Manspreading

MEGALOMANIJA U KINU: Zašto filmovi postaju sve dulji?

Tamara Radan
21.06.2026.

Iako je redatelj filma “Odiseja” Christopher Nolan održao obećanje da mu novi film neće biti dulji od tri sata, zašto i dalje u kinima ima toliko puno priča za koje trebate, poput Supermana prije snimanja scena u kojima se vide pločice, naprosto dehidrirati.

“Zašto mi nisi na vrijeme javila da idemo gledati Nolana”, pita me frendica s optužbom u glasu. “Ovako ne stignem provesti proces dehidracije.” Čitaj – prestati unositi tekućinu negdje oko četiri sata ako želiš da tri sata sjedim u kinu bez pauze. Priznajem, frendica i ja imamo sakralni odnos prema filmu kao i redatelji prema scenariju. Sve je sveto i ništa se ne može baciti u montaži. Problem je to o kojem ne pričaju samo gledatelji poput moje frendice koja u kino fura PeeTime aplikaciju koja joj nježnim vibriranjem javlja kada je najbolji tajming da se digne iz petog reda, stane svima u redu na prste, odjuri na WC i ponovo se vrati na mjesto, nego i redatelji, producenti i feministkinje.

“Trenutno u kinima ima previše dugih filmova”, požalio se Oscarovac Alexander Payne. Doduše publika je navikla na binge watching i ovaj trend nije nov. U pedesetima i šezdesetima se razvila manija da se kino treba diferencirati od televizora pa je sve moralo biti veće, dulje, grandioznije. No sada je ispalo da se želi distancirati i od streaming servisa, ali i TikTok sadržaja na kojima su jako popularne mini-drame koje drže pažnju svega tri minute.

S jedne strane ima smisla – kad već idemo u kino i plaćamo više od 10 eura za premijere, onda želimo da se svaki cent isplati, a ne da kažemo – To smo mogli i doma. Jednako razmišljaju i producenti koji misle da su, ako su već upregnuli svu tu mašineriju, dužni napraviti nešto solidno. A ostali samo gledaju koji filmovi dobivaju nagrade na Oscarima – sve mega djela – od filma The Brutalist, Tár, Oppenheimer. Kao da je dužina postala neki simbol ultra-kvalitete, a svi su htjeli biti Christopher Nolan.

Kako je Nolan srušio sve rekorde i tehnička ograničenja u kinima

Njegov prvi film Following je trajao 70 minuta. Memento manje od dva sata. Mračni vitez je trajao dva i pol. A onda je Nolan napravio presedan. Naime, u to vrijeme IMAX projekcijski sustavi primali su filmske role samo do dva i pol sata. Stoga je Nolan pitao bi li bilo moguće jednostavno dodati mali dio na ploče na kojima su role počivale. Iako je s filmom Odiseja koji upravo igra u kinima održao obećanje da neće biti dulji od tri sata, ostaje činjenica da je opsesija veličinom isključivo muška stvar. I da ne staje samo na minutaži nego se seli i na naslove.

Kritičarka Observera Wendy Ide vidi i kod prestižnih Oscar filmova trend predugih naslova, koje često rade stariji muški redatelji. To naziva svojevrsnim filmskim “manspreadingom”, jer zauzimaju previše prostora u kinu “samo zato što mogu”. Ide poziva redatelje poput Martina Scorsesea, Christophera Nolana, Denisa Villeneuvea i Damiena Chazellea na veću samodisciplinu. Filmova redateljica među američkim “mamutsko dugim” filmovima gotovo i nema, što upućuje i na i dalje prisutan, posredni seksizam u raspodjeli budžeta. Ili kako je lijepo potvrdio analitičar podataka Stephen Follows – što je veći budžet, to se više prosječno trajanje filma povećavalo u posljednjim desetljećima. Kako stvari stoje, sada nam preostaje samo strpljivo čekati da vidimo tko će mačem prerezati ovaj Gordijski čvor.

Pročitaj više

SEKSI DRAMA

Kada sam saznala da Matt Smith ili, kako ga od milja zovem, Matt Smut, moj omiljeni lik iz serijala „Game of Thrones/House of the Dragon“, posuđuje glas privatnom istražitelju Jamesu Pierceu u audio-seriji The Wolf, koja kombinira elemente murder mystery žanra i erotike, nisam mogla odoljeti da ne poslušam ovu seksi dramu. Uostalom, nije li bilo vrijeme da napokon dobijemo vlastitu nišu? Onu koja pornografiju mijenja erotikom i razumije da žene ne padaju na vulgaris sliku, već na elokventnu priču?

Tko zna, možda je od svoje neurotične osobnosti mogla napraviti neku duhovitu TV seriju, no američka novinarka Olga Khazan upustila se u veliki eksperiment i odlučila promijeniti osobnost. Ma je li moguće da je ono što mislimo da je naše „pravo ja“ ponekad tek navika, dok je istinsko ja daleko fluidnije i spremno na transformaciju nego što bismo vjerovali? Rezultati ovog zanimljivog osobnog putovanja pretočeni su u knjigu ‘Me, But Better’.

Dok Tom Cruise opet izvodi vratolomije po multipleksima, Carrie i cure muku muče s modernim vezama, pa čak i s onim pitanjem kako do seksa u najuzbudljivijem gradu na svijetu, milenijalci gnjave ChatGPT pitanjima o mentalnom zdravlju, a TikTokeri opsjednuto rade od svojih lica digitalne avatare, čudimo se da se nitko nije dosjetio prepisati ciklus filmova Michelangela Antonionija kao terapiju.

Postoji li mir i opuštenost u digitalnoj sferi? I ne, pritom ne mislimo na beskonačno scrollanje društvenim mrežama prije spavanja… zvuči kao oksimoron, no umjetnica Krista Kim smatra da digitalno može imati smirujuće djelovanje poput zen vrta, što ilustrira i u svojim radovima

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.