Kada sam se na drugoj godini fakulteta prijavila za praksu u jednoj novinskoj redakciji, urednik je uzeo moj tekst ispisan na papiru, ne mareći koliko će stabala za to platiti svojim životom, a meni se stislo u grlu jer sam osjećala da je sada biti ili ne biti. Naravno, sve je išarao crvenom olovkom, a jedina stvar koju sam zapamtila, možda zato što je bila posve iznenađujuća opaska, bile su tri riječi – Out of the Blue! Gledala sam taj crveni papir podjednako obojenih obraza, a lektorica mi je blago prišla i rekla – Znaš li što to znači? Vjerojatno je zaključila da mi treba objasniti tajni jezik pa je rekla da moje šale, opaske i komentari ne dolaze u registru jezika, nego kao grom iz vedra neba i da to treba sve fino uskladiti.
Osim što sam tada naučila da ne treba tako plašiti čitatelja s naglim prolomima, shvatila sam da tu sada postoje i neki registri i da stvari neće biti tako jednostavne. Jedan urednik i uvaženi pisac je smatrao da je najveći kompliment ako je tekst gusto tkanje, dakle da se teško probiti kroz njega i da je u tako malo riječi zipano što više informacija, jer svjedoči o kontroli uma i velikoj sposobnosti da se baci višak. Već sljedeća redakcija je imala primjedbe da su moji tekstovi previše muški i da im nedostaje ženskih pridjeva. No sve je to ništa prema tajnim kodovima koji su se dijelili među novinarima – da, postojali su hejteri koji su bacali sve one mejlove i tekstove nakrcane s tri točkice, tri uskličnika, velikim slova, a vrhunac wordshaminga je bila izjava jednog sportskog novinara da su zagrade ponekad prvi od simptoma shizofrenije. Kao da je riječ lopta koja što prije treba doći u gol i kao da Roland Barthes nikada nije pisao o užitku vrludanja tekstom.
Out of the blue
Čemu sad ovako dugi uvid s bespotrebnim gomilanjem anegdota i teško probavljivih teza? Možda kao sentimentalna oda vremenu koje se sjeća kakve su sve treninge i obuke morali prolaziti mladi novinari? A kako stvari stoje – pola od ovih stvari koje smo nabrojali bi danas mogle proći kao poželjne, ne želite li da vas netko optuži da je vaš tekst pisala umjetna inteligencija. Jer čak i kada čovjek napiše dovoljno dobar ili loš tekst, nikada ne znaš kada će se naći netko tko će ti reći da tekst zvuči sumnjivo i da bi ga možda trebalo promijeniti. Kao da AI svih ovih godina nije učila od naših tekstova, kao da čovjek nikada nije shvatio da je pravilo broja tri toliko moćno u naraciji i kao da je duga crtica jedini znak da je svoje ruke uplela neka viša inteligencija. Ako ništa drugo, dobar dio populacije je naučio koja je razlika između spojnice, kratke i duge crtice.
Tekst, ritam i rock’n’roll
Pa ipak, otkada se pojavila u našim životima, a dok se mi nerviramo i optužujemo jedni druge, umjetna inteligencija samo halapljivo guta sve informacije i gradi svoje modele. Stoga je bilo logično napisati koji tekst na temu – je li moguće danas uopće prepoznati koji je tekst pisao čovjek, a koji AI. Magazin The Economist, koji je nedavno imao sjajnu kampanju Think Outside the Bot, odlučio je provesti mali eksperiment. Očito su im bile sumnjive glasine da je ove godine proza generirana umjetnom inteligencijom osvojila nagradu Commonwealth Short Story, a suci su pohvalili njezin „tihi autoritet“. (Zaklada Commonwealtha porekla je tu tvrdnju). Iako su bez problema mogli kontaktirati tvrtku isprva Pangram, koja je surađivala sa Substackom i tvrdi da ima točnost od 99,98% prilikom ocjenjivanja, uredništvo nisu zanimali samo rezultati koliko sama formula koja se drži u najvećoj tajnosti kao i ona Coca-Cole.
Velika komparativna analiza
Ne bi li izveli eksperiment, uzeli su svoje stare tekstove iz baze, a zatim su rekli programima umjetne inteligencije kao što su ChatGPT, Claude, Gemini i Grok neka napišu verzije tih istih članaka bez konzultiranja s webom (kao mali poticaj urednici su im dali sažetke generirane umjetnom inteligencijom). To im je na kraju dalo bazu od 55 940 rečenica i 1,2 milijuna riječi koje mogu danima i noćima uspoređivati.
Pretenciozan stil
Rezultati su bili iznenađujući i nisu imali toliko veze s prvim sumnjivim tragovima kao što su ekstra duga crtica, buleti, zaključci ili tako što svaki tekst počinje sa Zamislite… Ali izbor riječi, interpunkcija i struktura su pokazivali AI tragove, piše The Economist. Iako su s vremenom napredovali i postali sve bolji, izbacili su riječi poput reindustrijalizacija i znanstveni žargon (parametar, metodologija), veliki jezični modeli i dalje boluju od onoga da njihov tekst želi biti veći od života, kao da bi se želio svidjeti i Velikom Cezaru, jer sve je puno višesložnih riječi. Stoga svaki glagol, kada su u prilici, pretvore u imenice, duge i pretenciozne rečenice, gomilanje riječi (po svemu sudeći trenutno im je najdraži veznik i).
Ispeglati ili izgužvati tekst?
A kako stvari stoje, bježe od zareza, Out of Blue opaski, neobičnog ritma (duga, kratka rečenica, komentar, pitanje, šala), ali i od toliko sumnjivih zagrada kao vrag od tamjana. Ili ukratko – nedostaje im lucidnosti i elegancije. A možda i nečega o čemu bi svaki urednik ili čitatelj zamršeno zastao i pitao se – WTF? Nešto kao da je tekst koji je nekada svirao u pop, rock ili punk glazbi postao milozvučna pozadina za meditaciju. Nešto što tako fino, dosadno i monotono teče da bi čovjek mogao fino zaspati već nakon drugog paragrafa.
„Ma nema ona muda za to!“ Da, to je bila rečenica koju su mnogi urednici izbacivali iz mojih tekstova tijekom karijere, no sada je ubačena bez razloga. Kao ona nepravilnost na autocesti. Tek tako da provjerimo jeste li došli do kraja teksta ili ste možda zaspali ili odustali. No pitanje koje me najviše golica – je li danas out of the blue postao simbol da je netko imao hrabrosti izgužvati tekst, pokazati svoje emocije pa i nestabilne strasti umjesto da ga ispegla i sredi do neprepoznatljivosti?
Vizuali: Canva, Unsplash+
