‘Nothing Compares’: Sinéad O’Connor (2022.)
Sinéad O’Connor: Nikada me nećete ušutkati!
„Nikada nisam sanjala da ću biti pop zvijezda. Jedino što sam željela je to da na sceni mogu vrištati“, izjavila je pjevačica koja nas je prerano napustila u dokumentarcu iz prošle godine, koji je tjedan dana nakon njezin smrti prikazan na HRT-u. I dosta, tek kada čovjek pogleda sve što je pjevačica učinila tijekom četrdeset godina intenzivnog stvaranja, ali i aktivizma, možemo reći da je doista bila 35 godina prije vremena. Prva je odbacila stroga pravila kakva je ženama nametalo irsko, patrijarhalno društvo, pitajući se – zašto žene ne bi smjele biti ljute? U doba kada su izdavači željeli da ima dugu kosu i da nosi kostimiće i štikle, hrabro je uzela brijači aparat i obrijala glavu jer je naprosto tako željela, najavivši time nebinarne osobe i fluidnu seksualnost, poigravajući se usput na fantastičan način muškim i ženskim elementima u modi.
I ne manje bitno – prva je progovorila o tuzi koju osjeća i traumama koje je doživjela nakon što ju je mama zlostavljala u djetinjstvu i tjerala da tjednima živi u obiteljskom vrtu, kao što je i prva dizala glas protiv svih vrsta društvenih nepravdi – borila se za prava žena da odlučuju o svom tijelu, protiv diskriminacije svih onih druge boje kože, a najžešće protiv zlostavljanja djece te svih institucija koje su prešućivale zločine.
No ono što najviše fascinira je njena unutarnja snaga, prkos i bunt koji je pokazala kada je shvatila kako funkcionira glazbena industrija i kako je izdavačke kuće žele iskoristiti, a da se pri tome svi prave blesavi i ne spominju ratove. Stojeći pred prepunom arenom na koncertu koji je održan u San Francisu u čast njenog omiljenog glazbenika Boba Dylana i shvativši da neće moći nadglasati zvižduke negodovanja, Sinéad je uspjela otpjevati ono što je željela poručiti cijelom svijetu. A do kraja života, ostala je vjerna sebi, ne pitajući se koja je cijena.
„Zanimljivo je to kako se svekolika javnost zaljubila u mene kada sam u spotu ‘Nothing Compares 2U’ pustila jednu suzu, no kada sam istinski plakala nitko me nije želio čudi“, izjavila je nezaboravna Sinéad .
‘Mistify’: Micheal Hutchence (2019.)
Micheal Hutchence: ‘Max O. je moj glazbeni alter-ego’
„Kada sam ga vidio kako se na dodjeli nagrada pojavio s kratkom kosom, odmah sam rekao ženi – pusti tu vražju kreditnu karticu“, izjavio je u dokumentarcu o pjevaču grupe INXS njegov menadžer. Čitaj – više nam lova neće teći u potocima. Priznajemo, pompa oko razbarušene i divlje kose, kao da je pitanju Sampson, a ne australski pjevač u egzistencijalnoj krizi tridesetih, je možda smiješna, samo kada ne bi bila previše istinita te imala još gore nastavke.
Naime, u ovom sjajnom dokumentarcu pratimo Michaela na putu slave i kako je od malog sramežljivog dječaka koji je volio francuske pjesnike i egzistencijaliste postao frontmen benda INXS, koji je bio silno popularan u devedesetima, a vrlo brzo i seks simbol. Uostalom, i Kylie Minogue je danima bila u komi kada se morala oporaviti nakon njihova prekida, tim više što je došao nenajavljeno i bez nekog dubljeg razloga.
No, kao i u dokumentarcu o Sinéad, možemo primijetiti da se i u Michaelovom slučaju negdje na vrhuncu slave dogodio važan preokret, a percepcija javnosti i medija prema dotadašnjim idolima se naglo smračila. I to puno prije nakon fatalne nesreće kada je u Kopenhagenu zadobio strašne ozljede glave nakon koje je posve izgubio osjet mirisa i njuha te postao agresivan.
Članovi grupe Oasis su se javno izrugivali Michaelu na stejdžu da je dinosaur kada im je tridesetogodišnji pjevač trebao uručiti nagradu, britanski tabloidi su ga proganjali kada se upustio u preljub s voditeljicom Paulom Yates, no i puno ranije menadžeri mu nisu dali da eksperimentira s drugačijim glazbenim stilovima. A kada je Michael ipak odlučio snimiti album pod drugim imenom, neko vrijeme su čak ozbiljno razmišljali o opciji – što bi bilo kada bismo posve zatajili ime izvođača. Pa ipak, album Max O. i dalje postoji, kao znak otpora i glasa kojeg je nemoguće ušutkati.
‘Freedom’: George Michael (2017.) i ‘Freedom, Uncut’ (2022.)
George Michael: ‘Svaki umjetnik mora imati pravo da ode iz izdavačke kuće’
Šteta što davnih devedesetih godina prošlog stoljeća nije postojao YouTube pa da odmah izbaci dokaze – je li njegov spot ‘Freedom’ u kojem su se pojavili svi važniji super-modeli svijeta doista bio najgledaniji spot svih vremena. No, tada je riječ iz naslova značila nešto drugo – prije svega seksualne slobode, radost da se nesputano uživa u životu, i to na svim poljima. No, svega dvije godina kasnije George Michael će shvatiti da sloboda ima neko posve drugo značenje te da je doslovce zarobljen i to od svoje izdavačke kuće.
Naime, iako se gotovo svi dokumentarci o ‘novom, Elvisu koji pjeva kao crnac’ u zadnje vrijeme fokusiraju na njegove autodestruktivne dijelove života, promiskuitet, droge, probleme s depresijom, zanimljivo je pratiti kako je tekao njegov put oslobođenja te potreba za originalnom glasom – od odlaska iz grupe Wham do tužbe koju je 1992. podnio kako bi raskinuo ugovor s izdavačkom kućom Sony Music, koja mu je nametala ograničenja i kontrolirala njegovu kreativnost, što je onemogućavalo ostvarivanje njegovih umjetničkih vizija.
Borba se protezala kroz niz sudskih procesa i pregovora, a Michael je uložio značajan trud i resurse kako bi 1995. godine postigao sporazum. Čitaj – veću kontrolu nad glazbom te veći udio od prodaje albuma. Ova tužba bila je hrabar korak koji je privukao pažnju cijelog glazbenog svijeta i postavila pitanje o pravima umjetnika unutar glazbene industrije te potaknula diskusiju o važnosti umjetničke slobode.
