Kada je Marina Abramović ovaj tjedan pristigla u Beč jer je u Albertini otvorena njena prva velika retrospektivna izložba u Austriji, izgleda da ju je novinar dnevnika Der Standard opako iznervirao pitanjem – može li umjetnost promijeniti svijet. Ili je Marina samo svjesna da prostote podebljavaju emotivni angažman slušatelja te da će tako informacija bolje doprijeti do mase, pa je tako kulerski ispalila – Kunst kann einen Scheiß verändern. A mediji su jedva dočekali prenijeti ovu rečenicu u naslovu, aludirajući na osjećaj beznađa i ruba. Ne bismo li zvučali bečki, ostavit ćemo prijevod ChatGPT-ju.
Je li Marina u pravu, isto ćemo ostavit za razmišljanje, no što se bankovnog računa tiče, e tu umjetnine vezane uz Scheiss simbole itekako mogu učiniti razliku. Jer dok mi ovo pišemo, a Marina smiruje tenziju, Maurizio se kupa u zlatu, jer je njegov zlatni pisoar nazvan America prodan prošli tjedan u New Yorku za 12,1 milijun dolara. No što to govori o nama i društvu u kojem živimo?
Što je danas ostalo od pisoara Marcela Duchampa
Da je Marina ipak u pravu, jer prošla su vremena kada smo vjerovali u ono što je davne 1917. mislio Marcel Duchamp kada je prvi došao na subverzivnu ideju da će izložiti običan pisoar u toaletu – da nije bitan materijal ni izvedba, koliko namjera. Jer stotinjak godina kasnije, Cattelan je tu misao ponovno preokrenuo i za profani sanitarni objekt upotrijebio ekstremno skupo zlato, misleći si – jednom kada ideja prestane biti bitna, uvijek se može rastaliti i upotrijebiti za nešto drugo. Stoga možda i ne čudi što je prilikom aukcije u Sothebysu istaknuto kako je na dan 19. studenoga cijena 18-karatnog zlata za 101 kilogram rada iznosila 10 milijuna dolara. A što nas dovodi do sljedeća dva pitanja.
Na prvi pogled čini se apsurdnim uspoređivati zalijepljenu bananu na zidu, još jedan Maurizijev rad koji je dosegao velike brojke na aukcijskoj prodaji, i 101 kilogram 18-karatnog zlata. No u slučaju umjetnika Maurizia Cattelana upravo ta apsurdnost postaje ključ razumijevanja njegova tržišnog uspjeha. Jer ako vrijednost zlata čini oko 10 milijuna, to onda znači da je “umjetnička premija” svega 2,1 milijun. Nasuprot tome, njegov rad “Comedian” – banana pričvršćena ljepljivom trakom – postigla je 6,2 milijuna dolara, i to za objekt koji materijalno ne vrijedi ništa. Ako isključimo cijenu materijala, paradoksalno, banana je skuplja od zlatnog WC-a. Dakle, čista konceptualna ideja donijela je triput veću umjetničku vrijednost. Znači li to da je Duchamp ipak bio u pravu te da je namjera vrjednija od djela koje je napravljeno od skupocjenog materijala?
Je li Cattelanov pisoar kopija brončanog pisoara Sherrie Levine u bronci?
No šalu na stranu, činjenica je da se Cattelan tako smješta u rijetku kategoriju umjetnika koji uspijevaju monetizirati i objekt, ali i narativ. Mnogi su umjetnici radili toalete: Duchampov pisoar, Sherrie Levine u bronci, Sarah Lucas u subverzivnim autoportretima, pa čak i Tomás Saraceno, koji WC pretvara u ekološki projekt. Ali nijedan od tih radova nije dosegnuo masovnu vidljivost i tržišnu vrijednost poput Cattelanovih. Stoga je možda logično postaviti pitanje – što to dovraga Cattelan ima, a svi drugi nemaju? A kako stvari stoje, to pitanje bi prva trebala postaviti umjetnica Sherrie Levine, koja je još 1996. napravila svoj „Fountain (Buddha)“ – pisoar od bronce, sjajan, težak, promišljen, s jasnom feminističkom porukom o aproprijaciji muških genija.
Pitanje spola, marketinga i PR-a
Bila je prva koja je Duchampov objekt prevela u luksuzni materijal. No tržište je – kao i toliko puta u povijesti – ostalo gluho. Nije izbio skandal, nije procurila naslovnica, nije bilo milijuna. Levine je dobila mjesto u muzejima, ali ne i novac. Cattelan je, naravno, dobio ono o čemu pjeva Freddy Mercury – sve. Pa se postavlja logično, pomalo zajedljivo pitanje – treba li umjetnica da bi bila viđena i nagrađena danas napraviti WC u dijamantima, baš kao što je Damien Hirst optočio lubanju? Možda je to jedini materijal koji u svijetu aukcija nadglasava muško autorstvo, jer bronca očito nije bila dovoljna. A što se namjere i same ideje tiče, molimo sve sudionike da zaborave na savjete Monsieura Duchampa te da se obrate Frau Marini Abramović. A za sve ostale upite molimo konzultirajte marketinšku službu signora Cattelana. Danke.
