Ako bismo tražili brend koji svojom estetikom podsjeća na umjetnički atelier i ne robuje brzim trendovima, to je svakako Hermès, koji već godinama stavlja naglasak na umjetničko izražavanje, ručni rad te hvatanje neprocjenjivih trenutaka kao što su putovanja, otkrivanje jedinstvenih krajolika i iskustava.
Nova mirisna kreacija Un Jardin sous la Mer koju potpisuje čuvena parfumerka Christine Nagel osvojila nas je mirisom mineralnih nota, cvjetova tiare i plodova tamanua, a još više utkanim pozivom da vidimo i osjetimo nemoguće: vrt u kojem koralji cvjetaju, krajolik emocija u hipnotičkim nijansama plave koji briše granicu između mora i neba, s toliko snažnim odjekom da su čak i ptice obojene plavetnilom.
Poput mirisa koji čuva u sebi, prepoznatljiva bočica kolekcije u obliku lanternе hvata neopipljivo. Svjetlost postaje boja i materija u vibraciji nježno prelijevajućih nijansi koje se uzdižu od oceanske dubine njezina središta prema eteričnoj čistoći beskrajnog horizonta; od lagune do oblaka, od mora do neba, od zemlje do sunca, poput kristalnih voda oko otoka Taha’a uz obalu Tahitija.
Inspirirana ovom vodenom sinestezijom, umjetnica Aino-Maija Metsola koristi tehnike akvarela kako bi oživjela ovaj radosno opojni osjetilni susret. S mutnim konturama, laganim teksturama i živopisnim nijansama, njezina ilustracija za kutiju prenosi svu spokojnu očaranost krajolika Taha’e.
KRATKA PRIČA
Ovo je priča o očaranosti.
Tihi pjev boja i mirisa.
To je priča o jednom jedinom trenutku koji se
produljuje, širi i razvija, jednako prolazan
koliko i vječan, ostajući prisutan onoliko dugo
koliko traje miris.
To je priča o dugo njegovanom snu
koji te napokon počinje njegovati zauzvrat.
Dodir sna.
Dodir vala, latice, oblaka.
Dodir plavetnila mnogih boja, istodobno
postojanog i promjenjivog, lebdećeg.
Možeš li još uvijek disati, istinski disati?
Na letu za Papeete, tijekom noći preletjeli smo more oblaka dok smo plovili prema onome što su drugi nazivali „nevidljivim kontinentom“, kako bi se moglo opisati i nedokučiv miris.
U zračnoj luci, prije leta, imao sam osjećaj da se nalazim u svijetu čistih površina bez dubine i sadržaja. Sve je bilo glatko i sjajno, ali bez teksture. Čak su i mirisi djelovali bestjelesno, kao da je sama tvar svijeta – njegova nevidljiva, nematerijalna tvar, njegov dah – bila iz njega izvučena. Bez daha.
Možeš li još uvijek disati, istinski disati?
Od trenutka kada sam kročio na otok, osjetio sam njegov zagrljaj dobrodošlice; zemlja i svjetlost obavile su me svojim eteričnim, mirisnim rukama. Iznenadilo me što je svjetlost imala miris i što se, kako se svjetlost mijenjala, mijenjao i njezin miris. Noću – koja je ovdje bila tek nježna, magličasta i prigušena verzija dana – miris je bio istodobno lakši i dublji, poput oceana.
Nešto je izbijalo iz zemlje ili zraka i prenosilo me nekamo daleko.
Krenuli smo u zoru, starim pirogama, prema motuu – lokalnom nazivu za male otočiće u laguni – na kojem smo trebali provesti sljedećih nekoliko dana. Vrhovima prstiju prelazio sam po mirnoj vodi čije je metalno plavetnilo odražavalo ljubičasto nebo. Ispod površine mogao sam vidjeti krajolike koji su se neprestano mijenjali, nad kojima je klizila raža kao da nas prati, njezina peraja valovita svega nekoliko metara od nas.
U samo nekoliko minuta sunce je preuzelo sve; dan je izbrisao noć kao da nikada nije ni postojala.
Ubrzo je sve postalo plavo – zemlja, nebo i udaljeni oblaci.
Po dolasku na obalu ostavio sam ostale iza sebe i prišao ženi neodređene dobi koju sam ugledao kako sjedi na stijeni uz rub palmika.
Bila je sitna, ali njezini dugi prsti gulili su mango zapanjujućom energijom. Podigla je svoje bistre oči prema meni i razoružavajuće se nasmiješila; imala je lice kao iz bajke. Uzela me za ruku i pozvala da je slijedim nepostojećom stazom između iskrivljenih stabala koja su se uzdizala prema nebu poput stupova katedrale od zelenila.
