Ako je prvi glasnik proljeća visibaba, prvi glasnik jeseni za mene je gledanje serije „The Vampire Diaries“ po tko zna koji put. Nema veze što imam gotovo trideset godina i što sam davnih dana trebala prerasti red flag muškarce – Damon Salvatore bio je i ostao netko za koga bih drage volje ogolila vrat. I znam da nisam jedina jer muškarci nalik njemu, oni izraženih očnjaka, stoljećima fasciniraju društvo. Od kultnih književnih djela i njihovih ekranizacija poput „Count Dracula“ i „Interview with the Vampire“, preko nešto modernijih kao što su „The Twilight Saga“ i „The Originals“, sve do recentnih „Nosferatu“ i „Dracula: A Love Tale“, pop kultura neumorno nam servira istu fantaziju – priču o onome koji je istovremeno opasan i neodoljiv, naizgled emocionalno nedostupan no sposoban voljeti vječno, a zauzvrat traži tek pokoju kap krvi. Ako mene pitate, moglo je i gore.
Iako je mit o vampirima započeo kao dio istočnoeuropskog folklora koji je zatim prerastao u horor-priče, naša percepcija tih vječno mladih krvopija bitno se izmijenila, i dok su nekoć predstavljali ono od čega bismo trebali bježati, danas ih češće doživljavamo kao zabranjeno voće kojemu se želimo približiti. Kako objašnjava Mar Carmena, autorica članka „Leaving the Shadows for Passion: Why Vampires Are Classic Monsters That Best Reflect Our Fears and Desires“, vampir je jedino klasično čudovište koje se uspjelo prilagoditi vremenu tako što je od simbola naših strahova postalo i simbol naših želja. Za razliku od ostalih fiktivnih stvorenja i pojava, poput vukodlaka, zombija i duhova, prosječnog vampira krasi (atraktivno) ljudsko obličje te pregršt posve ljudskih osobina s kojima se lako poistovjetiti.
Svako razdoblje dobiva vampira kakvog zaslužuje
On posjeduje specifičnu osobnost kao i vrline i mane, sposoban je za ljubav i ljubomoru, taštinu i usamljenost, osvetoljubivost i plemenitost, tugu i radost. Drugim riječima, moderna slika vampira prezentira ga nevjerojatno nalik čovjeku, samo sa znatno boljim tenom i nešto diskutabilnijim prehrambenim navikama. Transformaciju vampira iz čudovišta u kompliciranog zavodnika povjesničar umjetnosti Julio Pérez Manzanares objašnjava tezom da svako razdoblje dobiva vampira koji ga adekvatno predstavlja. Nije, stoga, slučajno što su moderni vampiri lijepi, vječno mladi, strastveni i emocionalno komplicirani – oni su naprosto refleksija naših trenutnih fantazija.
Erotska napetost
Diskutirati o vampirima, a ne dotaknuti se seksualnosti nemoguće je. Uostalom, što je ugriz za vrat ako ne jedna od prepoznatljivijih metafora erotske napetosti? Štoviše, u radu „How Popular Culture Changed Our View of the Vampire“ povjesničar Christopher Frayling vampirski ugriz naziva „seksom od vrata nagore“. Blizina, izloženost, ranjivost i predaja kontrole sastavni su dio te mitologije, a krv, koja bi u drugome kontekstu izazvala nelagodu, u vampirskim pričama postaje simbol intimnosti. Pritom, moderni vampir dijelom ostaje predator no moderna žrtva prestaje biti žrtva – znatno češće ona biva fascinirana opasnošću te svojevoljno balansira na granici straha i užitka, a obožavateljima vampira opisana dinamika dopušta promišljanje fantazija koje u svakodnevnom životu ostaju neizgovorene.
Ideja vampira fantastično funkcionira kao društveno prihvatljiv prostor istraživanja seksualnih sklonosti jer, kako psiholog William Sharp ističe, vampiri su utjelovljenje potisnutih želja, a njihova ekranizacija omogućuje nam analiziranje onoga što se tradicionalno smatra tabuom.
Dva najveća ljudska straha
Seksualnost, međutim, nije jedino ljudsko obilježje koje vampiri zrcale – naš urođeni strah od smrti vjerojatno je ono najizraženije. Dok mi brojimo godine, dvojimo nad životnim izborima te pokušavamo ugurati što više iskustava u ograničeni životni vijek, vampire krasi nama nedohvatan luksuz – besmrtnost. U intervjuu s profesorom Nickom Groomom, objavljenom u članku „Blood Is Lives – A History of Our Never-Ending Fascination With Vampires“, vampirske su sposobnosti opisane kao svojevrsni san o bijegu od najvećih ljudskih strahova – starenja i smrtnosti. Interesantno je da većina književnih i filmskih djela lik vampira ne prikazuje kao nekoga tko ne umire već kao onoga koji nastavlja živjeti nakon smrti. Ranije spomenuti povjesničar Christopher Frayling navedeno pojašnjava ljudskom opsesijom zagrobnim životom te nadom da smrt ne podrazumijeva završetak naše priče. Nemjerljivo je ugodnije zamišljati vječnost u obliku atraktivnog besmrtnika negoli baviti se vlastitom konačnošću, zar ne?
Vječna mladost
A kad smo kod besmrtnosti, nemoguće je zanemariti dodatnu vampirsku prednost – vječnu mladost. Njihova lica ne otkrivaju tragove godina, stresa, briga i neprospavanih noći, a tijela nikada nisu iscrpljena bolestima. Nekoć groteskne i zastrašujuće figure, u pop kulturi zamijenjene su nevjerojatno privlačnim bićima koja odlučno prkose vremenu, a razmislimo li o suvremenoj opsesiji mladošću, nije teško shvatiti zašto. Društvo koje mladost tretira kao ideal, uljepšavanje kao beskonačan projekt, a starenje kao sramotnu pojavu koja se pošto-poto mora zaustaviti, iznjedrilo je vampire kao savršen odgovor na taj nedosanjani san.
Fascinacija vampirima, stoga, ostaje jedna od rijetkih konstanti ljudske civilizacije. Način na koji ih zamišljamo podložan je promjeni no njihova sposobnost zrcaljenja naših najvećih želja i strahova ne mijenja se. Ili, najcitiranijom rečenicom Damona Salvatorea rečeno: „I know you’re obsessed with me!“
