Publika vas je upoznala kao Jakova Vukasa, jednog od glavnih likova serije “Divlje pčele”. Koje osobine dijelite s Jakovom, a u čemu ste u potpunosti različiti?
Jakov je emotivac i trudi se ostati jak unatoč svemu što se dogodilo njemu i njegovim bližnjima. Dosta toga drži u sebi i uvijek bira mirniji put, iako stvari često ne ispadnu onako kako je zamislio. Ja sam, s druge strane, direktniji i nemam problem jasno reći što mislim. Čini mi se da sam liku Jakova bio sličniji u periodu odrastanja, tada sam bio suzdržaniji i puno više promišljao o tuđem dojmu.
Kada je u pitanju lik Jakova Vukasa, gledatelji su prilično podijeljeni. U moru pohvala, ali i kritika koje ga prate, postoje li one koje su vas dotakle na osobnoj razini?
Moj dragi kolega Pere Eranović jednom je za gledatelje izjavio: „Ponekad stvarno znate biti nemilosrdni!“, i to je živa istina. Otkako je lik Jakova u seriji prevario suprugu, za gledatelje je postao ljigavac, pokvarenjak i tome slično. No ružne komentare ne treba uzimati k srcu ili pretjerano analizirati – ja sam dobio ulogu lika koji nije bio odan svojoj ženi i to je bilo dovoljno da se zamjeri(m) publici. Jako sam zahvalan što sam dobio priliku igrati u “Divljim pčelama”, ali svjestan sam da me je dopao jedan od tmurnijih likova pa je teže postati miljenikom publike. Naravno, u moru ružnih komentara upućenih Jakovu, nađu se i oni lijepi upućeni meni. S vremena na vrijeme, ljudi mi se znaju javiti porukom i reći da uživaju u seriji, što me iznimno veseli.
Iako je radnja serije “Divlje pčele” smještena u pedesete godine prošloga stoljeća, određene je dileme likova lako preslikati u suvremeno okruženje. Što biste istaknuli kao teme relevantne i u današnjem kontekstu?
Na određene probleme likova iz “Divljih pčela”, pogotovo one koji se dotiču obiteljskih i ljubavnih odnosa, moguće je naići i danas, a čini mi se da je baš to razlog zašto je dio gledatelja toliko snažno involviran u radnju i naknadno komentiranje serije. Mislim da svi pronalazimo dio sebe gledajući određeni sadržaj i tada nas lako ponesu emocije.
U prethodnim ste intervjuima izjavili da ste introvert. Koliko je izazovno pomiriti introverziju i glumački poziv?
Ulaskom u svijet glume zapravo sam otkrio da sam „negdje između“. Volim se družiti s onima koji su mi bliski, ali jednako lako ću odbiti druženja ako mi u tom trenu više odgovara samoća. S glumom je drugačije, to je ipak posao, ali moram istaknuti – najljepši posao! Prethodno sam se glumački oslobodio u kazalištu, no na samome početku snimanja serije ulovila me trema od tog posve novog iskustva. No jednom kada shvatiš da si okružen dobrim ljudima, kvalitetnim glumcima, taj strah polako nestaje.
Postoji li dio vas koji se opire činjenici da ste usporedo s popularnošću serije i sami postali prepoznatljivo lice? Što ste dobili, a što izgubili onoga trena kada vas je šira javnost počela prepoznavati?
Na početku nije bilo zaustavljanja na ulici ili nečeg sličnog, a sada sve češće susrećem ljude koji se žele fotografirati i prokomentirati seriju. Iskreno rečeno, još uvijek se nisam privikao na poglede potpunih stranaca, ali ne mogu reći da mi smeta. Na određeni način, to je kompliment – glumački posao i tako ne postoji bez publike. Ne bih rekao da sam time išta izgubio, eventualno određenu dozu privatnosti, ali to je razumljivo u ovom poslu.
