Milan Hibšer, istaknuti hrvatski orguljaš, skladatelj i pedagog, slovi kao jedan od rijetkih umjetnika koji se aktivno bavi orguljaškom improvizacijom. Svoj glazbeni put započeo je studijem filozofije i religijske kulture u Zagrebu, a usavršavao se na Institutu za crkvenu glazbu i Akademiji za glasbo u Ljubljani, gdje je magistarski studij orgulja završio s najvišim ocjenama. Njegova koncertna djelatnost obuhvaća nastupe diljem Hrvatske i Europe, a kao skladatelj i aranžer dobitnik je brojnih priznanja, uključujući nagrade za skladbe namijenjene liturgijskim i orkestralnim izvedbama. Svojom umjetnošću obogaćuje hrvatsku glazbenu scenu, dok u ulozi docenta prenosi znanje novim generacijama na Institutu za crkvenu glazbu u Zagrebu. Titularni orguljaš bazilike sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu, Milan Hibšer nezaobilazan je sudionik važnih festivala orguljaške glazbe i član uredništva časopisa Sveta Cecilija, čime dodatno doprinosi očuvanju i razvoju sakralne glazbene tradicije.
Orgulje se često opisuju kao ‘kraljica instrumenata’. Što im, po vašem mišljenju, daje taj uzvišeni status, i na koji način taj epitet nalazi svoje mjesto u suvremenoj glazbenoj sceni?
Jedna od činjenica koja podržava ovaj naziv jest da orgulje obuhvaćaju raspon tonova od čak 9 oktava, što nijedan drugi instrument ne može, čineći ih izuzetno “kraljevskim” i impresivnim. Orgulje su temelj u razvoju zapadne glazbene tradicije. Kroz povijest, klasična glazba razvijala se na orguljama, jer su katedrale, crkve i samostani bili jedina kulturna i glazbena središta. Glazba koja je nastajala u tim prostorima bila je predvođena orguljama, a kasnije se proširila na šire glazbene sfere. S vremenom, glazba izlazi iz crkvenih okvira i postaje temelj za “klasičnu” glazbu, dok je narodna glazba nastajala paralelno, izvan tih granica. Dodatno, činjenica da orgulje omogućuju izvođenje svih vrsta glazbe – bilo izvorno pisanih za orgulje ili prerađenih iz drugih glazbenih žanrova – samo potvrđuje njihovu izuzetnost i poseban status među glazbenim instrumentima.
Kako se tehnologija, poput digitalnih sustava i elektronike, integrirala u svijet orgulja, a da pritom ne naruši njihov klasični karakter?
Orgulje su kroz povijest bile među prvim instrumentima koji su prihvatili tehnološke inovacije. Osnovni elementi orgulja, poput svirala, mijeha, zračnica i sviraonika (mjesto gdje svira orguljaš), ostali su dosljedni kroz stoljeća, dok su se tehnologije razvijale kako bi poboljšale kvalitetu zvuka i olakšale rad orguljašu. Digitalna tehnologija danas čini upravo to – omogućava orguljašu da lakše obavi svoj “zadatak”, čineći izvedbu fleksibilnijom i pristupačnijom. Iako postoje orgulje s eksperimentalnim dodacima i efektima koje omogućuje moderna tehnologija, ti dodaci nisu uvijek zadržali status standarda u gradnji orgulja. Povijest nas podučava da su neki inovativni dodaci zaživjeli i potaknuli skladatelje da ih uključe u svoje skladbe, dok su drugi napustili takvu praksu. Ne treba se bojati novotarija; to je, u stvari, priroda orgulja – instrumenta koji je najkompleksniji od svih i koji se neprestano razvija, ali uvijek s poštovanjem svoje temeljne baze.
Možete li nas povesti kroz povijesno “putovanje orgulja”, od njihovih početaka do trenutaka kada su postale simbol europske duhovne i kulturne baštine?
