Kada je prije nekoliko mjeseci stigao popis filmova nominiranih za Oscara, moja prijateljica se primila za glavu i rekla da ove godine ne ide na Oscarovsku reviju jer takve crnjake ima i doma, a nije više baš u tinejdžerskoj fazi da bi je uzbuđivali vampiri. A onda je slavodobitno citirala jednog njemačkog kritičara koji je ovako opisao Berlinale:”Wim Wenders hoda okolo samodopadno kao vlastiti spomenik, a neki od nas bi radije legli na ležaj s čavlima nego pogledali još jedan mračan film u kojem likovi šute i gledaju se u oči.”
I doista, na prvi pogled, filmovi koji su ušli u nominacije postaju sve mračniji. Čitaj – kompleksni, višeslojni, samoreflektivni, uronjeni u prošlost i sve teži za opisati, a cijelo vrijeme se više-manje bave jednim osjećajem. I to onim koji neprestano lavira. Ali ako izdržite tih dva ili tri sata, jer, pogađate – filmovi postaju i sve dulji, možda na kraju svjetla ugledate i koje svjetlo. Ili ono što se nekada zvalo katarza, a danas iscjeljenje traume.
Izbaci zabavu, podebljaj katarzu
Nema što, velik je to i ambiciozan pothvat. Željeti da film zaliječi i podigne duh više nego da zabavi i propita. No u doba anksioznosti, motivacijskih gurua i brzih rješenja, što nam je drugo preostalo? Nek TikTok i Instagram budu oaze šaljivih kućnih videa, a mi ćemo se na filmu baviti svojim neurozama i traumama, a usput pitati i gdje je nestao čovjek.
Šteta što Henrik Ibsen danas nije živ, jer bismo se kladili da bi bio jako zadovoljan norveškim filmom “Sentimentalna vrijednost”.Naime, film ne samo da započinje u prekrasnoj norveškoj kući i sa ženom koja se zove Nora, nego kopa po najvećim ranama obitelji na način svojstven Skandinavcima. Nakon mamine smrti sestre Nora i Agnes se moraju suočiti s duhom iz prošlosti jer na vrata stiže otac umjetnik koji ih je napustio u djetinjstvu. A sada se ispostavilo – ne samo da je još uvijek vlasnik kuće, nego je nakon 15 godina pauze napisao scenarij za novi film koji bi ga opet trebao vratiti u igru, a koji se bavi upravo protagonistima te kuće, ne mareći nimalo za tuđe osjećaje.
Obiteljske traume na norveški način
No kada njegova najstarija kći Nora odbije nemoralnu ponudu da glumi u filmu svoju baku, koja je nakon traume koje je doživjela u zatvoru počinila samoubojstvo, otac brže-bolje angažira mladu američku glumicu koju slučajno usretne na jednom festivalu. I to onu planetarno slavnu, koja mu osigurava ugovor s Netflixom i koju dovodi u kuću i prodaje joj lire ne bi li je pridobio za ulogu – te sve više unosi nemir u kuću koja je s vremenom utihnula.
Uostalom, gdje piše da veliki umjetnici moraju biti i veliki ljudi? “Teško da će neki umjetnik nešto dobro napisati ako svaki dan ide od kuće do posla i razvaža djecu”, kaže važno otac Nori na obiteljskom druženju. Onom istom gdje svojem unuku bez pardona donosi na dar posve neprimjerene DVD-e kao što su filmovi “Nepovratno” i “Učiteljica glasovira”, zaboravljajući da nitko više nema ni DVD player. A usput još spočitne kćeri glumici da se nikada ne bi bavio njenom profesijom jer samo čekaš da te netko zaželi i ništa nemaš u svojim rukama. “No nije ti bio problem ševiti glumice” – drsko dobaci kći koja se u srednjim godinama bori s krizom identiteta i napadima panike, a koji se događaju baš prije premijere na kazališnim daskama,
A što se čudimo? Ta i jednom od najvećih suvremenih svjetskih pisaca – Norvežaninu Karlu Oveu Knausgårdu je sve bilo oprošteno. Mislimo na to što je od svih članova svoje obitelji i svih koje je upoznao, napravio šest briljantnih tomova knjige “Moja Borba”. Nema veze što je žena završila na psihijatriji, otac ga se odrekao, a u Norveškoj su uveli nepisana pravila – petkom se ne razglaba o Knausgardu: koga je sve spomenuo, a koga razapeo u svojoj knjizi?
