Kada se u ljeto 1938. na nebu prvi put pojavio superjunak u crvenom plaštu i plavim tajicama, mediji su Supermana predstavljali gotovo kao stvarnu osobu od krvi, mesa i čelika – ne kao izmišljeni lik. Velika depresija iscrpila je tadašnjeg čovjeka i svima je trebala nova nada. Stoga i ne čudi što su urednici namjerno zamagljivali granicu između stvarnog i izmaštanog te pisali naslove poput: „Nadljudski junak stiže u naše krajeve“, „Čovjek od čelika spašava grad od vala kriminala“, „Tko je taj tajanstveni čuvar pravde?“, „Superman – simbol nade u teška vremena.“ 87 kasnije, čini se da nam je Superman potreban više nego ikad. A sudeći prema uspjehu filma u kinima, još uvijek izaziva valove oduševljenja. Pogotovo u hrvatskim dvoranama, kada se na platnu pojave nasi Nea Dune i Zlatko Burić – i progovore hrvatski. Razgovarali smo s Neom o Supermanu, sirenama, ženskoj snazi i svim njezinim supermoćima.
Prije mjesec dana u Los Angelesu je održana premijera Supermana, prije nego li je film odletio u kina diljem svijeta. Mnogi glumci kažu da im je to najteži dio procesa – gledati sebe na velikom platnu. Kakva su tvoja iskustva? Je li film ispunio tvoja unutarnja očekivanja, s obzirom na to da svaki glumac ipak režira “svoj” film u glavi – iz fragmenata dijaloga, uputa redatelja, backstage trenutaka?
Najveći je gušt sami proces snimanja na setu i živjeti svoj lik u trenutku, blisko surađivati s kreativcima i ljudima koji su postigli čuda u filmskoj industriji. Premijera je bila nešto posebno, kao prvo gledanje filma s brojnim kolegama koji su radili na filmu, od glumaca do ekipe iza kamere – uz smijeh i suze! Ponos se u zraku mogao rezati nožem, posebice nakon što su nam uvodne govore održali dvojica čelnika Warner Bros Studija, nahvalivši nas i zahvaljujući nam što smo oživjeli James Gunnovu viziju do najmanjih detalja.
Superman me iznenadio na više nivoa – osim činjenice da je kulminacija filma apsolutna pozitiva i udara na emocije, gdje potonje nije uvijek cilj u filmovima znanstvene fantastike, akcije ili stripovskima, ovo je prvi iskorak u budućnost DC studija, a David Corenswet kao „Superman” znači sada ono što je u modernom filmu onomad značio „Ironman” za Marvel.
Ta pozitiva na velikom platnu dođe kao svojevrsna katarza, nakon što smo kolektivno kao svijet gotovo 5 godina života ostavili na preživljavanje svjetskih kriza – a točno to je bio i Christopher Reeve kao prvi Superman. Reevov sin Will igrao je reportera u novom „Supermanu” i njegova potpora je definitivno bila jedan od onih trenutaka gdje pustiš suzicu. Bez umjetnosti život je praznjikav, koji god to oblik umjetnosti bio – vizualno ili audio – a biti dio takvih djela daje doze dopamina kao i kad si na koncertu najdražeg benda, puta 1000.
Nisam očekivala da će moje scene biti pune smijeha – što među nama, što kod svih prisutnih na setu, s obzirom na to da pozadina priče nije neozbiljna. James me zatražio da improviziram nekoliko hrvatskih varijacija sa Zlatkom, a cijela situacija je još komičnija jer nam se pridružio i poljski glumac koji je svojim nabadanjem hrvatskog pridonio apsurdu. Scenarij koji sam dobila za audiciju zapravo nije baš ništa otkrivao i bio je vrlo otvoren interpretaciji. Nekidan sam pogledala tu snimku koja mi je bukirala ulogu i apsolutna je suprotnost mojoj Boravijki u filmu po ozbiljnosti (i RBF-u)!
Budući da dio vremena provodiš u Hrvatskoj, moram te pitati – koliko se razlikuje gledanje filma u L.A.-u i kada se ušuljaš u hrvatska kina?
Bilo mi je najslađe čuti cijelo kino kako se oduševljeno smije i komentira kad su čuli hrvatski, pogotovo na našoj trio sceni. Povela sam mamu na projekciju u Zagreb i fino potonula u stolicu pod šiltericom – i naravno opet pustila suzicu na finalni govor Supermana Lexu! Losangeleska premijera i domjenak bili su iskustvo za pamćenje, posebice jer smo se taman prije projekcije instantno skužili među glumcima i kao klinci veselili jedni drugima, uključujući i Trevora koji igra Mr. Handsomea i prepoznatljiv je u stvarnosti otprilike onoliko koliko sam ja bila nakon 5 sati vanzemaljske robot-šminke za „Čuvare Galaksije 2”. Podupirati kolege glumce i vrtićki se veseliti projektima i fiktivnim svjetovima koje stvaramo zajedno jedinstvena je strana naše industrije i za takve kolektivne momente imam osjećaj da svi živimo.
Publika bez problema povjeruje da novinar leti, ali im je čudno kad u blockbusteru čuju dorađeni hrvatski. Kako to objašnjavaš?