Orgulje posjeduju izuzetno bogatu povijest, obilježenu značajnim prekretnicama i neočekivanim intervencijama. Prvi tragovi njihova postojanja vode nas do Ktesibija iz Aleksandrije, koji je u 3. stoljeću prije Krista izumio tzv. „vodene orgulje“ ili „hidraulis“ („hydraulis“). Osnovni princip nastanka tona ostao je nepromijenjen – potreban je zrak pod određenim tlakom koji prolazi kroz sviralu, čime nastaje zvuk. Zanimljivo je da su u staroj Grčkoj i Rimu orgulje bile korištene za svjetovna događanja, poput drama, predstava, pa čak i borbi gladijatora u arenama. Zbog tog svjetovnog karaktera, one nisu bile prihvaćene u ranim kršćanskim zajednicama. Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva, orgulje su očuvane u Bizantu, dok su na Zapadu bile gotovo zaboravljene. No, u 8. stoljeću bizantinski car Konstantin V daruje Pipinu Malom prve male orgulje, koje on smješta u crkvu. Zvuk ovog instrumenta očito je oduševio svećenike i vladare toga vremena, pa je od tada započeo njihov razvoj i usavršavanje cijelog mehanizma. Kroz stoljeća, orgulje su postale ključni element crkvene glazbe, a Milanski koncil 1287. godine službeno dopušta njihovu upotrebu u crkvama, otvarajući time put daljnjoj evoluciji tog moćnog instrumenta, koji je nastavio svoj razvoj sve do današnjih dana.
Smatrate li da orgulje mogu biti most između sakralne i sekularne glazbe? Postoji li granica između njih ili je ona umjetna?
U današnjem vremenu, mnoge granice postaju relativne, pa tako svjetovno ulazi u sakralno, a sakralno se ponekad iskorištava u svjetovnim okvirima, najčešće u komercijalne svrhe. Orgulje, s obzirom na svoju širinu i fleksibilnost, zaista mogu poslužiti kao most između tih dvaju svjetova. Međutim, tijekom povijesti to nije bilo slučaj, i orgulje su ostale istinski povezane s promicanjem sakralne glazbe. Osobno smatram da bi granica između sakralnog i svjetovnog trebala postojati, jer njezino ukidanje može dovesti do opasnih posljedica za društvo u cjelini. Iako danas ta granica često nije jasno definirana, mislim da je ona ipak više virtualna nego stvarna.
Što je najuzbudljivije u vašem pedagoškom radu s mladima? Kako im prenijeti ljubav prema instrumentu koji nosi tako bogatu povijest?
Današnje generacije, kako je poznato, često su pod snažnim utjecajem moderne tehnologije. Međutim, i dalje postoje mladi ljudi koji se očaravaju stvarima koje možda ne pripadaju današnjem vremenu. Primjerice, mnogi obožavaju zvuk vinil ploča, unatoč tome što je glazba danas lako dostupna u digitalnom obliku. Slično je i s orguljama – nije mnogo onih koji se uistinu zaljube u ovaj instrument, a među njima nisu svi potpuno posvećeni. No, oni koji jesu, zaista uživaju u svakom trenutku, a raditi s njima predstavlja istinsko zadovoljstvo. Posebno su uzbudljivi trenuci kada vidim „klik“ – trenutak kada mladi shvate ljepotu orgulja, a njihov entuzijazam me ponovo inspirira. Ti trenuci, kada se vidi njihov napredak, potvrđuju da je motivacija ključna. Iako se s godinama možda smirimo, mladenačka energija i entuzijazam mladih mogu biti zarazni i iznimno poticajni. To postaje predivan, zatvoreni krug između učitelja i učenika.
Koje su osobine potrebne za postati majstor improvizacije na orguljama? Je li to vještina koja dolazi iznutra, ili se može u potpunosti naučiti?
