Ako je vjerovati istraživanjima, prosječan seks traje sedam minuta, baš koliko je trajala i krađa dragulja koja se dogodila 19. listopada ove godine u pariškom Louvreu, kada su četvorica lopova, prerušena u građevinske radnike, nonšalantno dizalicom uspela na drugi kat, prepilila prozore, ukrala osam komada nakita vrijednog 88 milijuna eura i na skuterima odmaglila u pariško nedjeljno jutro. No svi koji su se ikada zatekli u Parizu znaju jako dobro na što liči pariški promet, tako da nije čudo da je policajcima, koji su navodno bili udaljeni od Louvrea svega 800 metara, trebala cijela vječnost da dođu te da nije bilo šanse da pronađu četiri zlikovca na skuterima, koji su tada već možda slatko jeli kroasane negdje u debelom predgrađu.
Iako se alarm oglasio istog trena kada su počeli pucati prozori, osoblju je trebalo neko vrijeme da se snađe, tako da je prvu dojavu policiji poslao slučajni biciklist koji je mobitelom snimio lopove kako pile prozore. No dok su policajci i forenzičari stigli, vijest o drskoj i uspješnoj pljački usred bijela dana obišla je svijet i još brže postala šaljivi meme. Nema onoga tko krađu nije interpretirao na svoj način – od ljubitelja mačaka koje se s povezom oko očiju šuljaju oko Louvrea, preko šaljivih mejlova “Nadamo se da će vas ovaj e-mail zateći na ljestvama naslonjenima na Louvre”, do gurua za muško-ženske odnose koji su izjavljivali: “Nema opravdanja. Lopovima je trebalo sedam minuta da opljačkaju Louvre, a on se tri dana nije mogao javiti.” I što je drugo preostalo novinarima CNN-a nego da se brže-bolje uhvate vruće teme i pretvore je u dokumentarac, iako su lopovi još uvijek u bijegu.
Na prvi pogled priča je već ispisana, treba je samo uobličiti u montaži. Ta ljudi ionako obožavaju filmove o pljačkama dragulja i muzejima. Od filma “Kako ukrasti milijun” s Audrey Hepburn, preko “Oceanovih osam” do “Afere Thomasa Crowna” i Netflixove serije iz 2021. “Lupin”, a koja se događa baš u Louvreu. A tu je i onaj trenutak da neki pojedinci u dubini sebe, iako znaju da ne treba romantizirati pljačke i da je ovo “nacionalna katastrofa za Francusku jer im je netko oteo dušu”, malo navijaju za lopove kada se prisjete da su svi veći svjetski muzeji do glavnih izložaka došli uglavnom pljačkama.
Fikcija ili dokumentarac?
No rezultat je takav da ovaj dokumentarac više sliči fikciji nego stvarnosti. Doslovce kao da je prepisan scenarij iz filma “Zaključani”, u kojem Anne Hathaway glumi poslovnu ženu koja u pandemiji doživljava nekoliko egzistencijalnih kriza. Em joj više posao u osiguranju robne kuće Harrods nema smisla, kao ni njezina ljubavna veza. A ne bi li izašla iz tog vražjeg trokuta, dođe na uzbudljivu ideju – zašto ne bi s dečkom izvela pljačku, pokupila skupocjeni dijamant i preokrenula si život nabolje. Plan je bio jednostavan – pretvorit će dečka u vozača, dat će mu lažnu iskaznicu na ime Edgar Allan Poe, ona će se pojaviti na poslu, a kada nonšalantno pokupe dragulj, odmaglit će na skuteru u londonsku noć.
Očito su ovaj film gledali i lopovi, ali i tvorci ovog dokumentarca koji znaju pravila zanata, pa su osim novinara, istražitelja, zaštitara, naivnih turista i stručnjaka za dragulje angažirali i dva bivša lopova, koji su zapravo ukrali show. Iako znamo da su oni bivši lopovi i da nemaju veze s pljačkom koja se dogodila u Louvreu, njihovi slikoviti opisi, uzbuđenje u glasu kada opisuju što lopovu prolazi kroz glavu i koje su slabe točke sustava, na trenutak ovaj dokumentarac, koji se bavi ozbiljnim slučajem, pretvaraju u neku vrstu fikcije i zabave. A u usporedbi s njima osoblje Louvrea izgleda kao neka blijeda slika iz prošlosti koja je bačena u podrum. Nedostaje jedino prokleti Monsieur Poe.
Insajderske informacije i šifra Louvre
Jer kako drugačije objasniti da zaštitari Louvrea nisu bili pripremljeni ni osposobljeni da reagiraju u slučaju da se dogodi pljačka, da su vitrine bile postavljene uz prozore, da je zaštitarima trebala cijela vječnost da okrenu kamere koje bi snimale lopove dok se dvije minute muče s piljenjem vitrina, da policajcima nisu dali jasne upute kako najbrže doći do glavne dvorane te da je navodna šifra za servere bila Louvre. Da, obično slovo o, čak ni nula. Naravno da su glavni sugovornici dokumentarca zaključili da je ova pljačka bila uspješna zbog insajderskih informacija (nisu ukrali krunu s lažnim draguljima i znali su da se vitrine mogu probiti jedino cirkularom). “Ma sigurno je neka cura koja radi u Louvreu izbrbljala svojem dečku slabe točke sustava, a ovaj je prenio svojim opakim frendovima u kvartu” – nagađaju sugovornici.
Iako ovaj dokumentarac naivno i navijački sugerira da će lopovi sigurno već sutra pasti u mrežu jer su ostavili brdo DNK tragova (dokaz da pljačka ipak nije majstorski izvedena jest činjenica da su duplo duže pilili vitrine, da im je kruna pala na pod, da nisu uspjeli ni vatrogasnim aparatom poništiti tragove, a kamoli sve za sobom zapaliti), činjenica je da glavni mastermind još uvijek nije otkriven te da glavno pitanje ostaje: što se u vrijeme dok se mi našaljavamo o pljački stoljeća događa s tim draguljima? Jesu li već izvađeni, zakopani u zemlju, pretvoreni u nešto drugo ili se s njima događa nešto što ne možemo ni zamisliti? Teorije zavjere se roje neviđenom brzinom, a tko zna. Možda je glavni krivac ovaj predobro sređen frajer:)))
Ne ideš u Louvre nepripremljen!
Nekako nam je teško zamisliti da zadnja riječ zaštitara Louvrea, koji izgleda blago i cool kao neka kombinacija hipstera i svećenika, dopre do lopova kada ga lijepo zamoli da vrati ukradeno blago neoštećeno jer mu, eto, ovaj put neće skinuti glavu na giljotini. E pa u tom kolopletu teorija zavjera manje bi nas čudilo da je netko u ovom dokumentarcu iznio teoriju da je ovu pljačku stoljeća organizirao sam muzej ne bi li se brendirao i približio grupama koje ga inače zaobilaze u širokom luku. Ako ništa drugo, lopovi su nam ukazali na još jedan važan problem. Kako lijepo kaže Elaine Sciolino, novinarka The New York Timesa na početku dokumentarca: Ne možeš u Louvre nepripremljen – prazna želuca i punog mjehura, jer treba izdržati 14 kilometara umjetnosti i labirinta. Očito se ovaj nepisani zakon o nepripremljenosti ne odnosi samo na posjetitelje muzeja.
