ANNIE LENNOX, OD EURYTHMICSA DO AKTIVIZMA, PUTOVANJE POP IKONE
Od obične osobe, preko pop ikone, do humanitarke: Annie Lennox rođena je pedesetih u škotskoj radničkoj obitelji, katapultirana na svjetsku scenu osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok danas primarno djeluje kao aktivistica za ljudska prava. Dokumentarac Lucie Cariès prati njenu revolucionarnu i transgresivnu karijeru, s uspjesima i na top-ljestvicama i u destabiliziranju ustaljenih društvenih normi. Osim što definira Annie Lennox kao diskurzivni koncept i javnu figuru, film paralelno pruža i intimne uvide u emocionalni svijet androgene pjevačice koji ilustriraju promjenu njenog fokusa – od glazbe prema aktivizmu – i gledatelju približavaju ženu koja se “morala suočiti s kaosom svijeta kako bi smirila kaos unutar sebe.”
Lucie Cariès već se dvadeset godina bavi dokumentarnim filmom, s radovima emitiranim na televiziji u Francuskoj i inozemstvu. S politikom i kulturom kao glavnim područjima interesa, filmovi joj govore o životima figura poput Françoisa Mitteranda i Romy Schneider, kao i o kolektivnoj povijesti tunižanskih Židova te queer populacija tijekom 20. stoljeća.
GYÖRGY KEPES: MEĐURAZMIŠLJANJE UMJETNOSTI + ZNANOSTI
“S umom znanstvenika, srcem pjesnika, i okom slikara” bila je krilatica mađarsko-američkog umjetnika, edukatora i pokretača Györgyja Kepesa, zaboravljenog preteče medijske umjetnosti. Kao arhitekt Light Workshopa u čikaškom Novom Bauhausu te osnivač Centra za napredne vizualne studije na MIT-ju, Kepesov je cilj bio ispuniti prazninu između humanističkih i prirodnih znanosti. Dokumentarni film Mártona Orosza prvi je opsežan pregled Kepeseva dinamičnog života, predstavljajući ga ne samo kao oblikovatelja modernizma, već i kao polimata i vizionara čiji su koncepti “međurazmišljanja”, “međuviđenja” te “međukomunikacije” znanja na participatornoj bazi postali temelji programa koji je definirao estetsku moć ekološke svijesti.
Márton Orosz je kustos Zbirke fotografije i medijskih umjetnosti koju je 2012. godine utemeljio u Mađarskoj nacionalnoj galeriji u Budimpešti. Od 2014. godine je na funkciji direktora Muzeja Vasarely, koji je povezan s istom institucijom. Kao prvoj osobi izabranoj za stipendista György Kepes programa za napredne studije i transdisciplinarno istraživanje na MIT-ju, njegovi radovi na temu novih medija, kinetičke i konkretne umjetnosti, fotografije i povijesti filma objavljivani su u akademskim i umjetničkim časopisima diljem svijeta.
NAJBOLJI NA SVIJETU
Što se skriva iza slike Kopenhagena, grada koji je triput u zadnjih sedam godina proglašen najboljim na svijetu te koji u očima svjetske publike predstavlja ideal otvorenog i humanog urbanog života? Provokativni film Hansa Christiana Posta grebe ispod površine kako bi proučio tamnu stranu transformacije kroz koju je Kopenhagen prošao u posljednjim desetljećima: od zaduženog industrijskog grada do neoliberalnog krajolika pogonjenog jeftinim kreditima te dostupnog samo najimućnijima. Dok arhitekti, aktivisti i pisci koji Kopenhagen nazivaju domom progovaraju o uzrocima, simptomima i mogućim rješenjima problema suvremenog grada, film ističe njegovu univerzalnost te šalje upozorenje gradovima diljem svijeta – potrebne su drastične reforme kako bi i dalje ostali mjesta u kojima su svi dobrodošli.
Hans Christian Post aktivno se bavi dokumentarnim filmom od 2000. godine te radi kao neovisni autor i producent od 2014., snimivši nekoliko filmova. Osim filmskog rada, predaje nekoliko kolegija na Sveučilištu Južne Danske i na Odjelu za film i televiziju na NEXT-u u Kopenhagenu, pri čemu mu je akademski rad usmjeren na kulturno i urbano pamćenje, posebno u kontekstu urbanog planiranja, očuvanja građevina te povijesti.
LETEĆI PRED JATOM- KARL SCHWANZER
Kako biti originalan arhitekt u eri koja slavi masovnu proizvodnju i autorsku anonimnost? Široj javnosti poznat kao čovjek koji je projektirao BMW-ovo sjedište u Münchenu, Karl Schwanzer je unatoč periodu u kojem se našao vjerovao da su ljepota, užitak i harmonija integralan dio kvalitete života. Shvaćajući svoju kreativnu odgovornost, smatrao je da zgrada ne pripada samo onome tko u njoj živi, već da ona utječe na život svakog pojedinca koji pored nje prođe ili na nju baci pogled. Polifoničan, semi-dokumentaran portret u režiji Maxa Grubera, s Nicholasom Ofczarekom u ulozi vodećeg arhitekta, prikazuje Schwanzera kao pionira i vizionara koji je shvaćao arhitekturu kao “materijaliziranu poeziju”, osobni poziv i, prije svega, instrument donošenja sreće ljudima – čak i nauštrb vlastite.
