Treba li i može čovjek ostati posve nevin prije gledanja nekog užasno popularnog filma ili razvikane serije ili je to danas, kada smo uronjeni u more informacija, gotovo nemoguće, pitala bi se vjerojatno i Carrie u novim nastavcima, samo da joj nisu ukinuli seriju. Iako je povremeno moguće zatvoriti oči pred informacijama koje doslovce pljušte sa svih strana, činjenica je da fenomen “blind watching” sve više uzima maha. Možda i zato što ga je sve teže provesti.
I tek što smo se oprostili s omiljenom serijom i spremili je u ladicu povijesti, jedan drugi film je vrlo lukavo odlučio zasjesti na tron modne fantazije o kojoj svi pričaju. I doista! Ne morate svjesno ukucavati u tražilicu pojam “vrag” (i raditi reklamu svim onim udrugama koje su zakupile i negativne riječi kao što su “istjerivanje vraga” ne bi li vas namamile na svoje usluge), ali morali ste naići na informaciju da vražica zvana Miranda Priestly sada umjesto Prade nosi Jacquemus.
Vaše omiljeno jelo je upravo servirano na Instagramu
Iako bi Miranda Priestly odobrila hrpu ovih članaka i vizuala koji prate snimanje nastavka kultnog filma – jer kako će drugo prodati sve te divne kreacije koje nose kada će film doći u kina tek 2026. godine i kolekcije će biti zastarjele – jednom kada nabavimo originalne dizajnerske predmete koji su postali must have ili barem kineske replike i sjednemo pred mali ili veliki ekran, moramo se upitati – uživamo li baš 100% u toj modnoj fantaziji ili nam sve nekako djeluje već sto puta viđeno i malo isprano? I neće li nam gledanje fiktivne priče više djelovati kao stavljanje kvačica na popis stvari koje “moramo vidjeti” nego kao doživljaj?
Treba li serije i filmove gledati ‘nevin’?
Izgleda da nismo jedini koje to već pomalo živcira jer mnoga su istraživanja provedena na temu treba li film gledati posve nepripremljen (neki čak idu dotle da izbjegavaju i trailere) ili treba doći poput štrebera na sat, a koji se doma pripremio guglanjem teme. Iako su brojna istraživanja dokazala da spoileri mogu smanjiti emocionalni angažman, užitak, doživljaj priče i narativni transport te u potpunosti umanjiti kvalitetu iskustva, postoje i ona koja zvuče kao da ih je naručila Miranda Priestly. Naime, u eksperimentu koje su proveli Leavitt i Christenfeld 2011. godine sa Sveučilišta Kalifornija u San Diegu, sudionicima je otkriven završetak priča prije čitanja – neočekivano, oni su više uživali u pričama koje su bile “spoilerane” u odnosu na one koje nisu. Ovo se posebno odnosi na hororce, gdje neki osjetljivih živaca vole biti upozoreni na vrijeme.
Tko nam je ukrao užitak?
Pa ako bismo morali pretvoriti to istraživanje u trailer, recimo ćemo samo to da su znanstvenici dokazali kako spoileri mogu omogućiti bolju kognitivnu obradu, smanjenje napetosti i povećati jasnoću poruke – poput toga da možeš cijelu cestu voziti autom bez brige o zavoju i umjesto toga uživati u pogledu. E sad, tko je tu lud, a tko previše osjetljiv? I jesmo li se našli pred još jednom predrasudom koja nam kaže da ljudi često pogrešno predviđaju koliko će ih spoiler smetati – pretpostavljaju da će puno umanjiti užitak, ali u praksi često nije tako. Ili je stvar puno kompliciranija i trebalo bi joj pristupiti individualno.
Da, postoje ljudi koji čak i prije gledanja finala turske sapunice, kao i nogometa, uzmu nešto za smirenje te oni kojima je bitniji put od cilja. Tu spadaju i oni gledatelji koji imaju naviku gledati filmove više puta pa prvi put pogledaju zbog logike, a uživaju u detaljima, dijalozima, kadrovima tek u svim ostalim gledanjima. No, isto tako postoje i ovisnici o adrenalinu i iznenađenjima koji ne padaju na one spike – “sad će se glumac poskliznuti i pasti na bananu”. A ako postoji žanr koji loše podnosi spojlanje, a pogotovo fore, to je onda komedija.
Kakav je kraj očekivalo naše srce?
No što to onda znači za nas? Da ćemo prije pretplate na streaming servise trebati riješiti i test osobnosti zvan “Razum i osjećaji”. Jer kako stvari stoje, za sada znamo samo to da osobe koje naglasak stavljaju na razum (need for cognition) ne vole da im se krade njihov izazov – spoiler može umanjiti njihov intelektualni angažman – a oni koji vole odluke donositi srcem (need for affect) – ovdje spadaju i ljubitelji horora, a ne nužno samo romantičkih komedija ili tragedija – mogu čak više uživati ako unaprijed znaju da slijedi napet trenutak.
Izgleda da naša draga Carrie, a koja je voljela toliko pogrešnih i pravih muškaraca, ipak razmišlja više glavom – jer glavni spoiler je bio pred nama već u 11. epizodi kada se prvi put postavilo pitanje – treba li glavna junakinja ostati sama. Iako je to bio jedini mogući i dobar kraj, zašto smo, kvragu, onda vjerovali da će se u samom finalu dogoditi bog zna što i provodili digital detox? I je li na kraju svega, naša nada, a koja i dalje vjeruje i srlja kako joj srce nalaže, jedini pravi štit protiv svih mogućih spoilera?
