Riječi Leonarda Cohena prvi put sam čula usmenom predajom, bez glazbe, i to na dejtu u srednjoj. Uostalom, njegove su pjesme o boli, životu, ženama i Bogu bile idealne udice koje su koristili brojni zavodnici, danas bi se zvali performativni artisti koji su željeli ispasti sofisticirani, melankolični – i sada najveći afrodizijak za žene – svjesni emotivnih dubina. I dosta, tko bi odolio jednom od najvećih pjesnika svih vremena koji ne samo što je dubokim glasom tako uvjerljivo obećavao da će plesati do kraja ljubavi ili da on ide polako jer želi da traje dugo, nego je poput rijetkih imao tu sreću da njegova mladenačka ljubav potraje gotovo sve do smrti.
Nije onda čudo da jednoj od najvećih ljubavnih priča u povijesti pop kulture, onoj između Cohena, kanadskog romantičnog realista, i Marianne Ihlen, norveške muze, nije odolio ni redatelj Øystein Karlsen koji je prije dvije godine snimio osmodijelnu seriju “So Long, Marianne”. Uostalom, materijala je bilo pregršt – od istoimene pjesme koju je Cohen objavio 1967. na albumu “Songs of Leonard Cohen”, preko hrpe dokumentaraca, romana i filmova o njihovoj ljubavi do zadnjeg dirljivog pisma koje je Cohen napisao Marianne na dan smrti, svega tri mjeseca prije nego li je i sam otišao s ovog svijeta. A pismo je vrlo brzo završilo u medijima.
Najljepša i najtužnija ljubavna priča svih vremena
Upravo pismom koje pjesnik piše u 81. godini svojoj ljubavi započinje serija. Ostarjela Marianne, koja boluje od raka, leži na bolničkom krevetu, a dok joj suprug čita Cohenove riječi, njezinim očima vidimo mladog Leonarda iz razdoblja kada su se tek sreli. Godina je 1959. Mladi Kanađanin upravo je stigao na grčki otok Hidru, koji je u to vrijeme slovio kao boemska oaza i mjesto gdje su rođeni prahipiji koji su uživali u slobodnoj ljubavi, kreativnosti, plesu, opijanju i drogiranju koje se tada zove duhovna obnova i otvaranje vrata percepcije, a svega par dana kasnije tu su se nasukali i Marianne i njezin dečko Axel Jansen.
Seksi spisateljica i najgora osoba na svijetu
Leonard je tek osvojio kanadsku nagradu za poeziju i preživio mini slom živaca na poslu u tvornici tekstila kao Charlie Chaplin u filmu “Moderna vremena”. No čim je kročio na grčki otok nazvan po mitološkom čudovištu, sreće užasno šarmantnu spisateljicu Charmain Clift koja mu nudi seks, ali i gotovo besplatnu sobu. “Nisam ženskar”, kaže. “Ali lakše je voljeti druge nego sebe.”
Za to vrijeme Marianne, koja je iz Osla pobjegla sa svojim dečkom piscem, upravo će nam dočarati – da citiramo odličan norveški film – kako zapravo izgleda najgora osoba na svijetu. Narcisoidni pisac koji vara trudnu ženu, vrijeđa je da nikada nije imala ni jednu samostalnu misao, da mora pobjeći u birtiju (i zabrijati s nekim) jer ima osjećaj da mu je ona non-stop u glavi, a povrh svega je i fizički nasilan.
Može li mladenačka ljubav preživjeti bilo gdje osim na Hidri?
Naravno da neće dugo potrajati dok obje veze ne kihnu, a Leonard i Marianne dožive veliku mladenačku ljubav. Uostalom, nakon veze s najvećim negativcem svih vremena – Axelom Jansenom, a čiji je karakter dodatno podcrtan znatno neatraktivnijim glumačkim odabirom koji uopće ne odgovara stvarnom piscu – svaka bi se veza činila užasno zdravom. Leonard Cohen je zaljubljen do ušiju, verbalno dovitljiv, brižan prema sinu Marianne kojeg zove Micro i spreman putovati sa svojom ljubavi na kraj svijeta. Okej, ne baš na kraj, ali barem dva tjedna krvavo crvenom Bubom do Osla zbog registracije auta.
