Što je to hate-watching i je li mržnja prema seriji oblik zajedničke ljubavi?
“Bože, pa kako joj to izgleda kosa? Vidim li ja to sijede? A tek onaj grozni bapski šešir? I od botoxa neprepoznatljiva Charlotte? Zašto ne napuca više tog groznog Aidana? I gdje je ona Carrie od nekada? Više ne prepoznajem te cure koje su postale jadne, stare i dosadne kreature. A tek ona neukusna fora s WC-om u zadnjoj epizodi” – samo su neke od optužbi koje smo mogli čuti na račun glavnih junakinja. A koje, budimo pošteni, zvuče kao da je krajnje vrijeme da snimimo i neku reklamu “Stop cyberbullingu za odrasle.”
Hate watching je siguran i društveno prihvatljiv način da budete vrlo kritični prema nečemu i osjećate se povezani s drugima”, kaže dr. Gail Saltz, izvanredna profesorica psihijatrije na Medicinskom fakultetu Weill-Cornell u bolnici New York Presbyterian za portal Oprah Winfrey.” Ljudska je priroda željeti se osjećati superiorno. Zbog toga se osjećamo manje nesigurno kada omalovažavamo druge. Dakle, kada kažemo nešto poput ‘Što dovraga rade scenaristi?’, to nam pruža puno zadovoljstva. A to je TV emisija, pa se čini kao zločin bez žrtve.”
Pa ipak, čini se da ima nešto ovisiničko o takvom ponašanju, a koje prakticira i Miranda kada se navukla na trash reality programe, ne bi li uživala do kraja u niskim strastima. Šteta samo što producenti nisu otišli do kraja i na njen laptop stavili seriju „I tek tako“, jer bi tim potezom prešli u camp, vodeći se onim – “toliko je loše da je zapravo sjajno”. Iako, na taj način bi možda minirali onu potrebu gledatelja da se osjeća superiornijim ako vrijeđa i omalovažava druge te na besplatan način liječe nesigurnosti. Jer što ako je ekipa pametnija od gledatelja pa ipak svjesno prelazi granice dobrog ukusa i uvjerljivog scenarija? No, to nas vodi do sljedećeg pitanja – je li mržnja oblik ljubavi i zašto nam se sve stvari koje nas fatalno privuku na kraju obiju o glavu?
Bumerang fatalne privlačnosti: Iz ljubavi u mržnju pa ponovo nazad
“Pazi što želiš jer bi ti se to moglo i ostvariti”, kaže stara narodna. A ima li boljeg načina da shvatimo kako je tanka granica između ljubavi i mržnje od načina kako smo se odnosili prema seriji „I tek tako“. Na početku nas je snažno privukla svojim prvim epizodama. Zatim smo je počeli uzimati zdravo za gotovo, pogotovo kada je u spin-offu pokazala svoje realno lice, sve dok je više nismo mogli smisliti. A kada je nakon 10. epizode objavljeno da serija prestaje s prikazivanjem, odjednom smo počeli Carrie dizati spomenike i proglašavati je “najvećom ženskom junakinjom u povijesti televizije.”
Što nam se to događa? Prema teoriji fatalne privlačnosti, privlače nas upravo one osobine, koje nama nedostaju, no čim se druga osoba „otme našim projekcijama“ i počne djelovati po svome, to isto nam počinje smetati. Psihološki i neurobiološki koncepti otkrivaju da mržnja ponekad funkcionira kao obrambeni mehanizam – čak i kao način održavanja veze kada ljubav nestaje ili je frustrirana. No tek kada naša ljubav doista ode, naš mozak aktivira nostalgijska idealizacija te počinje selektivno filtrirati uspomene – loše stvari blijede, a dobre ostaju jasne. To je obrambeni mehanizam koji ublažava bol gubitka, ali može dovesti do toga da bivšu vezu gledamo ružičastim naočalama.
Treba li otići na vrhuncu?
Bile su mlade, bile su duhovite, genijalno odjevene i prokleto drske – zašto se pobogu onda nisu povukle u penziju na vrhuncu slave i što im je sve ovo trebalo? To je jedan od glavnih motiva među stotinu optužbi upućenih seriji. Kao da nitko nikada nije ostao u nekoj vezi ili na partyju do kraja, sve dok mu se nije smučilo, gazda pozvao hitnu pomoć, a ljubavnik vas blokirao. No što to zapravo govori o nama? Možda to da fiktivnim junakinjama ne praštamo ni starenje, a još manje promjenu razine energije i stila života, jer i dalje želimo vjerovati u čuda, a ne da nam netko nudi realnu sliku naših života – bolesti, usamljenost, nerazumijevanje novih generacija.
No, s druge strane, je li doista sve u pravom tajmingu za kraj? Iako je David Bowie volio reći da bi i on bio genijalan slikar samo nikad ne zna kada treba stati, Picasso mu je dokazao da to upravo nije pitanje koje si treba postavljati čovjek koji stvara. Ta sjećate se onih filmova koji bilježe njegov proces slikanja te kada nam se učini da ispred sebe imamo prekrasnu sliku, kako je genijalni majstor s par poteza uništi i stvori nešto što bi se moglo nazvati pravi kaos? I zato navijamo za onu opciju koja u zadnje vrijeme kruži internetom, a koja kaže da se Sarah Jessica Parker bori svim rukama i nogama da oživi Carrie, pa makar i na drugim streaming servisima kao što su Netflix i Amazon.
