, ili barem vrlo sličnoj valnoj duljini, što samo potvrđuje da su naše ideje i želje usklađene i da se sve prirodno slaže onako kako treba.
Sretna sam što uz sebe imam osobu koja mi je potpora i oslonac u svemu u životu pa tako i sada u Melogranu i svim planovima koje stvaramo. Osim toga mi je ogromna inspiracija i osoba od koje mogu toliko naučiti. Naravno cijeli život učim od nje, no sada se to proširilo i na posao.
Što se tiče daljnjeg razvoja posla unutar obitelji, idemo korak po korak. Tko zna kako će se sve odvijati u budućnosti – i to će se s vremenom posložiti. Vjerujem da ćemo na kraju sve četiri biti sretne, bez obzira na ishod.
Kako birate predmete koje ćete izložiti u vašem konceptualnom dućanu i možete li, poput Orhana Pamuka, izdvojiti svoju ljubav na prvi ili zadnji pogled?
Andrea: Predmete biramo vrlo osobno i intuitivno — ali ta intuicija kod nas nije samo “gledanje”. Ona uključuje i slušanje. Predmet nam može biti vizualno prekrasan, ali ako iza njega ne osjetimo čovjeka, proces i priču, teško će naći svoje mjesto kod nas. Zato uvijek želimo znati pozadinu: tko je umjetnik ili dizajner, kako nastaje rad, gdje se proizvodi, koje se tehnike i materijali koriste, koliko je toga doista ručno, a koliko samo “izgleda ručno”. Danas možete putovati svijetom, ući u najljepše dućane i vidjeti fantastične stvari — savršeno prezentirane, skupe, “premium” — i opet nemati pojma tko zapravo stoji iza toga. Je li u taj predmet utkano poštenje ili iskorištavanje, mir ili nepravda, ljubav ili samo marketing. Mi ta pitanja stvarno postavljamo, jer vjerujemo da se energija procesa na kraju vidi i osjeti u onome što držite u ruci.
Biramo i po simbolici. Predmeti moraju nositi smisao, moraju biti dio naše priče — kao zrno nara: svako je posebno, ali tek zajedno tvore cjelinu. Zato gledamo kako se određeni komad “razgovara” s prostorom, s ostalima, s atmosferom, s idejom koju gradimo. Nije dovoljno da je lijep — mora pripadati. A ovo s Pamukom… ljubav na prvi ili zadnji pogled? Uf, to je nezgodno pitanje, jer iskreno — skoro svaki predmet koji je završio kod nas bio je neka vrsta ljubavi na prvi pogled. Ali ako moram izdvojiti svoj “prvi pogled”, onda je to zdjela za juhu koju rukama radi naša Giusy iz Grottaglie u Pugliji. Ona ima takvu profinjenost detalja i takvu kvalitetu izrade da se meni doslovno dogodilo ono: “gotovo, moja je.” To je predmet koji nije samo uporabni objekt, nego mali komad strpljenja, znanja i tradicije.
I onda imam još jednu malu slabost — ogrlicu od prepariranog rogača. Neobična je, pomalo mistična, i ima taj mediteranski “otisak” koji mi je jako blizak: priroda, simbolika, tekstura, priča. A “zadnji pogled” mi je bila jedna posebna torbica. U početku je uopće nisam razmatrala — kao da mi nije bila na radaru. Ali onda se dogodilo nešto zanimljivo: počela je hodati po mojim mislima. Malo-pomalo se “uselila”, postala prisutna, vraćala mi se u glavi… dok se na kraju nije doslovno doselila u Mesničku. I sad je tu — predivna. Kao da je čekala da je doživim u pravom trenutku. I to je zapravo naš kriterij u najpoetičnijem smislu: predmet ili ostane lijepa slika, ili postane dio vašeg života. Kad postane dio života — onda znate da je izbor bio pravi.
Dora: Uh, kod mene je situacija malo drugačija jer većina predmeta u Melogranu nije nužno moj osobni stil niti nešto što bih na prvu primijetila. No moram priznati da mi je, kako provodim vrijeme okružena svime time, i ono što mi se u početku nije sviđalo s vremenom priraslo srcu i postalo ljepše. Naravno, ima nekoliko predmeta koji su bili ljubav na prvi pogled. Izdvojila bih stalak za mirisne štapiće koji je izradio moj dragi prijatelj Mees Cappers iz Nizozemske. Baš ovi štapići koji su u Melogranu su prošli više od 6000 kilometara kako bi stigli do nas, što nije bilo planirano, ali dodatno obogaćuje njihovu priču. Uz to, tu je velika tamno zelena pigna iz Puglie na koju mi je brada dotaknula pod kad sam ju izvadila iz kutije i vidjela uživo.
