ODMAH U LEKTIRE SVE!

KAKO PARTIJA KNJIŽEVNI SVIJET: Od jarčeve pjesme preko megalomanskih partyja Velikog Gatsbyja do blackouta

Tamara Radan
09.03.2023.

Mala potpora finskoj premijerki Sanni Marin, a ujedno i alternativni prijedlog za novu školsku lektiru. Molimo tiktokere da se suzdrže od plesno-književnog izazova inspiriranog ‘Satirikonom’. Hvala

Čemu se praviti uzvišen i fin kada je i Platon pola svoje filozofije smjestio u neku vrstu teretane, lucidno je primijetio Branko Đurić Đuro u svojem stand-up nastupu ‘Đurologija’. A što je tek onda s književnošću? Iako bismo na prvu pomislili da je literatura posvećena pitanju osobnog, posebnog, jedinstvenog, nije tajna da je književnost uvijek bila opsjednuta partijanjem. Uostalom, grčka tragedija kao jedna od najstarijih književnih vrsta upravo je i dobila ime po jarčevoj pjesmi koja se izvodila prilikom dionizijskih svečanosti – kad se žrtvovalo jarca.

Od jarca (Dionizova družina su satiri koji se često prikazuju kao poluljudi/polujarci, a uz jarca se veže i snažan seksualni nagon) u ovoj je priči puno važnije da je riječ o zajedničkom, često pijanom i razuzdanom slavlju popraćenom pjesmom, odnosno glazbom. Naravno, te pjesme su donosile i priče koje su, uz raskalašeno slavlje kao fizički napor, donosile i duhovno pročišćenje. To znači da su se ljudi nakon takvih slavlja osjećali u svakom smislu – preporođeno. Djeluje poznato?

I u rimskoj antici, koju smo skloni zamišljati još raskalašenijom od grčke, imamo književne prikaze prilično žestokog partijanja u Petronijevu ‘Satirikonu’ koji uključuje različite seksualne raskalašenosti. Iako je roman očito satiričan i izlaže ruglu način na koji se niže klase, skorojevići ili kojekakvi bogataši bez primjerene duhovne širine zabavljaju prežderavajući se i pretjerujući sa seksom i različitim seksualnim izopačenostima, nameće se pitanje bi li se itko danas, makar i satirički, usudio tako otvoreno pisati o seksu odraslih muškaraca (koji si to mogu priuštiti) sa šesnaestogodišnjim dječacima i devetogodišnjim djevicama.

Raskalašenost bez granica

Foto: Shutterstock

Danas, naročito u odnosu na antička vremena, ipak u relativno konzervativnim vremenima vrhunsku zabavu i dalje povezujemo s glazbom koja nas često, uz pomoć fizičke okrepe različitim supstancama – od hrane i alkohola preko kojekakvih drugih stimulansa, dovodi do stanja smanjenih inhibicija koje često vode i u zaigranost, otvorenije seksualno ponašanje, da ne kažemo – raskalašenost. Da je to prirodno ljudsko ponašanje, to jest da svi oduvijek imamo potrebu za zabavom, opuštanjem i dobrim druženjem sa smanjenim inhibicijama – naročito onima koje si svakodnevno sami namećemo nastojeći se uklopiti u uobičajene načine rada i ponašanja – svjedoči cjelokupna povijest književnosti.

Od zbirke srednjovjekovnih pjesama ‘Carmina Burana’ nastalih u XI. I XII. stoljeću koje uglavnom slave život donoseći priče koje nisu uvijek strogo moralne (čitaj: prilično raskalašene i razvratne) i u skladu s onim što zamišljamo mračnim srednjim vijekom u kojem su živjeli neuki ljudi opsjednuti strogim crkvenim pravilima, do Boccacciova ‘Decamerona’ u kojem se ljudi druže, nadmeću, podmeću jedni drugima, izvode svakojake vragolije – sve s ciljem da se što bolje zabave, odnosno da si priušte razna, manja ili veća, uglavnom fizička zadovoljstva i uzbuđenja.