Improvizacija na orguljama bila je predmet različitih pristupa među velikim improvizatorima kroz povijest. Neki su smatrali da se improvizacija treba vježbati kao i napisane skladbe, dok su drugi vjerovali da je dovoljno prakticirati u javnim nastupima, tijekom misa ili koncerata, kako bi se usavršila. Bez obzira na pristup, za uspješnu improvizaciju potrebno je dobro poznavanje teorije glazbe – harmonije, polifonije, glazbenih stilova itd. Improvizacija nije nešto s čim se netko jednostavno rodi i prestane raditi na tome. To je vještina koja se mora vježbati, bilo privatno, bilo u javnim nastupima. Ne postoji tajna formula za uspjeh, ali važan je rad na osnovama i kontinuirano usavršavanje. Slušanje i kopiranje velikih skladatelja i improvizatora, ne samo orguljaša, ključno je za napredak. Originalnost je važna, ali u improvizaciji nije uvijek nužno biti potpuno originalan – pravi improvizator često crpi iz bogatog glazbenog naslijeđa.
Smatrate li da je neznanje ključni faktor koji uzrokuje strah od umjetnosti općenito? I kako bi umjetnici, a posebno orguljaši, mogli pomoći u prevladavanju tog straha i otvaranju vrata dubljeg razumijevanja?
Neznanje i nerazumijevanje često uzrokuju strah i odbojnost prema umjetnosti. Orgulje su oduvijek bile jedinstven instrument koji je širokoj javnosti omogućavao besplatan pristup glazbi, neovisno o njihovom socijalnom statusu ili kulturnom predznanju. Smatram da su orgulje/ orguljaši kroz povijest bile pravi učitelj glazbe, a taj njihov obrazovni potencijal i danas treba biti naglašen. Sviranje, a osobito improvizacija na orguljama, razvijaju glazbeni ukus i kritičko mišljenje među širom publikom. Kao ključni nositelji kulturne baštine, orguljaši bi trebali biti svjesni svoje uloge u oblikovanju glazbenog identiteta zajednice i pomoći u prevladavanju straha od umjetnosti kroz edukaciju i aktivno uključivanje publike. Suvremeni orguljaši sve više izlaze izvan okvira crkve i klasične glazbe.
Mislite li da taj trend doprinosi popularizaciji instrumenta ili ga udaljava od njegove izvorne namjene?
Suvremeni trend orguljaša koji izlaze izvan okvira crkve i klasične glazbe sigurno doprinosi popularizaciji instrumenta. Orgulje su tradicionalno vezane za određeni prostor, što može biti prepreka širem prihvaćanju instrumenta. Međutim, napredak u digitalnoj tehnologiji omogućava prenošenje klasičnog zvuka orgulja na prijenosne instrumente, čime se širi dostupnost tog zvuka u prostorima gdje orgulje inače nisu prisutne. Iako digitalne orgulje nisu potpuno iste kao tradicionalne, njihova uloga u približavanju zvuka orgulja široj javnosti može potaknuti ljude da istraže instrument u njegovom izvornom obliku.
Kako bi izgledao vaš idealni koncert na orguljama — od repertoara do prostora?
Idealni koncert na orguljama nije lako zamisliti, jer orgulje, za razliku od drugih instrumenata, nisu identične. Svaki instrument ima svoje specifičnosti, ovisno o prostoru, vremenu kada je izgrađen, stilu gradnje i mnogim drugim faktorima. Odabir repertoara uvijek je vezan uz karakteristike samih orgulja, jer nije svaki program prikladan za svaki instrument. Kada bih morao izabrati, moj idealni koncert bio bi na orguljama u pariškoj crkvi St. Sulpice, instrumentu graditelja Cavaillé-Colla s čak 100 registara. To je legendarni orguljski instrument koji je ostao gotovo nepromijenjen od 19. stoljeća, kada je izgrađen na temeljima ranijih orgulja. Ove orgulje su ključne za nas orguljaše, jer su na njima svirali veliki francuski orguljaši i kompozitori 19. i 20. stoljeća. Za repertoar bih odabrao skladbe koje su nastale za ovaj specifičan instrument, uz dodatak improvizacija koje bi dodatno obogatile izvedbu.
Može li orguljska glazba imati istu duboku snagu i emocionalni utjecaj kad se sluša u privatnosti doma, ili je ona, prema vašem mišljenju, isključivo rezervirana za koncertne dvorane i katedrale, gdje njena veličina i snaga mogu potpuno doći do izražaja?