Pojavom umjetne inteligencije i masovne industrije ručni rad sve više nestaje, a obrti se zatvaraju. Hoće li hand-made proizvodnja uskoro postati novi luksuz?
Andrea: Mislim da hand-made proizvodnja već jest novi luksuz — i to onaj najvrijedniji, koji ne proizlazi iz logotipa ili cijene, nego iz vremena, znanja i ljudske ruke.
U svijetu u kojem umjetna inteligencija i masovna industrija mogu proizvesti gotovo sve brzo i “savršeno”, ručni rad postaje rijetkost. A ono što je rijetko, postaje dragocjeno. Ne zato što je elitno, nego zato što je istinito: u ručnom radu ostaje trag osobe, karakter materijala, mala nesavršenost koja zapravo potvrđuje da je predmet živ i autentičan.
I baš zato mislim da treba postati (i ostati) luksuz — u smislu vrijednosti, ne u smislu isključivosti. Jer ako izgubimo obrte, izgubit ćemo čitave jezike tradicije: tehnike koje se prenose generacijama, lokalne materijale, estetiku koja je nastajala u odnosu s mjestom i vremenom. Izgubit ćemo i onu vrstu truda koja se ne može “kopirati” ni automatizirati.
Ručni rad je sporiji, zahtjevniji i skuplji — ali on nas podsjeća da neke stvari ne trebaju biti brze. Da je ljepota često rezultat strpljenja. I da pravi luksuz, na kraju, nije u količini, nego u smislu i emociji koju predmet nosi.
Mislim da su organsko i ručna izrada nešto što mladi ponovo počinju cijeniti, upravo zato što smo toliko okruženi i bombardirani lažnim i umjetnim stvarima i osjećajima, društvenim mrežama, masovnom proizvodnjom, brzinom (života, proizvodnje, kupovine, trendova), zagađenjem planeta. Luksuz nije ime brenda, cijena, količina ni stapanje u masu gdje svi nose istu torbicu pa moraš i ti. Luksuz su emocije i iskustva koja stvaramo i nosimo sa sobom, izjavila je Dora Ilić.
Kako ste došli na ideju personaliziranih parfema za Melograno i o tri tipa žene?
Andrea: Ideja o personaliziranim parfemima za Melograno zapravo je, na neki način, došla nama sama — kao da nas je pronašla u pravom trenutku. Bila sam u baroknom gradiću Martina Franca, u srcu Valle d’Itria na jugu Italije, kad sam prolazila pokraj ateliera Antonija Bellanove i ugledala rogač “obučen” u zlato. Bio je to onaj trenutak kad vas nešto doslovno zaustavi. Morala sam ući, vidjeti izbliza, dotaknuti, upoznati umjetnika. A unutra — showroom je mirisao nevjerojatno. Ne kao tipičan parfem, nego kao prostor koji ima dušu. Pitala sam ga što koristi, a on je s oduševljenjem počeo pričati o Luciani.
Taj entuzijazam je bio zarazan. Osjetila sam da iza mirisa stoji osoba, ne industrija. I da je sljedeći korak jednostavno neminovan: moram upoznati Lucianu. Kad smo se srele, sve je sjelo na svoje mjesto. Njezin njuh je toliko istančan, a ona sama djeluje gotovo eterično — kao da se kreće u istoj frekvenciji kao i njezine esencije: tiho, precizno, s nekom posebnom duhovnom energijom.
Tako je nastala ideja o “tri tipa žene” — zapravo tri životne energije, tri nijanse iste snage. Ja sam joj opisala dvije dame koje su mi bile vrlo jasne u glavi: profinjene žene koje se vole i cijene, koje vole urbani život, ali žele da ih prati miris prirode. Žene koje su nježne i jake istovremeno — jer upravo je ta kombinacija, po meni, najistinitija.
Prva je mlađa: ona koja tek kreće u osvajanje svijeta. Ima u sebi svježinu, radoznalost i onu lakoću prvih velikih koraka, ali i odlučnost — jer nije naivna, samo je još otvorena. Njezin miris mora imati svjetlost i pokret: kao početak, kao dah.