Serija je pala zbog woke fora, a scena s WC-om je too much?
Likovi su plošni, scenarij loš, fore mlake, serija s tako visokim budžetom je loše snimljena, a cure su preko noći zaboravile glumiti – kao papige svi ponavljaju jedan za drugim jedno te iste optužbe. No, realno gledano – serija možda nije na istom valu kao nekada, ali nitko ne može osporiti da nije bilo hrabrih i drskih fora te tema koje pogađaju duh vremena – od sprdanja s karaokama, kućnim ljubimcima, vrtoglavicom kao fiktivnom bolešću, kako vrijeme teče gayevima, a kako hetero osobama, do izjava da cure nikome tko ima nekretninu u New Yorku ne nose poklone za rođendan.
Okej, ovdje ćemo se suzdržati od loših fora i teorije zavjere koja kaže da je u Hrvatskoj serija počela s prikazivanjem na Praznik rada, a završila na Veliku Gospu. A što se tiče one scene s WC-om, kada Carrie konstatira “Shit happens” – ako, budimo pretenciozni, skatološka scena nije naškodila „Bijelom lotosu“, filmu „Trokut tuge“, a ni najpoznatijim TikTokerima, onda neće ni njujorškom društvu koje slavi Dan zahvalnosti.
Jedinstvena prilika – što smo propustili ukidanjem serije?
Ima li smisla ukinuti seriju koja je uspjela preživjeti 27 godina i čije su junakinje paralelno starile sa svojim gledateljima? Hm, još će biti da ima nešto u onom kobnom mitu da mnogi prokleti umjetnici umiru baš u 27. godini. Iako smo svjesni da neke lijepe priče moraju kad-tad završiti, ne može se oteti dojmu da je ova serija mogla ući u povijest kao eksperimentalni “Work in Progress”. Tko zna, možda bi režiju trebalo prepustiti redatelju Richardu Linklateru, a koji je u brojnim svojim filmovima odlučio uzeti u obzir vremensku perspektivu i snimati nastavke, s glumcima koji realno stare u stvarnom životu te snimati nove priče svakih deset godina.
Što je moglo biti ili zašto bi se ipak trebali snimati novi nastavci?
Pa čak i da sve ove navedene optužbe drže vodu, ostaje pitanje – je li postojala ijedna serija, a koju se kritiziralo na osnovu toga što nema, umjesto da se malo pomnije pogled što i ime. I ne manje bitno – zamislimo fiktivni scenarij – serija “I tek tako” se nastavlja snimati još deset ili dvadeset godina, sve dok cure ne budu u godinama kao junakinje u filmu “Zlatne djevojke” s Jane Fondom. Scenariji postaju sve lošiji, neke su glumice toliko izbotoksirane da imaju jedan te isti izraz lica kao ova lutka koja pravi Carrie društvo u zadnjoj epizodi da ne bude sama, a neke više ne možemo prepoznati pa nose navijačke dresove sa svojim imenom.
I sve je toliko loše da nitko živ od naših unuka i TV producenata ne može skužiti zašto netko i dalje gleda tu ljigu? Ali hej, ne bi li i onih “3,7%” kućanstava moglo imati svoj tip užitka ili sve mora biti utopljeno u serije o zmajevima, ubojstvima i superjunacima koji spašavaju svijet? Osim toga, ukidanjem ove serije nikada nećemo saznati kako bi izgledao život slavnih Njujorčanki u sljedećih pet godina. Tko zna, možda bi se zahvaljujući Elonovim seksi robotima konačno u seriji pojavili uzbudljivi likovi – roboti zvani “Faca”, “Aidan” i “Duncan”, a programeri konačno riješe onaj problem da se botovi ne znaju dobro posvađati i voditi dobar razgovor, a koji će aktivirati sve naše toksične i ljubavno-hejterske točke potrebne za fiktivni orgazam, kad već nikako ti vražji scenaristi da pogode što publika zapravo želi.
Zašto nas živcira otvoren kraj i likovi koji nestaju?
Naši životi su puni likova koji dolaze i odlaze – od onih važnih koji su nam ukratko ušli u život pa nestali do slučajnih afera kojima nismo znali ni ime… I nitko nas od frendova ne pita – “Hej, gdje ti je onaj zgodni mali s kojim si brijala prošlo ljeto? Kako to da te više ne zove?” Jesi li možda tražila neki “closure”, neko objašnjenje pa da zatvoriš taj fajl? Mislim da se više neću družiti s tobom jer mi ništa nije jasno i fale mi neki detalji.” No ono što možda prođe u životu kao ghosting, u seriji ne prolazi, jer sve mora biti kristalno jasno položeno, kao u kakvoj Excel tablici. I nema šanse da prihvatimo da neki filmaši koriste način pripovijedanja nepouzdanog pripovjedača.
Iako svega 25% gledatelja voli otvorene krajeve, činjenica je da svaki ghoster, a i producent vrlo dobro zna da ponekad treba aktivirati kod gledatelja “Zeigarnik efekt” jer naš mozak pamti nedovršene priče bolje od dovršenih, pa nas takav kraj proganja i tjera da ga prežvakavamo, raspravljamo i tko zna… jednog dana pretvorimo u mit.