Po mom mišljenju, glazbu možemo istinski doživjeti tek kada je slušamo uživo, u prostoru gdje se izvodi. Glazba koja se reproducira kod kuće, putem medija, često je vezana uz određene aktivnosti, a ne dolazi do aktivnog slušanja i poniranja u zvuk. Najčešće, ljudi uz glazbu rade nešto drugo, rijetko tko sjedne usred sobe i potpuno se posveti samo glazbi. Kada idemo na koncert, kupimo kartu, oblačimo se, odvojimo vrijeme samo za glazbu – to je svojevrsni ritual koji nam pomaže da glazbu doživimo u punoj snazi. Dinamički raspon orguljske glazbe je toliko velik da ga nije moguće potpuno doživjeti putem zvučnika ili slušalica. Zbog toga potičem svoje studente da slušaju orgulje uživo, jer, iako izvedbe ponekad nisu savršene kao na snimkama, sama prisutnost u prostoru daje poseban doživljaj.
Postoji li skladatelj čije djelo ili opus smatrate nezaobilaznim u razumijevanju i doživljaju orgulja? Kako to djelo odražava samu bit instrumenta?
Kada netko spomene klavir, asocijacije često idu na Chopina ili Liszta. Slično je i s orguljama, gdje je Johann Sebastian Bach gotovo univerzalno prepoznat kao najveći skladatelj za ovaj instrument, a mnogi ga smatraju i najvećim skladateljem uopće. Osim njega, važno je spomenuti i druge skladatelje koji su bili revolucionari u svom vremenu: César Franck u francuskoj glazbi 19. stoljeća, Max Reger u njemačkoj glazbi istog razdoblja, te Olivier Messiaen u francuskoj glazbi 20. stoljeća. Uz Bacha, njihova djela čine temelje na kojima se izgrađuje cijeli svijet orguljaške glazbe. Ta kapitalna djela ne samo da odražavaju njihovu kreativnost, već i duboku povezanost s nadnaravnim, estetikom svog vremena, te specifičnostima prostora u kojem su nastala. Zbog toga je teško izdvojiti jedno djelo ili autora kao najvažnijeg – svi oni predstavljaju stupove na kojima počiva orguljaška glazba.
Možete li nas vratiti na trenutak kada ste prvi put osjetili čaroliju orgulja? Što je u tom trenutku probudilo vašu ljubav prema ovom veličanstvenom instrumentu?
Nevjerojatno je kako život ponekad za nas ima planove koje ne možemo ni naslutiti. Iako su orgulje bile prisutne u mom djetinjstvu – njihov zvuk ispunjavao je crkvu gotovo svake nedjelje – dugo nisu budile u meni poseban zanos. Zapravo, nakon srednje škole odlučio sam se posvetiti studiju filozofije, misleći kako moj put vodi daleko od glazbe, a osobito od orgulja.
No, sudbina ima svoj način da nas iznenadi. Tijekom studija filozofije, pružila mi se prilika korepeticije studentskom zboru. Taj zadatak bio je, moglo bi se reći, prva iskra. Prava prekretnica dogodila se u Parizu. Jednom zgodom posjetio sam crkvu Saint-Sulpice. Netko je svirao Franckovu Fantaziju u A-duru, i te triole – te savršene, nježne, ali moćne harmonije – kao da su mi govorile “Ovo je tvoj put.” Bio je to trenutak koji je promijenio gotovo sve. Od tada, svaki ton koji odsviram nosi dio tog prvog osjećaja – čiste čarolije. I nisam požalio.
Koji je trenutak u vašoj karijeri s orguljama ostavio na vas najdublji dojam, i zašto ga smatrate posebnim? (ili Postoji li neki trenutak kada ste svirali na posebno značajnim orguljama koji vam je ostao urezan u sjećanje?)