No može li njihova ljubav uopće potrajati i preživjeti bilo gdje osim na Hidri? I ako zanemarimo usporedbu s gadom svih gadova Axelom – je li Cohen baš takav romantik ili je dobar dio toga so performative – pitaju se gledatelji koji iz epizode u epizodu gledaju sve veće pukotine koje nastaju u ljubavi. Naime, već na prvom velikom putovanju u Norvešku, Marianne priznaje da se prvi put osjeća svojom i sretnom te ne želi da putovanje završi, a Cohen spušta pogled i bolno priznaje da ne može ništa obećati.
“Volim te, ali to ne!”
No problemi tek nastaju kada mladi par stigne u Oslo i kasnije Montreal. Svjesni kulturnih razlika, neodobravanja roditelja, problema sa zapošljavanjem, kroničnog nedostatka novca, Cohen i Marianne gube svoju ljubavnu energiju koja ne poznaje granice, a sve kulminira u trenutku kada ona ostane trudna, a Cohen nije u stanju izreći ni jednu rečenicu osim one – “Volim te, ali to ne.” A u trenutku kada se suočavaju s velikom boli zbog preranog gubitka bebe, Cohen cmolji uz krevet da je bivša veličina koja nije uspjela postati veličina.
Iako je ovo trenutak kada se čini da je njihova veza na kraju jer Marianne shvaća da ne želi biti uz muškarca koji ne želi njezino dijete, i to iz razloga što nije Židovka ili zbog problema s depresijom, i sama se vraća na Hidru, Cohen je slijedi na otok kao začarani lik u pjesmi “Suzanne” kojom će se uskoro proslaviti i ne može odoljeti ludilu osobe koja ga posve razumije.
Bipolarni odnosi
Između trenutaka idile, nježnih jutara, prebiranja po gitari, kupanja i opijanja u grčkim barovima, Cohen sve dublje upada u psihozu i dovodi se do ruba smrti koristeći stimulanse ne bi li napisao svoj veliki roman i obitelji pribavio nešto novca. Pa makar zbog njega trebao i zapjevati, usprkos užasnoj tremi. A uskoro bježi u Kanadu, New York i London jer je svjestan da ne može uspjeti na grčkom otoku te otkriva raskalašeni život i seks bez obveza u hotelu Chelsea.
Stvarnost vs. fikcija
Kako serija odmiče, sve više postajemo svjesni onoga što otkriju nadrogirani boemi na nedjeljnoj seansi uz kaktuse. Svi mi vrtimo u glavi svoje fikcije, jer inače bismo možda poludjeli od pogleda na okrutnu stvarnost. A do iste spoznaje dolazi i Marianne, koja nakon halucinogenih droga dolazi do toga da je prozrela samu sebe jer na kauču ugleda Leonarda kako vodi ljubav s vlastitom mamom te da umjetnik cijelo ovo vrijeme nije prisutan. Ili kako je dobro rekla jedna kritičarka: “Najbolji način da se ispriča priča o Marianne i Leonardu bio bi zamisliti ljubavnu priču s 50 poglavlja u kojima nisu bili zajedno.”
Veliki umjetnik, slab muškarac
Iako su obožavatelji od Cohena napravili kult, a što se najbolje može vidjeti na stranici Cohenopedija, izgleda da ova serija izvrsno uspijeva u tome da ga ruši – i da je veliki umjetnik prikazan kao slab muškarac koji se ne može nositi s jačinom svojih riječi.
“Tvoja pisma sva kažu da si sada uz mene / zašto se onda osjećam usamljeno?”, pjeva Cohen Marianne u pjesmi “So Long, Marianne”. A odmah potom u pjesmi “Bird on the Wire” koju je napisao jedno jutro na Hidri, kao da nudi isprika za sve one koji se vole utapati u svojim pretjeranim osjećajima, a teško im je pogledati u druge.
