Možete li nam reći nešto više o sebi? U kojoj ste dobi otkrili ljubav prema crtanju?
Rođena sam novogodišnjeg jutra 1999. godine u Zagrebu, gradu u kojemu i dalje živim, no geni kameni dijelom su dalmatinski, a dijelom slavonski. Umjetnost je od ranog djetinjstva bila moj svijet. Pohađajući vrtić, moje omiljeno mjesto za igranje bio je stol prepun papira i flomastera. Jasno se sjećam trenutka u kojemu sam na zidu prostorije ugledala crtež klizaljki nacrtan olovkom i pomislila „Kako je moguće ovako lijepo crtati? Hoću li ja ikada moći išta takvo?“ Ljubav prema crtanju nastavila se i kasnije – obiteljskim gostima poklanjala sam svoje radove pri svakom posjetu, a u osnovnoj školi vršnjaci su me nerijetko tražili da im štogod nacrtam. Jednostavno sam oduvijek znala da je moj životni put usmjeren ka umjetnosti.
Iz vaših radova objavljenih na Instagram profilu vidljivo je da ste ambidekster, što vas nesumnjivo izdvaja iz mase. Biste li s čitateljima podijelili poneku zanimljivost o tome te im približili sam pojam ambideksterizma?
Kad sam prvi put primila olovku, učili su me držati je desnom rukom govoreći da je svijet prilagođen dešnjacima. Međutim, ja sam oduvijek imala svoj način. Tata se i danas prisjeća kako sam u početku pisala desnom, ali bih ravne linije uporno povlačila lijevom rukom. Ambideksterstvo nije nešto što sam tek nedavno shvatila, već način na koji oduvijek funkcioniram. Računalni miš držim desnom rukom, loptu bacam lijevom, dok pribor za jelo koristim onako kako mi „padne pod ruku“. Rekla bih da se za određene aktivnosti više oslanjam na određenu ruku, ali to je više produkt navike.
Na videozapisu koji je nedavno oduševio publiku stvarate ne samo s obje ruke već i noge. Kako ste došli na tu zamisao?
Prvo mi je prijateljica poslala reel u kojemu jedan čovjek crta tri portreta istovremeno koristeći se drvenom drškom za tri olovke pa sam i ja poželjela isprobati isto. Nekoliko mjeseci kasnije, netko je oduševljen time u šali prokomentirao „Sad ti još samo nedostaje da crtaš i nogama!“ – i ideja je rođena! Htjela sam iskušati vlastite granice, naime, rođena sam s deformitetom stopala što me čini sporijom u trčanju i sličnim aktivnostima, no nisam dopuštala da me to ikada spriječi u mojim planovima.
Talent je definitivno nešto s čime se osoba rađa, no istovremeno se kaže kako praksa čini majstora. Što možete reći o vlastitom kreativnom razvoju? Primjećujete li razlike između radova s kojima ste započeli i onih koje stvarate danas?
Sklonost portretiranju razvila se spontano. Kao dijete nisam birala motive, bilo mi je bitno jedino reflektirati svijet oko sebe na podlogu. U starijoj dobi javio se određeni manjak samopouzdanja zbog čega sam se nesvjesno počela ograničavati u radu, a to je rezultiralo smanjenim kreativnim izražavanjem. Često me pitaju zašto nisam upisala Akademiju likovnih umjetnosti, a odgovor se krije upravo u tome – bojala sam se, nisam vjerovala u sebe. Čim sam ozbiljnije krenula u svoj psihološki razvoj, vratilo se i kreativno izražavanje te sam počela jasnije razvijati osobni umjetnički stil. Danas mi crtanje služi kao svojevrsna meditacija.
U čemu pronalazite inspiraciju?
U reakcijama ljudi, pogotovo kad crtam pokojne osobe s njihovim najmilijima. U crtežima čuvam fragmente onih koji su otišli, ali i dalje žive u srcima onih koji ih vole. Zahvalna sam na prilici da kroz svoje ruke prenesem njihovu prisutnost i pružim trenutke tihe povezanosti – osjećam se kao da sam otključala put između neba i zemlje.
Što za vas predstavlja vaš kreativni izričaj i što je ono što biste voljeli da ostatak ljudi „uzme“ iz vaših radova?
Ne volim puno „filozofirati“ oko svojih radova. Ne volim dugačke interpretacije i obrazloženja, već samo nastojim pridobiti doživljaj jedne nevine pozitivne emocije. Ostavljam svakome ponaosob da izvuče djelić onoga što uoči. Jednako kao što meni prirodno dolazi nešto nacrtati ili naslikati, tako želim da promatrač sasvim prirodno reagira na ono što vidi, a ne da mu se nameće ono što „treba shvatiti“.
Imate li određene planove i/ili želje za budućnost?
S ljubavlju prema onome što radim, moji planovi prirodno pronalaze svoj put. Uskoro planiram otvoriti vlastiti atelje, što će mi zasigurno donijeti priliku da istražujem nove tehnike i proširim svoje stvaralaštvo na načine koje dosad nisam imala priliku isprobati. Ta mogućnost me posebno veseli jer uvijek postoji prostor za rast i otkrivanje nečeg novog. Jedna od mojih velikih želja je realizirati prvu samostalnu izložbu. No, ne žurim – vjerujem da sve dolazi u pravo vrijeme. Otvorena sam za ono što mi život donese i zahvalna na svemu što već imam. Ne robujem velikim planovima, radije dopuštam da se stvari razvijaju svojim tijekom. Kada dođe pravi trenutak, sve se i tako posloži baš onako kako treba.