Druga je žena koja je već prošla turbulencije, odradila svoje oluje i sada zna. U toj fazi više ne traži potvrdu izvana, nego uživa u samospoznaji, u vlastitom ritmu, u miru koji se ne mora objašnjavati. Njezin miris je dublji, zaokruženiji, senzualan na sofisticiran način — miris žene koja je postala doma u sebi.
A treća… treća sam, na neki način, ja. Luciana je napravila parfem za ženu koja radi, bori se, nosi puno toga, snažna je — ali ne gubi vezu s prirodom, s emocijom, s onim mekanim dijelom sebe koji je jednako važan kao i snaga. Miris koji ne glumi nježnost, nego je ima u sebi, kao protutežu i kao istinu.
Zato se taj parfem zove Abbraccio — Zagrljaj. Jer meni je zagrljaj simbol svega što želim da i miris bude: prisutnost, toplina, sigurnost. Ne nešto što “ostavlja dojam”, nego nešto što ostavlja trag — onaj pravi, ljudski.
Kada biste sada morali proširiti kolekciju parfemima koji su inspirirani ženama kojima se divite i koje su najviše utjecale na vas, koga biste odabrale i zašto?
Andrea: Kad bih danas morala proširiti kolekciju parfema mirisima inspiriranima ženama kojima se divim — onima koje su me oblikovale i ostavile trag — ne bih krenula od slavnih imena, nego od jedne žene koju još uvijek nosim najjasnije u memoriji: moje bake sa Zlarina. Ja taj miris i danas imam u sebi. Miris ljubičice i citrusa, miris njezinih ruku i lica — onaj nježni, čisti, prepoznatljiv miris koji je istovremeno i sigurnost i elegancija. To nije samo parfem, to je osjećaj: kuća, otok, kamen ugrijan suncem, jutro koje miriše na svježinu, i navečer tišina koja ima dubinu.
Baka je bila žena koja me snažno obilježila — inspiracija i podrška, ali i neka tiha mjera prema kojoj sam, možda i nesvjesno, gradila sliku o tome kakva želim postati “kad narastem”. Imala je stil bez potrebe da ga naglašava. Bila je jasna u stavu, dostojanstvena, a opet topla. U njezinu razmišljanju bilo je nečeg mističnog — one pameti koja ne dolazi iz buke, nego iz promatranja, iz unutarnje tišine. Bila je poduzetna na onaj životni, otočki način: znala je raditi, stvarati, organizirati, držati sve na okupu — i pritom ostati sljubljena s prirodom.
I ono što mi je posebno ostalo: knjiga. Taj odnos prema riječima, prema znanju, prema unutarnjem svijetu. Kao da je razumjela da se čovjek ne gradi samo radom, nego i mislima, čitanjem, snovima.
Kad bih bakin parfem pretvorila u bočicu, bio bi to miris koji u isto vrijeme ima svjetlost i dubinu: ljubičica kao nježnost i elegancija, citrusi kao čistoća i energija, a negdje u pozadini nešto “otočko” — možda malo soli u zraku, malo bilja, malo drveta. Miris žene koja ne mora govoriti glasno da bi bila snažna. Miris koji ne osvaja naglo, nego ostaje — i vraća se, kao sjećanje koje nikad ne izblijedi.
I možda je upravo to najljepši odgovor na pitanje “koga biste odabrale i zašto”: odabrala bih žene koje su me naučile kako se živi i kako se izgleda. One koje su me oblikovale primjerom, tiho, a zauvijek.
Dora: Joj, kako nakon ovako predivne, osobne i osjećajne priče odgovoriti na pitanje? Evo, tu se možda vidi ta razlika između toplog i hladnog razmišljanja, umjetnosti i menadžmenta. Veliki sam ljubitelj parfema te, osim klasika, volim istraživati manje razvikane umjetnike i brendove. Tako bih vjerojatno provela mjesece istražujući razna imena i isprobavajući mirise, a zatim bih još toliko pokušavala napraviti selekciju. Svakako bi to bili lagani, prirodni, dnevni, svježi i „čisti“ mirisi, ali ipak pomalo drugačiji od uobičajenih. I naravno, važna je priča iza brenda, mirisa i njegova stvaranja. Neki od takvih brendova koji mi sada padaju na pamet su Binaurale, Eione, Hellenist, Masque… Ne znam koliko su izravno inspirirani ženama, ali svakako su inspirirani emocijama i sjećanjima – a to dvoje gotovo uvijek ide jedno s drugim. A kada bi trebale napraviti parfem o kojem ti pričaš, to bi bila priča i putovanje samo za sebe. Tebi prepuštam kreativu i isprobavanje mirisa dok se ne pogodi svaka nota, a meni ostavi logistiku.
