Čini se da je treća sezona serije „Euphoria“ po tko zna koji put opravdala svoj naziv te istovremeno izazvala euforiju, ali i zgražanje publike. U epicentru se, pogađate, našla Sydney Sweeney čiji se lik odvažio zaploviti kontroverznim OnlyFans vodama, zakoračivši u svijet ekstremno performativne seksualnosti koja opasno pleše po rubu društveno prihvatljivog. Tzv. „baby“ estetika i „dog-play“ fantazije, upotpunjene infantilnim stylingom kao i psećim ogrlicama te povodcima rezultirale su neopisivo burnim, ali i podijeljenim reakcijama. Dok su jedni tvrdili kako serija iznimno neumjesno propagira fetišizaciju infantilnosti i seksualnu degradaciju žena, drugi su isticali da „Euphoria“ naprosto secira današnju ‘ekonomiju pažnje’ u kojoj je prikaz seksualnosti prisiljen biti sve ekstremniji kako bi ostao profitabilan. Konsenzus nije postignut, no ono što je sigurno jest da se kulturološki sukob prelomio preko leđa Sydney Sweeney.
Mitovi o atraktivnim ženama
Društvo obožava kreirati mitove o (atraktivnim) ženama, a jednako tako (ako ne i malo više) obožava kažnjavati žene koje odbijaju ostati unutar granica mita koji im je dodijeljen. Izlaskom nove sezone Euphorije, Sweeney je prestala biti tek glumica te je transformirana u kolektivno platno na kojemu društvo (ponekad nesvjesno) projicira vlastite strahove o ženskoj seksualnosti, autonomiji i prihvatljivim oblicima samoprezentiranja. Sweeney nipošto nije prva koju je snašla takva sudbina, a rečenica koja me potaknula na promišljanje o tome došla je poslužena uz 2 espressa kada me sugovornica upitala „Misliš li da je Sydney Sweeney moderna verzija Brigitte Bardot?“
Lako moguće. Osim fizičkih sličnosti, Bardot i Sweeney povezuje interesantan paradoks – javnost, navodno, žudi za (seksualno) oslobođenim ženama, no odaberu li to isto oslobođenje iskazati na njima prihvatljiv način, ekspresno postaju persona non grata. Zadovoljno ih konzumiramo dokle god su tihe, predvidljive i jednodimenzionalne, ali na prve ih naznake kompleksnosti pokušavamo vratiti ondje gdje im je mjesto. Višedimenzionalna, seksualno privlačna žena savršeno funkcionira kao ideja, ali jednom kada se opisano uistinu utjelovi narativ se naglo mijenja.
Simboli erotične slobode
I Bardot i Sweeney reducirane su na tijelo upravo u trenucima kada su pokušale pokazati da su nemjerljivo više od toga. Bardot je to iskusila još davnih pedesetih. Nakon filma „I Bog stvori ženu“, postala je globalni simbol erotične slobode, međutim, priča je na tome stala – Bardot je (p)ostala simbol. Ne kompleksna žena, ne cjelovita osoba već plošni simbol požude. Mediji su obožavali njezinu senzualnost, no rijetko su se ozbiljnije bavili analizom njezina rada ili pak značajnim utjecajem na žene koji je isti imao. Sličan obrazac danas prati Sydney Sweeney. Nakon Euphorije, internet ju je gotovo trenutačno reducirao na zamamne obline, iako je njezin lik Cassie jedna od emocionalno najkompleksnijih figura recentne televizije. Sweeney naprosto zorno prikazuje patologiju žene čiji identitet u potpunosti ovisi o muškoj validaciji i društvenoj seksualizaciji, no čini se da javnoj percepciji izmiče ta meta-analiza ženskog samoprijezira proizašlog iz kulture objektivizacije.
Osvrnemo li se na intervjue BB i SS, moguće je uočiti još jednu interesantnu paralelu – obje ostavljaju dojam znatno veće elokvencije, inteligencije te sposobnosti introspekcije no što publika očekuje od žena koje izgledaju poput fantasy projekcije. Čini se kao da popularna kultura oduvijek teško probavlja lijepe žene koje otvoreno pokazuju ambiciju i/ili intelekt. Ili lijepa ili pametna, kako misliš – ti si oboje?! Bardot je u intervjuima učestalo progovarala o osjećaju dehumanizacije koji je obilježio cijelu njezinu karijeru te se zbog istoga u konačnici povukla sa scene.
Sweeney se danas osvrće na gotovo identičan problem, a za Vanity Fair nedavno je izjavila: „U ovoj industriji često možete čuti nešto poput „Žene osnažuju žene. Podržavamo jedna drugu čak i kad su nam izbori različiti.“ No ništa od toga nije istina – i dalje je sve jedan veliki performans“.
Gura li Hollywood Sweeney u strogu ladicu?
I Bardot i Sweeney postale su žrtve istoga typecasting mehanizma – industrija ih je koristila kao simbol seksualnosti, a zatim osudila jer ih publika percipira isključivo kao seksualne objekte. Iako je Bardot kroz svoj opus demonstrirala zavidan dramski raspon, pamtimo je isključivo kao krajnje neukrotivu ženu. Sweeney danas prolazi modernu verziju istoga procesa. Nakon Euphorije, Hollywood ju je agresivno počeo gurati u estetiku „seksualno dostupne djevojke“, unatoč tome što paralelno producira znatno drugačije projekte te pokušava graditi karijeru izvan opisanog stereotipa. Time se, izgleda, vraćam na onu prvotnu misao – društvo obožava seksualno oslobođene žene dokle god ostaju emocionalno i intelektualno jednostavne. Tada ih je lako konzumirati.
Ipak, razlika između BB i SS postoji. Bardot smo danas skloni tretirati kao simbol neke davno izgubljene ere, a njezina bujna kosa, pune usne i hedonistički pogled na život obojani su nostalgijom. BB danas je ikona. U stvarnosti je, teška srca priznajem jer sam i sama slaba na nju, bila znatno neugodnija ličnost. Godinama je osuđivana zbog rasističkih i islamofobnih izjava, a francuski sudovi više su je puta kažnjavali zbog poticanja rasne mržnje. No taj smo aspekt, dobrim dijelom, pomeli pod tepih te elegantno odvojili BB simbol od BB osobe.
Diskutabilni politički stavovi
Po tko zna koji put. Bardot je postala povijest te samim time iz prijetnje prerasla u estetiku. Sweeney je i dalje ovdje, stoga nam zapinje kao kost u grlu. Interesantno je koliko su čak i u društveno-političkim prijestupima slične – pomutnju koju je BB nekoć izazvala rasističkim izjavama, SS reprizirala je American Eagle kampanjom. Slogan „Sydeny Sweeney has good jeans“ optužen je za perfidno propagiranje eugeničkih ideja, a činjenica da je American Eagle za zaštitno lice odabrao stereotipno atraktivnu bjelkinju plave kose i plavih očiju dodatno je rasplamsala vatru.
Ironično, ni Bardot ni Sweeney najžešću osudu nisu doživjele zbog krajnje diskutabilnih političkih stavova i insinuacija – na optuženičkoj klupi još uvijek nepomično sjedi njihova seksualnost. Ideja da je žena sposobna biti seksualno biće koje je istovremeno kompleksno, a samim time nerijetko moralno sivo i dalje nam ne leži. Krije li se odgovor na pitanje zašto je tome tako u činjenici da bismo se, prihvatimo li ideju da višedimenzionalnost nikada nije crno-bijela, morali osvrnuti i na vlastitih pedeset nijansi?
Naslovni vizual: HBO