Novije doba o kojem svoje predodžbe stvaramo na temelju ‘Opasnih veza’ Choderlosa da Laclosa, Dumasovih ‘Tri mušketira’ ili ‘Grofa Monte Crista’ također donosi svoje vrste zajedničkih susreta, druženja i zabavljanja. To je vrijeme u kojem još više do izražaja dolaze izgled i odjeća protagonista, kao i veličanstvenost prostora u kojima se balovi i gozbe događaju. Naravno, zbog vizualne atraktivnosti ta su djela često predmet filmskih adaptacija pa svoje predodžbe ne temeljimo samo na književnim, nego i na filmskim predlošcima, među kojima zaista postoje remek-djela.

Veliki balovi i još veći tračevi

Iako gledana iz intimne sfere, društvena zbivanja namijenjena zabavi i dalje su važan pokretač radnje – mjesto susreta i razmjene informacija, verbalnih, ali – što je još važnije – i neverbalnih kojima se otkrivaju dijelovi unutarnjeg svijeta. Upravo je to ono što književnost do danas zadržava kao svoj najjači adut, argument za čitanje u odnosu na sve druge medije, naročito u odnosu na filmove i serije. Time književnost zadovoljava našu radoznalost o tuđim unutarnjim, intimnim svjetovima, o stvarima o kojima se naglas ne govori, ali o kojima se smije misliti i razmišljati. I to je ono na što čitatelj reagira – bilo da osuđuje jer misli drugačije, bilo da se prepoznaje ili možda istražuje ono vječito što bi bilo kad bi bilo.

Neki od primjera koji ne izlaze iz književne mode i kojima se uvijek rado vraćamo, možda dijelom i zbog brojnih ekranizacija (zahvaljujući kojima su knjige postale još popularnije) su romani Jane Austen. Iako su nastali prije više od dvije stotine godina i iako svi u svojoj biti imaju bračni zaplet (kao što to dijagnosticira protagonistica knjige ‘Bračni zaplet’ Jeffreyja Eugenidesa) za koji je uglavnom više-manje predvidljivo kako će se riješiti, ti romani sa svojim protagonistima, ne samo protagonisticama, i dalje uzbuđuju rijeke čitatelja i čitateljica.

‘Oprostila bih mu taštinu da nije ranio moju’

Sjetimo se balova, večera i odlazaka na čaj (koji su lakše verzije i dnevni događaji, ali ipak predstavljaju društveni događaj) u kojima sudjeluju likovi Jane Austen. Od pripovjedača doznajemo samo elementarne stvari o izvanjskome, i to samo ono što je zaista važno za likove – kako izgleda prostor, ako je po nečemu poseban; tko ima naročito lijepu, naročito skromnu, naročito razmetljivu ili neprikladnu odjeću; vrlo rijetko doznajemo koja se glazba sluša ili na koju se glazbu pleše (osim ako protagonistica nije apsolutno nevješta u sviranju ili je pak ona ili netko drugi iznimno vješt); nećemo baš često ni pročitati (za razliku od opisa gozbi iz ranijih povijesnih razdoblja kad nije među pukom vladalo obilje razne hrane) što se jelo ili pilo (osim ako netko slučajno u nečemu ne pretjera).

Što se krije u tuđim glavama

S druge strane čitamo sve o pogledima, ponašanju i razgovorima, a naročito o neizrečenim mislima (primjerice iz Ponosa i predrasuda: „Oprostila bih mu taštinu da nije ranio moju.“), željama, čežnjama za onim što bi se moglo ostvariti… i što se na kraju najčešće (sva sreća) i ne ostvari. Upravo je najvažniji i najzanimljiviji taj unutarnji svijet koji se ne razotkriva naglas, pred drugima, a koji, s druge strane, toliko duboko doživljavamo te u sebi otkrivamo, u trenucima opuštanja, plesanja, zabave…

Lijep je osjećaj kolektivnog zanosa koji se može doživjeti u takvim prilikama, ali je isto tako čarobno, a to je ono što nam književnost otkriva vjerojatno najljepše od svega, doznati da se i u tuđim glavama, u mislima naših prijatelja, poznanika – svih onih bliskih i manje bliskih, vrti drugačiji, osobni film koji možda ima, a možda i nema veze sa stvarnošću ili stvarnom prisutnošću – sada i ovdje.

