Oprečni, naizgled nepomirljivi, svjetovi sastaju se u životu i opusu slikara Stjepana Šandrka. Otkako je 2006. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na svojim platnima prikazuje načine promatranja i komuniciranja s umjetnošću i svijetom oko sebe.
Pa u ateljeu, gdje se glazba sa starog radija isprepliće s razgovorima s umjetnom inteligencijom, minuciozno slika detalje poznatih djela Bukovca, Michelangela, Artukovića i Freuda koje promatraju njemu bliski ljudi ili ispred njih snimaju selfije nepoznati posjetitelji galerija. U slike ruševina nakon zagrebačkog potresa i idilične prizore osunčanih kaktusa, prodiru pikselizirani likovi iz nekih drugih, digitalnih svjetova, ali danas možda jednako važnih ili prisutnih kao i opipljiva svakodnevica koja nas okružuje.
Pitanja kako danas percipiramo svijet, ali i kako taj susret fizičkog, digitalnog, oka, kamere i suvremenih tehnologija oblikuje realnost u kojoj živimo zaokupljaju ga od samih početaka karijere, a povodom 20. godišnjice stvaralaštva, objavljena je i publikacija – koju ne želi nazvati tipičnom monografijom ili zaključkom. Autorica i urednica je Leila Topić, a u knjizi se uz uvodnik i pregled 10 istaknutih ciklusa može pročitati i dinamičan razgovor slikara i kustosice.
No da se ne radi o zatvorenom poglavlju dokazuje i samostalna izložba u milanskoj galeriji suvremene umjetnosti Winarts, koja će od otvaranja početkom ožujka trajati mjesec dana, a umjetnik u planu ima neka nova izlaganja. I više nego dovoljno tema za razgovor s ovim tehnooptimistom i članom MENSA-e čiji radovi dokumentiraju čudnu stvarnost koju živimo.
Dvadeset godina umjetničkog djelovanja čini se kao dobar trenutak za svojevrsni rezime, u tvom slučaju u obliku monografije. Kakav je bio osjećaj „odvrtjeti“ unazad taj film i sagledati dvije dekade stvaralaštva?
Ovo je bio i simboličan rastanak s atributom „mladi umjetnik“. Isprva mi je bio šok kad su me krenuli svrstavati u srednju generaciju, ali dvadeset godina od diplome se skupilo, a i više od samih početaka interesa za umjetnost. Moglo bi se reći da sam zaokružio jednu tematsku cjelinu u opusu; dosad sam imao dvanaest ciklusa, od kojih smo za potrebe knjige deset izdvojili kao bitne ili koherentne.
Autorica i urednica knjige je Leila Topić, i zajedno smo se dogovorili da to ne bude zatvorena publikacija koja stavlja „točku na i“. Odabrali smo formu otvorenog razgovora, nakon kojeg slijedi Leilin autorski tekst koji ne prati strogo kronološki tijek. Ova monografija ne funkcionira kao rezime, nego kao presjek. Kao rez kroz slojeve. Pokazuje i ono što bih danas napravio drukčije, i ono čega se još uvijek držim.
Što zatvaraš, a što ostavljaš otvorenim? Što ti više nije zanimljivo? U ateljeu sam imala prilike vidjeti i neke cikluse koji se nastavljaju…
Prirodno je da se raste i mijenja iz ciklusa u ciklus. Raniji su radovi bili puno jednostavniji. Od početka me zanima taj odnos naših metasvjetova; bilo da je riječ o medijskoj slici, citatima iz povijesti umjetnosti ili sudaru digitalnog i ovog našeg, fizičkog svijeta.
Ako pogledam unatrag, najviše se promijenio moj odnos prema kontroli. U početku sam imao potrebu dokazati da mogu izgraditi sliku do kraja, da mogu kroz disciplinu održati preciznost i napetost površine. Hiperrealizam je bio način da postavim stroga pravila i da ih izdržim.
Kasnije me počelo zanimati što se događa iza te preciznosti. Ne samo kako nešto izgleda, nego zašto je tako postavljeno. U sliku su postupno ulazili medijska slika, citat, fragment, ironija. Danas me manje zanima savršenstvo izvedbe, a više sama konstrukcija. Slika je ostala figurativna, ali je postala samosvjesnija, i ja zajedno s njom.