Drveće se prorijedilo i našli smo se na rubu puste plaže bijelog pijeska, čiji je polumjesečasti oblik milovalo pravilno, gotovo neprimjetno gibanje lagune. Zaustavivši se u sjeni, žena je podigla prst prema horizontu i pokazala na nevidljivu točku koja se činila središtem ove sićušne uvale.
„Tamo je“, rekla je.
Zakoračio sam u vodu do gležnjeva. Instinktivno sam razumio što mi govori. Ova strana motua bila je točno nasuprot susjednom otoku poznatom po kultnoj planini koja se uzdizala iz njegova središta, dok se bujna vegetacija spuštala niz njezine padine. Tamna i fantastična, oblikovana poput slomljenog zuba, isticala se nasuprot jarko plavom nebu, nalik šećernoj glavi s finim usjekom po sredini. Pogled je bio hipnotičan.
No također sam razumio da je ovo mjesto udaljeno tek kratko plivanje od koraljnog grebena. Ipak, nisam morao učiniti nikakav napor: mladić u pareu pozvao me da uđem u čamac na vesla i nakon svega nekoliko zaveslaja našli smo se iznad koraljnog vrta, nasuprot otoku i njegovoj čarobnoj planini. Dao mi je masku, disalicu, peraje i nekoliko kratkih uputa, a zatim sam zaronio.
U svjetlost.
U bezbrojne nijanse plave.
U svjetlucave, snolike, rasplesane boje.
Lebdio sam među bojama i prolazio kroz zavjese titrajuće svjetlosti; i sam nisam bio ništa više od mirisne svjetlosti. Bez težine u plavim vodama, moje fizičko tijelo nestalo je – bio sam tek osjećaj, fluidan, bogat i teksturiran, rastapajući se u tekućoj svjetlosti trenutka.
Iznad koraljnog dna, nadohvat ruke, prostiralo se cijelo carstvo čuda sa svojim zaobljenim oblicima, udubinama i pukotinama te jarkim, fosforescentnim bojama toliko živima da su djelovale gotovo nestvarno – snoliki buketi cvijeća, čipkaste tiare u duginim nijansama, biserne krunice od izbijeljenih plodova tamanua i, između ticala anemona koje su se njihale u struji, iznad rebraste školjke goleme školjke boje pijeska čiji su se ljubičasti plaštevi otvarali u vijugavim paralelnim linijama, vrtjelo se mnoštvo stvorenja nalik dječjim crtežima: jata riba s narančastim prugama ili žutim točkama, druga koja su svjetlucala poput oblaka plavih šljokica.
A tamo, ravno ispred mene, klizila je veličanstvena raža – ista ona koja nas je pratila? – dopuštajući mi da je dotaknem.
Ovdje su živa bića boje dragog kamenja, a kamenje je živo poput biljaka; bez roda i hibridno, mineralno i organsko, svaki prirodni poredak preokrenut je i stapao se u iskonsku, titrajuću matricu: plavu matricu svemira.
Nikada svijet nije djelovao bliže snu; nikada stvarnost nije bila toliko neodvojiva od imaginacije, niti priroda toliko kreativna.
Izronio sam na površinu. S donjom polovicom lica još uvijek pod vodom promatrao sam palme na motuu. Nalikovale su buketu cvijeća toliko savršenom u svojoj simetriji da su djelovale gotovo apstraktno.
Osjećao sam svježe oceanske i cvjetne mirise te dim vatre koju su moji suputnici zapalili na plaži. Svijet iznad površine činio se odrazom podvodnih čuda koja sam upravo vidio ispod nje; njegove boje i oblici bili su jednako raskošni, radosni i gostoljubivi.
Dugo sam uranjao glavu pod vodu pa ponovno izranjao, igrajući se zamućenom granicom između podvodnog vrta i šarenog raja iznad. Kao da sam bio upijen u trenutak i njegove boje, rastapajući se poput tinte u čaši vode unutar ovog svemira u kojem su nestale sve granice između stvari, između mene i svijeta, i u kojem je sav život – sve prisutno pod morem i nebom – bio satkan od iste tkanine boje i svjetlosti.
Sve je prožimala ista struja, ista sila – duša vode, cvijeća, zemlje i sunca, ovdje poznata kao mana – ali u tom sam trenutku naslutio da mora postojati tajni miris, nevidljiva poema koja sve te stvari povezuje.
Na nebu je visio jedan jedini oblak, poput odjeka sna, čist poput razmaka između redaka, tišine između riječi, praznine na stranici. Prostora u kojem je sve zapisano i u kojem sve tek treba biti zapisano; praznine u kojoj mašta može disati, bogata mirisima svih priča koje tek dolaze.
Napokon sam i ja mogao disati, istinski disati, potpuno i duboko.
— Nicolas Chemla
Toaletna voda Un Jardin sous la Mer dostupna je u veličinama od 30 ml, 50 ml i 100 ml, kao i u punjenju od 200 ml.