Upravo je književnost ta koja nam govori o tome da u trenucima najbolje zabave, najluđeg partyja, najotkačenijeg zanosa ipak možemo, i imamo pravo, biti slobodni misliti bilo što i biti udaljeni koliko god želimo. Suvremena književnost, danas kad više nemamo strogih granica između popularne ili žanrovske i nekad tzv. visoke književnosti, propituje i takve misli, ali i pitanje zajedništva, prepoznavanja, čak i smisla takvih vrsta zabavljanja.

I dalje su tu situacije i prizori s većim brojem ljudi, poznatih i nepoznatih, s javnim prostorima, zanimljivim ili posebnim ambijentima, glazbom, koja je uvijek i jedna vrsta okidača za opuštanje, ali i dragocjena pozadina za sređivanje ili izbjegavanje određenih misli i ideja te na kraju i ono što je prije nazivano okrepa, što uključuje i hranu i piće, ali i različite druge supstance koje mogu pridonijeti iluziji ili stvarnom prepuštanju onome što bi se moglo nazvati kolektivnom euforijom, zajedničkim zanosom.

Usamljeni među gomilom

Suvremena književnost, ponajprije proza, donosi takve situacije, ali dominantno iz osobne, intimne perspektive. Dojmljiv je trenutak iz romana ‘Carol’ Patricije Highsmith u kojem junakinja govori o zabavama na kojima je bila sa svojim suprugom i na kojima se uvijek osjećala usamljeno među gomilom ljudi.

‘Veliki Gatsby’ Francisa Scotta Fitzgeralda također govori o pokušajima druženja, organiziranju zabava i stvaranju zajedničkih zanosa, na prvi pogled privlačnima velikom broju zanimljivih ljudi. Međutim, takvi umjetno i na silu provocirani zanosi nikad ne donose onu razinu zadovoljstva i pročišćenja, ponekad toliko potrebnih da bi čovjek prevladao i preživio sve svoje unutarnje potrese i teška melankolična stanja.

Slične nam osjećaje donose i romani Sally Rooney, mlade irske književne zvijezde, koja je svojim romanima ‘Divni svijete, gdje si’, ‘Razgovori s prijateljima’ i Normalni ljudi’ postavila niz pitanja o životu mladih ljudi čiji se životi zbivaju često i mimo njih samih jer se uglavnom ne uspijevaju ostvariti u komunikaciji sa svijetom koji ih okružuje, odnosno s ljudima koji u njemu bivaju. Njezini se protagonisti ne uspijevaju prepustiti spomenutim trenucima kolektivne euforije ne nalazeći u njima mogućnosti za ostvarivanje dublje povezanosti s drugim ljudima.

Poseban trenutak sreće i izbrisana sjećanja

Taj problem povezivanja s drugim ljudima prilikom onoga što se uvriježilo kao način zabave, izlaska, partijanja u književnosti suvremenih autora javlja se kao prilika, situacija, dio života, ali rijetki su prikazi intimnih trenutaka kao što je onaj u romanu Livada crnog labuda’ Davida Mitchella (inače poznatijeg kao autora Atlasa oblaka’) u kojem se glavni junak tijekom odrastanja u osamdesetima pokušava riješiti svojih kompleksa pa se napokon javno u klubu prepušta glazbi Talking Headsa rame uz rame s drugima, ali ponajprije neovisno o svima koji ga okružuju, doživljavajući tako poseban trenutak sreće koji će ga obilježiti za cijeli život.

