Kada sam prije nekoliko godina radila za jedan magazin temu o preljubu, na jednom sam mjestu citirala kanadskog psihologa Jordana Petersona koji je u svojoj knjizi ’12 pravila za život’ tvrdio da ljubavne afere rade takav krš i lom u psihama da se na trenutak doista može činiti da se cijeli svijet urušio. Posebice za ostavljene. No kada sam nakon par godina slučajno naletjela na taj članak, malo me oblio hladan znoj – valjda se tako na koži osjeća vlastiti cringe.
Ma koji sam vrag citirala tog patetičnog desničara, pomislila sam. Što se nisam uhvatila Žižeka, koji mi je uvijek bio puno draži i luđi. Zaboravljajući, naravno, da i Žižek po pitanju ljubavi ima monoteističke i sentimentalne stavove. Dovoljno je pogledati njegov odgovor na pitanje možemo li voljeti više ljudi istodobno i zašto se ponekad u tom ludom osjećaju sve čini tako dramatično – na život ili na smrt.
Kad se emocije pretvore u svoju suprotnost
A onda sam nedavno, četiri godine nakon što je film “Duhovi otoka” prikazan na Venecijanskom festivalu, na kojem je Colin Farrell odnio nagradu za najboljeg glumca, konačno pogledala film redatelja Martina McDonagha koji tako plastično daje odgovore na pitanja – zašto nas tako užasno boli kada netko iznenada prekine s nama, bio on muž, ljubavnik ili samo prijatelj s kojim svaki dan ispijaš pivo u pubu. I ono najgore – zašto tretmani šutnjom doista djeluju poput potresa koji domino-efektom ruše u nizu sve te slabo sklepane osjećaje kao što su samopouzdanje, vjera, veselje, nježnost i pretvaraju ih u čistu suprotnost.
Na prvi pogled film u prvim scenama djeluje užasno komorno i mračno, a mi se poput razočaranog turista pitamo – koji smo vrag kupovali kartu za taj imaginarni irski otok koji je udaljen od nas stotinu godina u prošlosti. Otok kojeg šibaju snažni vjetrovi, hladnoća, čudni likovi, a zabave ni za lijek. Osim ako ne odete u lokalni pub i naručite par viskija. Ali ni to više nećemo moći kada shvatimo da je Pádraic, kojeg glumi Colin Farrell, ostao bez najboljeg frenda Colma (Brendan Gleeson) s kojim je kratio hladne dane. Kao i bez odgovora zašto se više ne želi družiti s njim.
Možda te jednostavno više ne voli
E sad, je li bolje živjeti u neznanju jer vas je netko naglo otpilio ili pitati sestru i frendove za mišljenje? “Možda te jednostavno više ne voli”, kaže Pádraicu sestra Siobhán s kojom živi u skromnoj kući. No kao da je ikome takav odgovor pomogao. Stoga glavni lik odluči pitati svog frenda zašto ga je tako okrutno otkantao i tako vrlo brzo sazna da je glavni razlog doista više prirode. Njegov prijatelj violinist naprosto shvaća da mu je preostalo još malo vremena do smrti. I da je najveći grijeh trošiti talent na dosadnog prijatelja stočara s kojim vodi isprazne razgovore, umjesto da ostavi koju dobru kompoziciju u naslijeđe.
Pogađate, prva domino-kocka je upravo srušena. Iako Pádraicu proleti kroz um ideja da mu je prijatelj pao u depresiju i da je on puno bolji čovjek od svog snobovskog prijatelja koji sve gleda s visoka, odjednom se u njemu otvara crna rupa u koju pada sve ono što je mislio o sebi sve te godine. Ma je li moguće da je tako isprazan, dosadan i glup. Skoro kao seoski idiot, samo mu to nitko nije imao snage reći. Pa i kako bi kada živi na pustom otoku i njegovi susjedi baš i nisu pričljivi. Osim, naravno, stare susjede, koju svi smatraju vješticom, a koja sve što prorekne, to se, nažalost, i ostvari.
Stotine pitanja koja počinju sa zašto i kako
Naravno da tek sada Pádraic ima stotine pitanja koje želi postaviti svom prijatelju koji se ponaša posve sumanuto, a koja padaju na njegovu glavu i sve više spuštaju glumčeve markantne i debele obrve. No kako dalje kada je i Colm izgubio živce i zaprijetio prijatelju da će, nastavi li ga ovaj samo gnjaviti svojim besmislenim razgovorima, sam sebi odsjeći prst i tako se lišiti glavnog alata za sviranje i komponiranje.
No kada se u lokalnu filmsku svađu upletu i ostali zadrti stanovnici, alkohol, film se vrlo brzo pretvara u pravi horor i film osvete, a donedavni prijatelji započinju i lokalni rat vođen emocijama na svom mračnom otoku. I ne prestaju sve dok ne dotaknu samo mračno dno i ne ostvare prognoze stare vještice.
S jedne strane, užasno neuvjerljivo, pretjerano i prestrašno. A s druge…? Svi smo negdje u primozgu čuli za okrutnu metodu zvanu, ‘šutnja kao kazna’, poznatu i kao Pennsylvania ili Auburn sustav, koja je primjenjivana u zatvorima od 19. stoljeća. Uvedena je kao navodno „humanija” alternativa tjelesnom kažnjavanju, a glavni cilj bio je potaknuti razmišljanje okrivljenika o vlastitim postupcima.
Može i bez violine ili kako tumačiti ovu horor priču sa sentimentalnim elementima?
Iako se ova crna komedija na površini gleda kao lokalna horor priča s čudnog otoka, na nekoj drugoj razini izgleda da ipak otvara neke suvremene rane. Ma možemo mi tvrditi da smo zahvaljujući ekranima povezani s cijelim svijetom, no činjenica je da sve više postajemo osamljeni kao irski otoci. A dok se mi hranimo lošim vijestima kao prodavačice lokalnih novina koje su ovisne o crnoj kronici i tračevima, u pozadini cijelo vrijeme lete granate jer se odvija irski građanski rat, nad glavama nam lebdi nevidljivo pitanje – zašto tako prokleto boli kada vas netko ghosta?
Zato je možda puno bolji hrvatski prijevod “Duhovi otoka” nego originalni naslov “The Banshees of Inisherin”. A sudeći prema dirljivom kraju, možda je pravi odgovor na ono evergreen pitanje koje magazini vole postavljati – što biste ponijeli na pusti otok – zapravo vrlo jednostavan: može i bez violine. Samo vodu, hranu i zdravu komunikaciju.