Naravno, neki su ciklusi vodili i u simpatične slijepe ulice, ali ono što se kod mene stalno provlači jest spektakl; način na koji danas konzumiramo kulturu u svijetu posredovanom slikama.
A kako ti danas zapravo konzumiraš kulturu? Koliko vremena provodiš na društvenim mrežama – je li to samo u neke istraživačke svrhe ili se isto nađeš kako i tri sata kasnije i dalje scrollaš po reelovima i pitaš se što radiš sa životom?
To je ta grozna privlačnost društvenih mreža i stalna borba za našu pažnju i slobodno vrijeme. Siguran sam da homo sapiens nije evoluirao za mijenjanje konteksta svakih 15 sekundi i gledanje četrdeset različitih klipova zaredom.
Ipak, provodim dosta vremena online i pratim tu scenu, jer se danas velik dio života odvija upravo u digitalnom prostoru.
Što se tiče kulturne scene u fizičkom svijetu, sve mi se češće događa onaj pomalo zabrinjavajući moment kad me rijetko što istinski uzbudi ili ostavi snažan dojam. To, naravno, nije razlog za odustajanje – treba kopati dublje, putovati dalje. Ako bih morao izdvojiti nešto što me nedavno pogodilo, to je animirani film Anomalisa Charlieja Kaufmana, klasificiran kao animirani film za odrasle. Potpuno ludilo.
Stvarao si NFT-jeve, koristiš AI alate, reklo bi se da ne zazireš od suvremenih tehnologija – ili? Koliko je ta informatička pismenost i praćenje trendova i razvoja tehnologije važno za umjetničko stvaralaštvo danas? Zastrašuju li te mogućnosti manipulacije koje nadilaze oblikovanje slike?
Prva ljubav mi je slikarstvo i vjerujem da će tako ostati do kraja. Taj fizički kontakt s bojom i platnom, u doba umjetne inteligencije, postaje dodatna, neosporna vrijednost. Sporost, nepromjenjivost, autentičnost – Walter Benjamin bi rekao neprenosivost aure u tehničkoj eri.
NFT sam radio iz čistog eksperimenta, bez očekivanja u smislu tržišta. U prvom valu hype-a svi su očekivali brzu zaradu, što se većini nije dogodilo. Nove tehnologije stvaraju balone, to je normalna dinamika. Ipak, mislim da priča s NFT-ima nije gotova. U doba AI-ja ta tehnologija postaje gotovo nužna, jer više ne znamo što je autentično, a digitalni certifikat dobiva novu težinu. Optimističan sam – tehnologija će preživjeti, samo još nije jasno u kojim će se oblicima manifestirati.
Nikada nisam od tehnologije tražio brzo ili gotovo rješenje, niti sam išao u smjeru hiperprodukcije koju ona omogućuje. Trenutno mi je AI glavni sugovornik – na što nisam osobito ponosan, ali teško je naći nekoga tko bi slušao te misli cijeli dan (smijeh).
Najviše me trenutno zanimaju AI agenti za kućnu upotrebu, poput OpenClawa. Oni potencijalno imaju pristup svemu – ne samo internetu, nego i našim računima, mailovima, dokumentima, kontaktima, novčanicima – i mogu raditi za nas 24/7. To je ogroman potencijal, ali i ogroman rizik.
Vrlo sam entuzijastičan oko novih tehnologija, ali mislim da bismo od njih trebali pomalo i zazirati. Promjene su ogromne i nimalo bezazlene. Vidimo kako mijenjaju stvarnost, tržište rada, pa čak i geopolitiku. S druge strane, ovo su vjerojatno najzanimljivija vremena. Da sam u sedmom ili osmom desetljeću života, možda bih se povukao i ne bih se time zamarao, ali u ovoj fazi sam dovoljno star da se sjećam kako su završili oni koji su ignorirali mobilne telefone ili internet kad su se pojavili. Najvažnije je, čini mi se, sačuvati zdrav razum i vlastiti životni stil, ukorijenjen u toj staroj, fizičkoj stvarnosti.