Iako su mnogi primijetili da je film ‘Sentimentalna vrijednost’ malo predug za svoju melankoličnu radnju, ima nešto utješno u predugim scenama plakanja. A posebice kada Nora i Agnes spoznaju da otac suosjeća sa svojim kćerkama, jer kako bi drugačije napisao tako bolne, dirljive i emotivne scene.
Veliki umjetnik mora u grad da piše. I to solo!
Sličnu dilemu na prvi pogled obrađuje i film “Hamnet” – odnos Shakespearea i njegove žene Anne Hathaway te koliko je okrutnosti u privatnosti dopušteno “velikim umjetnicima”. A to znači da je i u ovom filmu naglasak stavljen na ljude oko velikog pisca, a prije svega na njegovu ženu i djecu. I doista, gotovo da se ne možemo sjetiti koji je film toliko dobro dočarao žensku prirodu – od prvog susreta i dodira, kada Shakespeareova buduća žena, doslovce pred očima ugleda mentalnu kartu svog muškarca i odjednom osjeti sve njegove krajolike, udoline, rijeke, preko gotovo intuitivne i mitske povezanosti s prirodnim silama do onih potresnih scena rađanja i umiranja, a koje su toliko elementarno i snažno prikazane.
No kada mladi bračni par doživi veliku tragediju jer im nakon bolesti premine dijete, otvara se cijeli set problema jer otac obitelji, baš kao i u “Sentimentalnom odgoju”, bježi u rad, šutnju i ne može nikako naći sve te riječi i slike kojima inače virtuozno barata da barem malo utješe članove svoje uže obitelji. A takva agonija traje godinama, sve dok na kraju filmova veliki umjetnici ne pokažu svoje ranjeno srce i ne nađu put do svoje žene, kćeri, a indirektno i gledatelja. I to najčešće kroz umjetnička djela i fiktivne junake, bilo kroz dramu ‘Hamlet” ili novi film oca u kojem nasposljetku ipak glumi njgova kći.
Zanimljivo je kako oba filma brišu granicu između stvarnosti i fikcije te koriste umjetničko djelo kao svojevrsnu konstelaciju – kazališnu dramu koju gledamo iz gledališta ne bismo li šire sagledali svoj problem i osjećaje, a usput našli i zrno ljudskosti.
Veličanstveni Marty na putu do slave koji ne prezna ni pred čim
Iako je film “Veličanstveni Marty” na prvi pogled miljama udaljen od filmova kao što su “Sentimentalna vrijednost” i “Hamnet”, koji se bave odnosom muškog umjetnika i žena koje se ostavljaju, zapostavljaju i s kojima se ne komunicira, na neki način i on se bavi sličnom temom. Da, Veliki Marty, kojeg glumi sićušan Timothée Chalamet, je pravi fakin s puno šarma, koji je toliko nabrijan i energičan da ostvari svoj američki san i postane svjetski prvak u ping-pongu, iako bi ga u nekim scenama najradije ispljuskali.
No i on se bavi velikom muškom opsesijom da uspije u svom poslu, bio on u svijetu filma, kazališta ili stolnog tenisa, a pri tome se guraju u stranu i bacaju iz balona svi koji stoje na tom putu do svetog uspjeha. I cura koja je ostala u drugom stanju i mama koja toliko brine o njemu i slučajna ljubavnica – bogatašica koju je zaveo u hotelu, a koju glumi Gwyneth Paltrow. Ali i stranac u hotelu koji ga moli da se pobrine za njegovog voljenog psa.
Put do prosvjetljenja u ovom filmu neće biti lak, jer bit će i ozljeda, i udaraca, i propadanja u kadi kroz katove, i suludog bijega u maniri najboljih akcijskih filmova, ali kraj filma ipak donosi mrvicu spoznaje i odgovor na glavno pitanje kako biti bolji čovjek. Ili da citiramo okrutnog kapitalista Mister Rockwella koji je smislio kaznu za drugoplasiranog u stolnom tenisu – da pred svim gledateljima poljubi dlakavu divlju zvijer – kako barem ne biti ‘svinja od čovjeka’.