Karl Ove Knausgård u svojem životnom djelu Moja borba’ često govori o druženju s prijateljima, o tulumima i pokušajima prepuštanja onoj, sad već žuđenoj, kolektivnoj euforiji. Njegovi pokušaji, uslijed nemogućnosti svjesnog opuštanja, uglavnom završavaju relativno neugodnim situacijama i često izbrisanim sjećanjima zbog prevelike količine alkohola, a ponekad i koječega drugoga.

Protagonistica romana Queenie’ autorice Candice Carty-Williams o mladoj Britanki i njezinim uglavnom ljubavnim (ne)uspjesima o partyjima govori kao o jednoj od uobičajenih, ali ne naročito pozitivnih postaja u životu mladih ljudi, dok protagonisti romanaAllegro u pastelu’ Leifa Randta odlaze na partyje samostalno i s jasnim ciljem te uz strogo proračunate količine onoga što im treba da bi odradili potrebnu dozu prepuštanja, gotovo kao da idu u teretanu s jasnim planom vježbi za pojedine dijelove tijela na kojima trebaju u određenom trenutku poraditi.

U pet ujutro, čekajući taksi…

U književnosti, kao i u životu, svjedočimo vlastitoj želji za bliskošću, za komunikacijom s ljudima koja će nam pomoći da slušajući druge i u njima prepoznajući sebe ostvarimo ono za čime čeznemo, svjesno ili nesvjesno. I ta komunikacija upravo kroz druženje, kroz trenutke opuštanja uz ono što (često i koga) volimo postaje istinski predmet naše žudnje. Zabava, koja danas prelazi u intenzivno partijanje, često negativno doživljeno od dijela okoline koji u njemu ne sudjeluje, postoji kao nešto što zbog nemogućnosti spontanoga, ostvarujemo umjetno, organizirano često i zbog financijske isplativosti organizatorima.

S druge strane, često najbolja zabava, trenuci najvećeg zajedništva proizlaze iz spontanih trenutaka koji se događaju između… na ulici ili u taksiju, na putu od jednog partyja na drugi, u razmijenjenim pogledima između najboljih stvari koje trenutačno pušta najcool DJ na svijetu… To su trenuci kad nismo pripremljeni i kad naše ograde padaju dopuštajući onome neočekivanom da se probije točno do onog mjesta gdje u tom trenutku treba. I zbog čega ga zauvijek želimo sačuvati, a tko zna – možda i hrabro podijeliti s drugima.

Naslovna fotografija: Shutterstock

Pročitaj više

Trebaju li se Dua Lipa, Calvin Harris i David Guetta zabrinuti, jer na sceni se pojavila nova DJ zvijezda koju podjednako obožava i glazbeni i modni, ali i artistički svijet. Uostalom, magazin Forbes je još 2019. Peggy Gou proglasio jednom od važnijih azijskih liderica, pionirki i poduzetnica mlađih od 30 godina. Iako je svojedobno gostovala na hrvatskom Sonus festivalu, držimo fige da ćemo je uskoro ponovo imati prilike slušati u Hrvatskoj. Halo, Arena? Imate li koji slobodan termin?

Dva jaja na očima Eltona Johna umjesto sunčanih naočala, fotografija koju je snimio David LaChapelle davne 1999. godine, možda će nas navesti na pogrešan trag, jer velika izložba fotografija koja je 18. svibnja otvorena u londonskom V&A muzeju puno je više od ekscentričnih kombinacija slavnog pjevača i njegova partnera.

U formi svojevrsne ljetne škole, intenzivna radionica polaznike/ce će provesti kroz multimedijalne procese kantautorskog stvaralaštva • Radionica će se odvijati svakodnevno od 2. do 7. srpnja • Sudjelovanje je besplatno, a potrebno je prijaviti se putem online prijavnice

Možete ga voljeti ili mrziti, no jedno je sigurno – ne možete ga ne čuti. Istražili smo kako je Pajo Patak postao simbol nervoznih zabušanata, je li muljao s datumom rođenja i je li došlo vrijeme da prestane skrivati svoj ljubavni život

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.