Unatoč tome što je već u dobi od sedam godina izrazio želju postati autor i redatelj, Max Gruber je prvobitno krenuo u karijeru kao savjetnik za menadžment i investicijski bankar. Zatim je preselio u Los Angeles kako bi se na Sveučilištu Južne Kalifornije obučio kao redatelj i scenarist. Od tada piše scenarije za brojne uspješne TV filmove, serije i kazališne produkcije u Austriji.
CARLOS SAURA: ZIDOVI GOVORE
“Zidovi govore” započinje fragmentom iz priče Jorgea Luisa Borgesa o čovjeku koji je cijeli svoj život posvetio crtanju svijeta, kako bi na samrti otkrio da taj strpljivi labirint nacrtanih linija zapravo prati crte njegova vlastitog lica. U svom umjetničkom testamentu, priznati filmski redatelj Carlos Saura prikazuje evoluciju te odnos umjetnosti prema zidu kao kreativnom platnu, putujući od prvih grafičkih revolucija prapovijesnih špilja sve do avangardnih urbanih izraza suvremenog doba. Uz pomoć umjetnika poput Miquela Barcelóa, Susa 33 i Pedra Saura, film istražuje ne samo podrijetlo umjetnosti, već i propitkuje potrebu za reprodukcijom svijeta svojstvenu ljudskoj prirodi, ali i samome redatelju.
Carlos Saura izrazito je priznati španjolski redatelj i scenarist poznat po svojem doprinosu nacionalnoj i svjetskoj kinematografiji. Sa širokom lepezom filmova koji istražuju španjolsku kulturu, glazbu, ples i povijest, Saura je primio nagrade na međunarodnim festivalima u Cannesu, Berlinu i Karlovyim Varyima, te također zaradio tri oskarovske nominacije.
ARHITEKT BRUTALNE POEZIJE
“Svako djelo, bilo arhitektonsko ili čovjekovo, trebalo bi biti inspirirano jezikom Majke Prirode, jer njezin su život i moć daleko veći od života i moći ljudi koji žive pod njenim skrbništvom”, riječi su Hansa Broosa, slovačkog arhitekta i ranog predstavnika brutalizma koji je napustivši Europu nakon Drugog svjetskog rata postao integralan dio moderne brazilske arhitekture. Broos nije vjerovao u kolektivni europski cilj ‘rekonstrukcije’, već je umjesto nje predstavio svoju viziju modernog grada i doma, u kojemu su primarnu ulogu imali suživot čovjeka i prirode te integritet samoga materijala. Stilizirani film Ladislava Kaboša po prvi put predstavlja Broosa i njegov rad široj publici, dok Alzheimerova bolest ostarjelog arhitekta pritom djeluje kao narativni okvir unutar kojeg preispituje način na koji se pojedinac kroz činove stvaranja nosi s prolaznom prirodom vlastitih sjećanja, ali i fragilnošću materijalnog svijeta koji ga okružuje.
Ladislav Kaboš završio je studij na Filmskoj i televizijskoj školi Akademije dramskih umjetnosti u Pragu (FAMU) 1980. godine, kada je također debitirao filmom “Djeca koja nas gledaju”. Nakon svojih sociopolitičkih dokumentaraca “Starina” i “Karneval u Sebechlebyju”, vlada mu je zabranila rad na daljnjim projektima zbog kritičkog stava koji je zauzimao prema njihovim politikama. Nakon Baršunaste revolucije 1993. godine, osnovao je vlastitu tvrtku Media Film. Trenutno radi na nekoliko dokumentarnih filmova te razvija televizijske produkcije u Češkoj i Slovačkoj.
GIAN PAOLO BARBIERI: ČOVJEK I LJEPOTA
Dok Norma Desmond u “Bulevaru sumraka” najavljuje da je spremna za krupni kadar, na televizijskom ju ekranu u svome milanskom domu promatra starac s Parkinsonovom bolešću. I dalje lucidni Gian Paolo Barbieri, samozatajni modni fotograf čiji je rad nadilazeći dotadašnje kanone i klišeje modne fotografije postavio novu definiciju glamura u Italiji 1960-ih, svoj je umjetnički senzibilitet formirao upravo kroz film i teatar. Dokumentarni film Emiliana Scatarzija kroz intervjue sa suradnicima, prijateljima te samim fotografom gledatelju približava Barbierijev način rada, u kojemu je tijela, odjeću i svijet oko sebe transformirao u estetske znakove, gradeći od njih vizualnu poeziju, ali pritom nikad ne gubeći srž života koji se u njima nalazi.
Emiliano Scatarzi dio je fotografske i filmske industrije više od dvadeset godina. Potaknut znatiželjom, ljubavlju prema putovanjima te proučavanjem slika, radio je u oglašavanju i izdavaštvu te proizvodio foto-izvješća u različitim zemljama, prikazujući svoj rad na samostalnim i kolektivnim izložbama. Njegova umjetnička istraživanja bila su izložena na brojnim izložbama u Italiji i inozemstvu. Također je suosnivač neprofitne organizacije “Fotografi Senza Frontiere”, čiji je cilj otvaranje stalnih fotografskih laboratorija u kritičnim globalnim područjima.