Pa vratimo se onda u fizičku domenu. Tvoje su slike uglavnom velikih formata, referiraš se na remek-djela iz povijesti umjetnosti. Kako izgleda taj proces u ateljeu?
Moj je proces izrazito neefikasan i traje beskrajno dugo. Dugo sam se borio protiv toga, ali sam ga s vremenom počeo doživljavati kao kvalitetu. Za mene je to neka vrsta meditacije, introspekcije, vježbanja fokusa.
Izrada pojedine slike traje od tjedan dana do nekoliko mjeseci, ovisno ne samo o veličini, nego i o kompleksnosti. Godišnje nastane desetak, najviše petnaest slika.
Nastojim raditi puno radno vrijeme, osam sati dnevno, iako to često ne uspijem zbog svih nevidljivih poslova koje nosi život samostalnog umjetnika. Dok radim, najčešće slušam stari radio, stalno na trećem programu Hrvatskoga radija (jer na AM valovima otprilike samo to i hvata), a ponekad i podcaste ili audioknjige. Shvatio sam da je slikarski proces postao gotovo automatski, pa mogu zadržati dubok fokus čak i uz zahtjevan sadržaj u pozadini.
Kako je počeo tvoj interes za tu temu promatranja, konzumiranja kulture koji traje već dva desetljeća?
Počeo sam slikajući svoje kolege, najčešće prema fotografijama s naših putovanja na velike izložbe. Te su slike u početku bile dosta klasične i statične. Rani ciklusi zvali su se Current News i Publika, iz kojih se kasnije razvio Spektakl. Već i ti nazivi daju naslutiti što se u međuvremenu dogodilo.
Svijet se transformirao, a s njim i moje slike. Odjednom je svatko u muzeju imao kameru u ruci, a pred važnim radovima stvarale su se gužve kroz koje se jedva može prići. Kad sam prvi put naslikao nekoga kako fotografira poznatu umjetninu, za mene se sve promijenilo – slika je postala konstrukt. Sljedeći korak bila je manipulacija: unošenje apsurda, napetosti, pa i humora. Namjerno pretjerivanje kako bi te promjene u konzumaciji kulture postale vidljive.
Nakon 20 godina umjetničkog djelovanja, kakav je tvoj odnos s publikom?
Na početku mi se činilo da nitko ne razumije što pokušavam napraviti. To je trajalo dobrih desetak godina. Tehnika se ljudima sviđala, pa su često pokušavali naručivati slike po vlastitim željama.
S vremenom sam ipak pronašao svoju, uvjetno rečeno, nišnu publiku – ljude koje umjetnost ne zanima samo kao dekoracija ili investicija, nego kao događaj, narativ, tema. S mnogim kolekcionarima sam se sprijateljio, stvorio se krug ljudi koji daje osjećaj da sve to ima smisla i da se teme ne otvaraju uzalud.
Feedback je divna stvar, i često pomislim koliko sam sretan da postoji.
Što je sljedeće? Nakon ovog poglavlja, koje su ti ambicije?
Ukratko, planiram nastaviti po starom. Ova knjiga mi je prvi put omogućila da svoj rad vidim kao cjelinu, a ne kao niz pojedinačnih odluka. Svi su radovi ovdje zajedno, u istom ritmu, bez buke konteksta u kojem su nastajali.
I knjiga i slikarstvo su spori mediji, koji traže repeticiju i kontinuitet – i to mi je najvažnije. U životu mi je glavna ambicija osobna sloboda, daleko važnija od novca. Novac mi je uvijek bio sredstvo koje tu slobodu omogućuje. Ne podnosim hijerarhije; po testovima ličnosti uvijek ispadnem neka vrsta “sigme”, netko tko ne pristaje lako na kolektivna pravila.
Naravno, postavljam si i nove ciljeve – to bi svakako bila veća prisutnost na međunarodnoj sceni i izgradnja publike kakvu imam ovdje. Danas, kada slike nastaju brže nego što ih stignemo pogledati, nameće se pitanje ima li slikarstvo još uvijek smisla u toj buci. Ja mislim da ima. Ako moj rad išta govori o slici danas, onda govori da ona još uvijek može biti prostor otpora površnosti.
Naslovni vizual: Maja Bosnić