Što vas u privatnom životu najviše nadahnjuje? I budući da smo već u uvodniku otkrile Melograno kao hidden place, možete li vi otkriti vaša omiljena skrivena mjesta, ali i konceptualne dućane?
Andrea: U privatnom životu najviše me nadahnjuju ljudi. Pametni, poduzetni, autentični — oni koji ne glume, ne skrivaju se iza poza i ne boje se ni iskrenosti ni emocije. Ljudi koji imaju hrabrost biti svoji, ali i širinu da slušaju, uče, mijenjaju se. Takvi su mi najdragocjeniji jer uz njih ne stojite na mjestu: uz njih rastete, i to nekako prirodno, bez napora. Osjetite da razgovor nije samo razmjena riječi, nego razmjena energije i ideja. Da se nakon susreta vratite sebi malo jasniji, malo hrabriji, malo bogatiji.
Nadahnjuju me i oni rijetki ljudi koji rade “tiho”, ali duboko: koji grade nešto svoje bez potrebe za stalnim odobravanjem okoline. To su ljudi s integritetom — kod kojih se osjeti da ono što govore i ono što žive nije u konfliktu. I možda baš zbog toga me najviše privlače mjesta koja slično “dišu”: skrivena, nenametljiva, ali puna smisla.
Što se tiče mojih omiljenih skrivenih mjesta i konceptualnih dućana, biram ih po istom kriteriju kao i ljude: da imaju dušu, priču i osjećaj da su nastali iz ljubavi, a ne iz kalkulacije. Volim male ulice i prolaze u kojima grad odjednom utihne, dvorišta koja se otkriju tek kad skrenete “krivo”, kafiće ili galerije u koje uđete slučajno, a izađete s osjećajem da ste otkrili nešto svoje.
Konceptualne dućane pak volim kad nisu samo “lijepo složeni”, nego kad iza selekcije stoji jasna ideja i osobnost. Kad se vidi da je netko birao srcem, ali i znanjem: da poznaje materijale, ljude, procese, rukopis autora. Kad prodajni prostor postane mali svijet — mjesto u kojem možete zastati, udahnuti i pronaći predmet koji ne kupujete samo zbog funkcije, nego zbog emocije i značenja. Ako je Melograno hidden place, onda su i moja omiljena mjesta upravo takva: ona koja se ne nameću, ali vas zadrže. Mjesta koja vas vrate sebi — i zbog kojih vam se čini da je grad, unatoč svemu, još uvijek pun malih čuda.
Dora: Inspiracija dolazi sa svih strana. Inspiriraju me ljudi iz mog okruženja, no još više priroda. S druge strane, inspiriraju me svakodnevica i konstantno sanjarenje. Rekla bih da su to dvije krajnosti – s jedne strane je snažna osviještenost prostora i bića koja me okružuju, a s druge dubina uma i emocija.
Skrivena mjesta i dragulji posebni su upravo zato što nisu svima poznati. Mnogo je mjesta po gradu i okolici, bilo da su parkovi, jezera, potoci, skrivene klupice ili slučajna mjesta s predivnim pogledom. Takva se mjesta ne dijele sa svima i zaslužuju ostati skrivena, osim ako slučajno ne nabasate na njih ili vam ih ne otkrije draga osoba.
U Zagrebu ima dosta slatkih galerija, kafića, barova, restorana i konceptualnih trgovina s posebnim šarmom. Selectedd, primjerice, nije skriven – dapače svi znaju za njih – no s punim pravom. Nedavno se otvorio novi koncept koji je djelomično naš imenjak – Nar Atelier (i Chi Coffee). U Teslinoj se nalazi Notes of Zagreb, brend parfema i mirisa za dom inspiriran našim divnim gradom. Od galerija – iako možda nisu posve skrivene – svakako su pravi dragulji. Izdvojila bih Galeriju Kolekcionart, Galeriju Kaptol, naše susjede Trotoart te Muzej zaboravljenih priča. Posebno su mi dragi kafići s lijepim vrtovima i skrivenim terasama, pogotovo ako imaju dobar pogled, kao na primjer HOH. A kada poželim dobro vino i još bolju atmosferu, najčešće biram AHA! bar.
Fotografije: Ena Ilić
Animacija: Canva
