Kada muž ponavlja poteze ljubavnika
Film koji je reklamiran kao neka vrsta pametnijeg nastavka 50 nijansi sive totalno je razočaranje. Ne samo da scene nisu dovoljno kinky, nego se doslovce ništa ne događa, a glavna junakinja skoro skrene s pameti i izgubi sve u životu. Da se barem nauživala s tim klincem koji je maltretira i nagrađuje mlijekom. No čak i da je sve to jednoj uštogljenoj direktorici napeto, ne razumijem kraj. Koja je poanta? Pretvoriti muža u neku vrstu vibratora s očima? Jer što drugo radi Banderas nego ponavlja sve one igrice, geste, rečenice od malog sadista dok se Nicole prvi put smiješi u seksu, a u glavi i dalje vrti slike s ljubavnikom i njegovim psom. – Sanja (40)
Može li žena više biti zainteresirana za seks od muža?
Ne razumijem zašto svi pričaju o seksu koji nije dovoljno hot i hard? Ovo je zapravo metafora igre moći. Pa danas je sve moć. Ako pogledate što mladi objavljuju na društvenim mrežama, vidjet ćete da je sve u tome koliko malo mogu investirati, a da dobiju maksimum. Ili oni tutoriali na temu – onaj tko izdrži dulje šutnju, na kraju pobjeđuje. Meni je film bio izuzetno zanimljiv jer je okrenuo pravila naglavačke. Što kada imamo ženu koja je više zainteresirana za seks od muža? Što ako je muž slabić koji boluje od – budimo suvremeni – attachment stylea i kojem se život sruši kada ga žena prevari s tipom na poslu?
Nicole koja troši mlade kolege na poziciji moći izvrsna je slika toga što moć radi na polju seksualnosti. I na kraju svega, zašto je trenutak kada smo slabi, ranjivi, izloženi svemu, pa čak i kada nam se život uruši – nekima tako jebeno seksi? Mislim, meni je jako dobro kada Nicole na kraju otkrije svoju snagu i odbrusi muškom kolegi koji bi je ucjenjivao zbog seksa. A još mi je bolje što je duplo mlađi kolega poslan na prisilni ghosting u Aziju nakon privatnog seks-skandala. – Marina (39)
Romantiziranje toksičnih ispada je passé!
Za Babygirl kažu da je film o ženskoj slobodi, samoprihvaćanju i prepuštanju. Je li problem u meni ako ga nisam doživjela kao takvog? Prije nego što krenem s kritikom za koju sam prilično sigurna da će biti etiketirana kao kink-shaming, stiže pohvala – ogroman aplauz za Nicole Kidman. Svakom svojom ulogom Kidman iznova dokazuje zašto je smatramo Glumicom s velikim G, a usudila bih se reći da je Babygirl u potpunosti iznijela na vlastitim leđima – da se igrom slučaja u ulozi našla neka druga, film bi vjerojatno prošao slično kao Fifty Shades of Grey. Usporedbe su i ovako prisutne, samo što je Babygirl zamišljen kao zreliji i dublji prikaz seksualnosti i Dom/sub odnosa.
Ipak, moje zamjerke na oba uratka gotovo su identične. Već sam početak mi je malčice on the nose – scena u kojoj Sam vojnički dovodi u red neotesanog psa, praćena onom u kojoj izgovara rečenicu „I gave her a cookie… Do you want one?“ podsjetila me na legendarnu „I fuck… hard“ rečenicu Christiana Greya. Moglo je suptilnije, metafora bi i dalje bila jasna.
Način na koji je obrađeno značenje pristanka vijori svim mogućim crvenim zastavicama – sori Sam, ali „You do what I say, or I’ll go talk to someone“ čista je manipulacija i lijepo upakirana prisila. Moje poznavanje Dom/sub dinamike teorijsko je, ali znam da je alfa i omega svakog, a posebice takvog odnosa – slobodno dan, informirani pristanak. Romantiziranje toksičnih ispada je passé!
A kad smo kod passé stvari, morat ću se složiti s rečenicom Banderasova lika Jacoba: „Humiliation, submission, domination… Female masochism is nothing but a male fantasy.“ Moguće da sam, poput Jacoba, outdated, ali zašto u pozadini svakog ženskog „otkrivanja slobode“ i „prepuštanja“ uvijek stoji muška figura koja zahtijeva apsolutnu pokornost? Opet, shvaćam da je takva dinamika u samoj srži Dom/sub odnosa, ali kako to da protagonistkinja baš uvijek završava u sub ulozi i, poput oldschool kućanice, smisao postojanja nalazi u podređivanju – samo ovoga puta u spavaćoj sobi, a ne u kuhinji? Tko voli, nek’ izvoli, no ja ću se ipak držati onoga – Nobody puts Baby in a corner. – Petra (27)
Labuđi pjev žene u zrelim godinama koja želi eksperimentirati
Svi su nešto komentirali kako je Nicole Kidman loša i kako zbog previše intervencija na licu ne može uvjerljivo glumiti. Da stvar bude ironičnija, čak joj kći doma predbaci da ne kuži zašto se operira da izgleda kao mrtva riba. Mislim da je ta njena ukočenost izvrsna za ovu ulogu, jer vrlo zorno prikazuje kako žene često imaju problem slobodno izraziti svoje želje. Pogotovo ako su elegantne, moćne i opsjednute onim što se šika u društvu, a što ne. No ovdje ne treba zaboraviti niti to da je žena u poznim pedesetima, da ima drugačiju sliku svog tijela i seksualnosti i da je ova igra zapravo neka vrsta labuđeg pjeva.
Meni je najdirljivija ona scena gdje se Nicole skriva, a duplo mlađi dečko joj mora reći da je prekrasna. Iako film neće dobiti Oscara, moramo se zapitati – što to govori o našem tijelu, seksualnosti i slobodi? – Monika (55)
Zašto imamo problem s riječi Babygirl?
Ne znam kako su došli na ideju od Christiana Greya napraviti klinca u hudici koji ima moć nad jednom duplo višom direktoricom? I to sve bez lanaca i podruma za mučenje. Zezam se, naravno, no priznajem da imam problem s tim filmom koji me od prve scene odbio. Okej, od trenutka kada sam vidjela da je naslov Babygirl preveden u Požuda. Pa što bi onda bio Sugardaddy? Bezuvjetna ljubav? Ili skuplja verzija strasti? – Nataša (33)
