Predstava „Džaba je najskuplje“ već nekoliko mjeseci oduševljava publiku diljem Hrvatske te se redovito traži ulaznica više. Očekivanja javnosti nesumnjivo su ispunjena, no općepoznata je stvar da su umjetnici najkritičniji sami prema sebi. Jesi li i sam jednako zadovoljan kao što je publika koja vas nagrađuje gromoglasnim aplauzom?
Kada smo krenuli raditi na predstavi, fokus nije bio na zaradi te je možda upravo to ključ uspjeha. Počeli smo s probama u parku pored klupice i ondje su nastale možda čak najbolje stvari. Najvažnija je bila priprema za stolom, čitanje i razumijevanje samog teksta – tada se dolazi do najboljih odluka i intuitivnih rješenja. U jednom trenutku iznajmili smo privatnu teretanu, razmaknuli sprave i počeli s radom u prostoru. Naposljetku je došla suradnja s B GLAD produkcijom koja je sve to digla na profesionalnu razinu, a dalje je bilo lako. Zadovoljan sam činjenicom kako je predstava izašla iz čiste motivacije da se Faris i ja igramo, a sada i publika to prepoznaje, na čemu smo neizmjerno zahvalni. Ponovno se pokazalo da iz zabavnih procesa izađu najbolje predstave!
Osim što glumite, Faris Pinjo i ti ovoga puta našli ste se i u redateljskoj ulozi. Kako je uopće došlo do ideje za predstavu?
Na Interliberu sam pronašao tekst Vanče Kljakovića „Majstor“, a čim sam upoznao Farisa znao sam da je to ono na čemu moramo zajedno raditi. Tekst smo prilagodili nama, odnosno našoj viziji te je ubrzo nastala nova verzija teksta pomalo ciničnog naziva – Džaba je najskuplje. Iako sam se školovao za glumca, otvoren sam za svakakve izazove, a uloga redatelja jako mi se sviđa jer je jednako široka kao i glumačka. Međutim, smatram da su najbolji redatelji ipak oni koji su školovani za to iz razloga što su uložili puno vremena u istraživanja i tehnike, što ih sigurno čini kompetentnijima od mene. Ono što je meni u svemu tome interesantno je ispucavanje kreativne energije koju nekako moram izbaciti. Isto tako, dobra predstava je dobra predstava bez obzira na to tko ju je napravio. Za predstavu „Džaba je najskuplje“ bilo je potrebno dobro odigrati dramske situacije i pri tome nam je pomoglo što dolazimo s glumačke strane, a istovremeno smo iskoristili priliku te istražili kako je to gledati na predstavu iz drugih perspektiva, kao što su režija i glazba.
„Džaba je najskuplje“ okarakterizirana je kao komedija, no usudila bih se reći da se kroz predstavu provlače i neke znatno ozbiljnije poruke. Koliko je izazovno postići ravnotežu – zadržati duhovitost, a istovremeno potaknuti publiku na promišljanje?
Ako u kazalištu uspiješ realistično prikazati situaciju, na način da ni zadnji red ne dobiva dojam kako je nešto pretjerano ili pak umanjeno, tada se publika može dobro poistovjetiti s onim što gleda. Za ovu predstavu „Schlagwort“ nam je bila farsa, čiji su naizgled obični likovi ubačeni u bizarne situacije. Takvi tekstovi uvijek potiču na razmišljanje. Što se ravnoteže tiče, ona se svakako postiže smijehom jer bez doze humora nema ni motivacije da čovjek promisli o nečemu u ovom današnjem brzom svijetu.
Promatrajući ostatak gledatelja u dvorani, zamijetila sam kako su prisutne gotovo sve dobne skupine – od adolescenata do onih u zlatnim godinama. Čemu to pripisuješ? Je li tvoja uloga Zlatana u seriji „Kumovi“ doprinijela tome da i oni nešto manje zaljubljeni u kazalište provedu večer uživajući u predstavi?
Uloga Zlatana sigurno je doprinijela te mi pomalo već stvara pritisak da moram ugodno iznenaditi u kojoj god se ulozi našao. Ljudi koji dolaze potaknuti onime što vide na malim ekranima vjerojatno imaju neka vlastita očekivanja, no sve što igram, igram s nadom da će biti dobro prihvaćeno. Svakako sam ugodno iznenađen brojem ljudi koji nas je do sada pogledao. Hvala na tome!
Pitati preferiraš li kazalište ili televiziju vjerojatno je ekvivalent onoga kada roditelje upitaju koje od dvoje djece im je draže, no ipak ću se odvažiti na to škakljivo pitanje. U čemu se više pronalaziš?
Moj odabir ipak je kazalište jer ondje postoji tih sat-dva u kojima „nema nazad“. Adrenalin koji dolazi s time i sposobnost da u trenutku uz pomoć mašte kanaliziram različite emocije predivni su osjećaji. Ne kažem da se snimajući to ne događa, ali u kazalištu ne postoji drugi „take“. Nakon svakog nastupa, od uzbuđenja ne spavam do 3 ujutro – kad si sretan, adrenalin očito sporije napušta sistem. To mi nekako govori da sam na dobrom mjestu i da idem u dobrom smjeru.
Koliko znam, kreativnost je u tvojoj obitelji zajednička crta. Je li odrastanje u takvom okruženju zaslužno za tvoj odabir glumačke profesije?
U mojoj obitelji ima nekoliko glumaca, producenata, redatelja, pisaca i fotografa, stoga je bilo neminovno da ću i ja biti u kreativnoj struci. Majčina ljubav prema njemačkoj, hrvatskoj i svjetskoj književnosti prenijela se na mene, a fikcije, narativi i bajke oduvijek su dio mog života.
Svi mi koji nismo dio toga glumu zamišljamo kao iznimno glamurozno zvanje, no svjesna sam kako takva percepcija može biti pogrešna. Što bi naveo kao najveću prednost, a što kao manu?
S obzirom da se ne pojavljujem puno na promotivnim događajima i medijskim eventima, ne znam kako je to biti dio tog glamuroznog svijeta. Glamur u glumi za mene je pljesak nakon predstave i lijepi komentari publike iza malih ekrana. Na svim ostalim razinama, hrvatski glumci žive kao i svi drugi s istim problemima kao i svi drugi. Prednost toga da si javno lice je što te ljudi prepoznaju, prilaze i nasmiju se zajedno s tobom, ali takva pozornost istovremeno je i mana jer je pažnja prisutna i kada je ne želiš. Ipak, rekao bih da takav problem učestalo imaju samo najpoznatiji umjetnici s ovih prostora.
Imaš li određene planove i/ili želje za budućnost? Jesu li na vidiku neki novi projekti?
Napisao sam nešto novo i bacam se na sljedeći projekt. Uskoro možemo detaljnije o tome, za sada neću otkriti puno!
Fotografije: Luka Dubroja i Lea Tomac