Dio glumaca zajedno s publikom studiozno promatra vlastite izvedbe jednom kada osvanu na malim ekranima; drugi pak dio ističe kako nikada ne gledaju sadržaj koji su sami kreirali. Kojoj skupini pripadate i zašto?
U početku nisam gledao vlastite scene – bilo me strah da sam negdje zeznuo, nisam bio zadovoljan gotovo ni sa čime i jednostavno sam ih odbijao gledati. Sada sam zahvaljujući kolegama ipak opušteniji, a u gledanjima vlastitih scena vidim priliku za razvoj. Pratim, uočavam greške i analiziram što bih mogao popraviti. Neke su scene dobre, neke su mogle i bolje, ali za prvo iskustvo snimanja u ovom formatu sam i više nego ponosan.
Smatrate li da je danas teže ili lakše graditi glumačku karijeru nego prije deset-dvadeset godina?
Neovisno o tome je li riječ o glumi ili nečem drugom, smatram da rezultat ovisi o tome koliko ćemo se predati nečemu i biti uporni u ostvarenju cilja, a ne čekati da se pojavi samo od sebe. Svaka etapa donosi svoje izazove, pa tako i glumačka, a iako očito pripadam mlađoj generaciji glumaca osobno se uvijek vraćam starijim filmovima iz kojih crpim inspiraciju. Obožavam vesterne, a Butch Cassidy and the Sundance Kid naveo bih kao primjer najbolje muške on-screen kemije koju sam ikada gledao. Nešto nalik tome izveli su DiCaprio i Pitt u Once Upon a Time in Hollywood – još jedan primjer fantastičnog muškog dua s puno referenci na filmove kasnih šezdesetih koje obožavam.
Što vas snažnije privlači – ostaviti trag ili ostati vjeran vlastitim kriterijima?
Biti zadovoljan s postignutim!
U vremenu brzog sadržaja i kratke pažnje, gdje vidite mjesto ozbiljne umjetnosti? Vjerujete li da ona i dalje ima mogućnost oblikovanja društva?
Umjetnost svakako ima tu mogućnost, pitanje je žele li joj ljudi, pogotovo mladi, dati priliku. Ne smatram se starim, ali promatrajući one znatno mlađe od mene ponekad se pitam gdje je nestala znatiželja karakteristična za mlađu dob. Mobiteli, društvene mreže, reelovi i sav taj instant-sadržaj zamijenili su puno kvalitetnije oblike zabave i interesa općenito. Čak se i većina komunikacije odvija virtualno, a predložiti nekome da odgleda neki kultni film od, recimo, 3 h zvuči kao nesuvisla ideja. Zabrinjava me to, ali vjerujem da će umjetnost ipak naći svoj put.
Postoji li djelo – knjiga, film, predstava – koje je na vas osobno iznimno utjecalo, bilo profesionalno ili privatno?
2007. godine roditelji su me odveli na monodramu Zijaha Sokolovića „Glumac je glumac“. Osim što me je oduševio način na koji jedan čovjek uspijeva držati pažnju cijele publike, ono što sam zauvijek ponio s te predstave je malena daščica na kojoj je urezano „Daska koja život znači“. Od tog trena nadalje, ona je postala nešto poput mog totema – uvijek je držim blizu, a svaki put kada se osjećam nesigurno bacim pogled na nju i prisjetim se zašto sam uopće počeo.
Kakvim se projektima nadate u budućnosti? Postoji li uloga koju biste pod svaku cijenu odbili?
Bit ću skroman i reći da se jednostavno nadam novim projektima! Nisam siguran postoji li uloga koju bih kategorički odbio, znam samo da bih se htio okušati u izvedbama likova koji su potpuna suprotnost mene osobno.
Što biste voljeli da jednoga dana bude zajednički nazivnik svih vaših uloga te cjelokupne karijere?
Odgovor na to pitanje neka pričeka mirovinu!
Fotografije: Ivan Presečki, Pres Lab