Osim nezaboravnog iskustva iz Pariza, jedan od najvažnijih trenutaka u mojoj karijeri vezan je uz orgulje Zagrebačke katedrale. Još kao student imao sam priliku svirati na misama u toj veličanstvenoj crkvi, što je privilegija koja se rijetko ukazuje. Za mene je to bilo neprocjenjivo iskustvo – ne samo zbog prilike da sviram na instrumentu takve kvalitete, već i zbog samog ambijenta katedrale, čiji prostor daje poseban život svakom tonu.
Kasnije, kroz godine, ponovno sam se vraćao tim orguljama. Tijekom ljetnih mjeseci, dok sam zamjenjivao glavnog orguljaša, imao sam priliku bolje upoznati sve mogućnosti tog instrumenta, koji smatram jednim od najvrjednijih ne samo u Hrvatskoj, već i šire. Nadam se da će obnova Zagrebačke katedrale uskoro biti dovršena kako bi te orgulje ponovno mogle oživjeti svojim nevjerojatnim zvukom. Među brojnim orguljama na kojima sam imao čast svirati, izdvajam i orgulje u Kölnskoj katedrali. Posebnost tog iskustva leži u činjenici da se na jednoj konzoli mogu simultano svirati dvoje odvojene orgulje s ukupno više od 130 registara. Zvuk koji ispunjava prostor te katedrale ostavlja bez daha, podsjećajući na snagu i ljepotu instrumenta koji u pravom prostoru nadilazi granice onoga što smatramo glazbom – to postaje čista emocija, gotovo duhovno iskustvo.
Što biste rekli nekome tko prvi put dolazi čuti orgulje uživo, i koji dojam ili osjećaj biste voljeli da publika ponese iz tog iskustva?
Orgulje su instrument neizmjerne snage i suptilnosti, pa bih svakome tko ih prvi put dolazi čuti uživo savjetovao da odabere koncert s raznolikim programom. Iako su recitali posvećeni jednom autoru, poput Bachova opusa, vrlo cijenjeni, za početak bih preporučio šarolikiji izbor skladbi. Takav program najbolje pokazuje bogatstvo boja registara koje orgulje mogu proizvesti, od najtiših, gotovo eteričnih tonova, do monumentalne, gotovo orkestralne zvučne snage.
Uz to, korisno je unaprijed poslušati neke od skladbi s programa i malo se informirati o njihovoj povijesti i značenju. Glazba je, poput opere, priča koja postaje bogatija što više znamo o njoj. Upoznavanje skladbe prije samog izvedbe ne samo da pojačava uživanje u trenutku, već otvara prostor za dublje razumijevanje i, na kraju, mogućnost usporedbe različitih interpretacija.
Što bih volio da publika ponese iz tog iskustva?
Prije svega, osjećaj kako glazba orgulja nije samo zvuk, već prostor – prostor gdje se susreću emocije, tradicija i duhovnost.
Što je to u orguljama, ili glazbi općenito, osim estetskih razloga, što vas kao umjetnika na osobno razini povezuje s tim instrumentom?
Iako sam se u jednom razdoblju života pokušao udaljiti od glazbe, nisam mogao dugo bez nje. Vjerujem da umjetnici imaju specifičan unutarnji osjećaj ili intuiciju koja ih vodi prema onome što ih ispunjava. To bih usporedio s instinktom –kada osjetite da vaše tijelo žudi za određenom hranom jer mu nešto nedostaje. Za mene su orgulje upravo to – nešto što ispunjava jednu dublju potrebu i vraća me sebi. Kad sjednem za orgulje, osjećam se kao “riba u vodi” – potpuno u svom elementu. To je instrument koji mi omogućuje da izrazim ono što često ne mogu riječima. Improvizacija mi daje slobodu da prenesem svoje misli, emocije i ideje na jedinstven način, bez potrebe za objašnjenjima. Orgulje su za mene puno više od instrumenta – one su spoj mog posla, životnog stila i najveće ljubavi. Upravo ta spona, gdje se glazba isprepliće s osobnim i profesionalnim životom, čini moj put kao umjetnika ispunjenim i posve smislenim.
