“Zašto mi nisi na vrijeme javila da idemo gledati Nolana”, pita me frendica s optužbom u glasu. “Ovako ne stignem provesti proces dehidracije.” Čitaj – prestati unositi tekućinu negdje oko četiri sata ako želiš da tri sata sjedim u kinu bez pauze. Priznajem, frendica i ja imamo sakralni odnos prema filmu kao i redatelji prema scenariju. Sve je sveto i ništa se ne može baciti u montaži. Problem je to o kojem ne pričaju samo gledatelji poput moje frendice koja u kino fura PeeTime aplikaciju koja joj nježnim vibriranjem javlja kada je najbolji tajming da se digne iz petog reda, stane svima u redu na prste, odjuri na WC i ponovo se vrati na mjesto, nego i redatelji, producenti i feministkinje.
“Trenutno u kinima ima previše dugih filmova”, požalio se Oscarovac Alexander Payne. Doduše publika je navikla na binge watching i ovaj trend nije nov. U pedesetima i šezdesetima se razvila manija da se kino treba diferencirati od televizora pa je sve moralo biti veće, dulje, grandioznije. No sada je ispalo da se želi distancirati i od streaming servisa, ali i TikTok sadržaja na kojima su jako popularne mini-drame koje drže pažnju svega tri minute.
S jedne strane ima smisla – kad već idemo u kino i plaćamo više od 10 eura za premijere, onda želimo da se svaki cent isplati, a ne da kažemo – To smo mogli i doma. Jednako razmišljaju i producenti koji misle da su, ako su već upregnuli svu tu mašineriju, dužni napraviti nešto solidno. A ostali samo gledaju koji filmovi dobivaju nagrade na Oscarima – sve mega djela – od filma The Brutalist, Tár, Oppenheimer. Kao da je dužina postala neki simbol ultra-kvalitete, a svi su htjeli biti Christopher Nolan.
Kako je Nolan srušio sve rekorde i tehnička ograničenja u kinima
Njegov prvi film Following je trajao 70 minuta. Memento manje od dva sata. Mračni vitez je trajao dva i pol. A onda je Nolan napravio presedan. Naime, u to vrijeme IMAX projekcijski sustavi primali su filmske role samo do dva i pol sata. Stoga je Nolan pitao bi li bilo moguće jednostavno dodati mali dio na ploče na kojima su role počivale. Iako je s filmom Odiseja koji upravo igra u kinima održao obećanje da neće biti dulji od tri sata, ostaje činjenica da je opsesija veličinom isključivo muška stvar. I da ne staje samo na minutaži nego se seli i na naslove.
Kritičarka Observera Wendy Ide vidi i kod prestižnih Oscar filmova trend predugih naslova, koje često rade stariji muški redatelji. To naziva svojevrsnim filmskim “manspreadingom”, jer zauzimaju previše prostora u kinu “samo zato što mogu”. Ide poziva redatelje poput Martina Scorsesea, Christophera Nolana, Denisa Villeneuvea i Damiena Chazellea na veću samodisciplinu. Filmova redateljica među američkim “mamutsko dugim” filmovima gotovo i nema, što upućuje i na i dalje prisutan, posredni seksizam u raspodjeli budžeta. Ili kako je lijepo potvrdio analitičar podataka Stephen Follows – što je veći budžet, to se više prosječno trajanje filma povećavalo u posljednjim desetljećima. Kako stvari stoje, sada nam preostaje samo strpljivo čekati da vidimo tko će mačem prerezati ovaj Gordijski čvor.