“I ako sam ja, ako sam bio neistinit / samo sam mislio da ljubavnik mora biti i neka vrsta lažljivca.” Ako sam ti i lagao, učinio sam to samo zato što sam vjerovao da ljubavnik također mora biti neka vrsta lažljivca.
Cohen je uvijek održavao legendu o svom vječnom, dalekom ljubavniku. Jer je i on znao koliko je ta priča uvjerljiva.
No s druge strane, iako se serija fokusira na odnos dvoje ljubavnika, podjednako jaki su i sporedni ženski likovi, među kojima ona australske spisateljice koja pomalo nalikuje glavnoj junakinji romana i filma “Mračna kći”, a koja Marianne daje važne savjete. “Ne smiješ svoju sreću učiniti ovisnom o muškarcima, inače ćeš živjeti samo u svijetu punom boli.” A netom poslije i da se ponekad pita kako bi joj život izgledao da se nije odlučila za obitelj. Ali i mlada Engleskinja koja boluje od raka i koja Marianne uz čašu vina dijeli novu perspektivu na život koju joj je, nažalost, donijela bolest.
Možda je to razlog zašto ova serija izgleda kao neka mračnija i realnija verzija mjuzikla Mamma Mia i tako bliska romanima i filmovima Sally Rooney. Sve je puno dubokih i kompleksnih osjećaja, tuge, anksioznosti i želje da nađemo utjehu u drugom i riječima, pa makar na kratko.
Vječna ljubav i govor na sprovodu
A gdje je vječna ljubav, tu je i ono klasično pitanje – tko će kome održati govor na sprovodu. Iako su tek na početku tridesetih, Cohen je uvjeren da će ona njemu, ali i to da je njihovoj vezi kraj te ju napušta. I dok se manični pjesnik udaljava od grčkog otoka i spušta u bezdane svoje duše ne bi li, citiramo mentora, “čovječanstvu donio svjetlost”, tragovi stare ljubavi odzvanjaju kao sirenina pjesma do kasne starosti.
Tijekom poznih godina Leonard Cohen je neprestano pisao o svojoj Marianne, koju je zvao najljepšom ženom na svijetu, nordijskim anđelom koji duhu pruža dom i obitelji koja ga štiti, čak i od njega samog, a da njihova ljubav traje duže od dva života, serija ostavlja onaj gorki okus između fikcije i okrutne stvarnosti. Ali i neodgovorenog pitanja – zašto Cohen na početku slave zapravo napušta Marianne? Kao da se nakon brojnih snimanja i turneja nije mogao vratiti svojoj ženi kada su oboje tijekom fluidnih šezdesetih prakticirali slobodnu vrstu ljubavi.
Na kraju svega ostaje onaj dojam da njihova velika ljubav nalikuje onoj staroj emisiji za pomorce gdje se ljubljeni partner javlja tu i tamo, šalje par lijepih riječi koje nestaju u valovima i sivim oblacima koji dolaze nakon najljepšeg ljeta.
Bob Dylan je pjevao o društvenim promjenama, Springsteen o američkom radniku, Nick Cave o demonima, a Leonard Cohen pjevao je o svemu važnom što se tiče ljubavi, smrti i crno-sivog područja između.
Iako je u brojnim pjesmama i poeziji spominjao svoju ljubav (“Dani ljubaznosti”, “Što se događa sa srcem”), na svom zadnjem albumu “You Want It Darker” iz 2016. pjeva o tome da milijun svijeća gori za ljubav koja nikada nije došla. A mi ih i danas slušamo, pamtimo, doživljavamo, zapisujemo, citiramo, uvaljujemo na dejtovima nekim novim, uzbudljivim i nadamo se naivnim sugovornicima, kao da smo se sami najeli ludih gljiva i sada želimo dokazati ono što je velikom pjesniku rekao na Hidri pisac George Johnston – “Duguješ ljudima sretan kraj, jer svijet je užasno mjesto puno boli, propadanja i bolesti, a ako imaš sreće i nešto lijepih trenutaka.” I vjerujemo u tu veliku ljubav, baš zato što je posve nestvarna.
