“Pjesma je koma, ali mi svejedno dođe da te nazovem” – tako je glasila jedna reklama za mobitele stara dvadesetak godina, a koja je možda najbolje pogodila u žicu svih veza i sjećanja. Jer možete vi i sto puta prekinuti s nekim iz tko zna kojih razloga, ali samo par sekundi pjesme može u tren vratiti neko staro vrijeme, uspomene i osjećaje. Stoga nije čudno i da je 33. Muzički biennale Zagreb ove godine glavnu inspiraciju pronašao upravo u konceptu međunarodno prepoznatog zagrebačkog simbola, Muzeja prekinutih veza, te je sišao u underground prostor, tamo gdje nastaju sve važne veze, ljubavi, ali i nezaboravna iskustva.
A kada smo kod koncerata koje ćemo još dugo pamtiti, to je onaj multitalentirane glazbenice Aïshe Devi koja je 5. travnja nastupila u zagrebačkom Petom kupeu i još nam jednom dokazala da je njezina zvučna alkemija, koja stapa eksperimentalni techno i eterične vokale, puno više od zabave i pukog eksperimenta, jer nam doslovce ulazi pod kožu i mijenja stanje uma i emocija. Ili, ako ćemo biti konkretniji – doslovce nas baca u trans. Uostalom, nije li to jedna od glavnih svrha koje je glazba ispunjavala tisućljećima – promijeniti nas, pokrenuti, podići, emotivno zaštititi, pružiti neke odgovore, a u najboljem slučaju – omogućiti onaj osjećaj kao da smo na trenutak izašli iz svog tijela i sagledali neku stvar drugačije?
Moderna šamanica
A Aïsha to zbilja radi majstorski. Kao neka moderna šamanica koja miješa buntovni pop i drevni misticizam, no prije toga je dobro proučila glazbenu povijest svojih nepalskih korijena te rituale tibetanskih redovnika. Stoga i ona svoj live nastup gradi kroz uzlaznu dinamiku. Počinje s usporenim, niskofrekventnim delta binarnim zvukom, koji aktivira povezanost svjesnog i podsvjesnog uma. Tijekom nastupa postupno povećava ton i brzinu, potičući tijelo promjenom frekvencija u vertikalnoj elevaciji.
“U zapadnom svijetu često propuštamo dublju svrhu glazbe. Koliko god volim pop, mislim da je klupska scena bliža odgovoru. Odrasla sam s rejvovima, gdje sam osjetila zajedništvo kroz ples u istom BPM-u, jer glazba nas ujedinjuje i transcendira. To je i ideja iza moje produkcije – transcendencija vremena i prostora”, pojašnjava Aïsha Devi svoje viđenje glazbe.
Aetherave i antigravitacijska glazba
Ah, koliko je puta vjerojatno morala novinarima objašnjavati što je mislila kada je svoj zvuk nazvala Aetherave, a glazbi pripisala antigravitacijska polja. Kao i onu teoriju da svijet struna poznaje čak 11 frekvencija, dok se mi već godinama držimo grčevito samo za treću i četvrtu dimenziju. No sve bi to bilo samo još jedna dobra marketinška priča, jer ima li bolje priče od one kada glazbenik smisli ime samo za svoj zvuk, a da iza svega toga ne stoji autentična priča i snažne emocije?
A Aïshina priča zapravo je vrlo bliska onoj Marine Abramović, sjajne umjetnice koja istražuje teme kao što su život, smrt, susreti i rastanci. Obje su odrasle u teškim uvjetima, a umjetnost im je trebala pružiti zaštitu, ako ne i odgovore. Stoga su i njezini prvi albumi kao Of Matter and Spirit i DNA Feeling svojevrsna sinteza njezine osobne povijesti i dubljih metafizičkih pitanja, jer odražavaju njezine dječje traume, borbu s identitetom i osjećaj nepripadanja.
“Odrasla sam s bakom, okružena nasiljem i izolacijom, što je zamaglilo moje razumijevanje roda i identiteta. A stvaranje glazbe postalo je moj način bijega i samodefiniranja, jer mi je omogućilo da konstruiram alternativnu stvarnost u kojoj sam se osjećala sigurno – poput videoigre. Kroz glazbu sam stvorila prostor u kojem mogu slobodno disati i postavljati vlastita pravila.”
Ako je oscilacija kreator materije, onda glazba, posebno ritualna glazba sa specifičnim frekvencijama i rezonancijama, može iscjeljivati, transformirati i transcendirati gravitacijske sile. Glazba može resetirati mozak, omogućiti projekciju izvan fizičkog svijeta. Tvoje tijelo gubi težinu – glazba može biti antigravitacijska, poput magnetskog levitatora
U potrazi za izgubljenim ocem
No može li nam glazba podariti i nešto više osim zaštite i alternativnih svjetova – to je pitanje kojim se Aïsha pozabavila na svom posljednjem albumu Death is Home iz 2023. godine, istražujući svoje nepalsko-tibetanske korijene, kako su drevni šamani koristili ritmove i frekvencije za odlazak u drugo stanje svijesti te obrađujući teme vječnih rastanaka, odlazaka, života i smrti. Stoga možda nije slučajno što je na naslovnicu albuma stavila fotografiju svog preminulog oca, te što ju je ovaj album naposljetku doveo do Nepala gdje je saznala više informacija o svom preminulom ocu.
Iako u tom trenutku Aisha nije puno znala o svojem ocu, a jedino što je imala bila je fotografija na albumu, njegovo ime i adresa, jedno gostovanje u TV emisiji pretvorilo se u potragu za njezinim ocem. “Obratila sam se policiji, koja me uputila na lokalnog starca poznatog kao ‘pamćenje susjedstva’. No kako je fotografija na albumu, jedina koju imam, bila grafički dorađena, starac mi nije mogao pomoći, ali me uputio starom liječniku koji je prepoznao mog oca s fotografije i otkrio mi da je moj otac bio bubnjar. Nije imao više informacija, ali mi je predložio da odem u televizijski program u Nepalu. Iako sam nevoljko pristala, snimili smo emisiju i zatim se vratili u Europu. A dva tjedna kasnije primila sam više informacija o ocu i svi ti djelići informacija moje i tatine prošlosti su se povezali”, priznala je Aïsha.
Njezin najnoviji album ‘Death is Home’ proizlazi iz sumornog, ali ipak punog nade mjesta: nastao je nakon što je Devi pokušala pronaći svog sada preminulog oca, B.K. Gurunga, nepalskog bubnjara kojeg nikada nije upoznala.
No više od svega, pjesme na ovom albumu i svi live nastupi i performansi Aïshe Devi tako nam zorno dočaravaju da se sumorna iskustva katkada mogu pretvoriti u mjesta puna nade te da nam glazba omogućuje da spoznamo da postoji i neki drugi način doživljavanja tjelesnosti i duha, oslobođeni suhoparne racionalnosti zapadnjačke misli, jer su tako hipnotički i ritualistički.