Jednostavno – nismo navikli. Ako i čujemo neki slavenski jezik u ogromnim holivudskim projektima u rangu „Supermana”, najčešće je to ruski. Čuti hrvatski jezik kao dio jezika fiktivne zemlje u filmu ovih razmjera nitko nije mogao očekivati – tim više što se ta činjenica brižno skrivala gotovo 2 godine, sve dok film nije stigao u kina. Osim toga, čini mi se da samo mi Slaveni i lingvisti kužimo razlike izgovora među glumcima u filmu – a Hollywoodu i Amerikancima to sve zvuči dovoljno „isto” da nas mogu strpati u jednu ladicu.
Je li bilo teže dobiti ulogu u Supermanu ili je – odigrati?
1000% dobiti bilo koju ulogu je teže. Za svaki lik u filmu – čak i one koji prozbore možda jednu riječ – agencije šalju ponekad i tisuće glumaca. Tek sam prvi dan na setu saznala od poljskog kolege da je bila slučajna odluka nakon višemjesečnih audicija proširiti potragu na slavenske glumice, s obzirom na to da američke prije nas nisu uspijevale odglumiti ulogu autentično na hrvatskom, niti na engleskom sa slavenskim/istočnoeuropskim naglaskom. Snimala sam audicije istovremeno za dvije uloge (druga je pripala Ruskinji) – odaslane agencijama u Atlanti – tako da je sve zbilja bila stvar tajminga, imati lokalne agente i odgovarati ulozi. Trenutak kad me nazvala agentica da mi kaže da sam dobila ulogu bio je poprilično nadrealan i nabijen emocijama – posebice jer sam istovremeno bila u finalnom krugu kao jedna od dvije kandidatkinje za cijelu sezonu jedne hit-serije, koja je na kraju pripala Skandinavki. U ovom poslu bukirati ulogu na velikim projektima znači da se cijeli splet okolnosti mora posložiti – što jednako vrijedi i za poznate i nepoznate glumce – tako da se doći na set snimati doista čini kao najlakši dio posla.
Je li i ranjivost vrsta supermoći? Koliko ti je važno otvoreno govoriti o ranjivim temama kao što je zdravlje?
Ranjivost svakako spada u definiciju supermoći – bilo to na filmu za jednog Supermana, koji unatoč snazi i sposobnostima biva poražen, i uspije se kroz temeljne ljudske vrijednosti dići iz pepela; ili u stvarnom životu kad ljudi prežive ozbiljne i teške životne situacije, izvuku se i unatoč njima nastave dalje pronalaziti veselje u malim stvarima i živjeti punim plućima.
Zdravlje je jedina stvar na svijetu za koju mogu reći da zavidim ljudima – oni koji ga imaju nisu svjesni koliko su bogati i sretni. Od 19. godine naglo mi se promijenio život s prvom autoimunom dijagnozom i trebalo mi je puno godina da to baš prihvatim. Morala sam odustati od brojnih aktivnosti koje su me veselile, promijeniti stil života, prehranu i sve između, pronalaziti zamjene, istraživati kako zapravo funkcionirati „normalno”. Odonda sam skupila još nekoliko Pokemona (dijagnoza) – kako to obično biva, jer bolesti vole dolaziti u parovima – no isto tako sam neke od njih stavila u remisiju s puno, puno truda. Osim njih, biti hodajući primjer neurodivergentne osobe s ADHD-om od malih nogu znači da sam isprobala i naučila stvarno puno toga što me zanima kroz život (ne nužno potrebnog ili korisnog); uvijek istražujem, isprobavam, učim i apgrejdam sučelje.
Ono što je oduvijek nepromijenjeno jest da sam od najranijeg djetinjstva voljela svijet mašte i ono nesvakodnevno – iako nikad nisam planirala biti glumica ili model (kao dijete bježala sam od kamere) – sasvim slučajno sam zakoračila u taj svijet kao studentica i spontano nastavila živjeti sve te drugačije stvarnosti kroz umjetnost. Mislim da je baš to razlog zašto nikad nisam baš zavoljela društvene mreže – većina ljudi online trudi se portretirati što savršenije živote na van i ostavljati dojam uspjeha ili odličnosti, što je uzrokovalo brojne trendove koji su doveli cijele generacije ljudi u situaciju da se preispituju ili mijenjaju. Oduvijek smatram da je važno koristiti mogućnosti i platforme koje imamo za nešto bitnije i veće od pukog pokazivanja, zadovoljavanja ega ili prazne zarade – i imati svrhu kad god je to moguće. Jednostavno jer se – može.
I da se vratim na zdravlje – pokret „invisibleillnesswarrior” jedna je od tih bitnih stvari jer pokazuje da se unatoč poljuljanom zdravlju može imati ispunjen život, izgledati „normalno”, postizati ciljeve – kao i svaka druga zdrava osoba – a sve to bez glorificiranja loših navika ili odabira, socijalnog statusa i bez pritiska da dijagnoze (tjelesne ili mentalne) ili odabir izgleda moraju postati nečija cijela osobnost.
Supermanu je moć doslovno pala s neba – energiju prima iz žutog sunca Zemlje. A ti posjeduješ niz vještina koje si stekla radom i upornošću: glumica, alternativni model i lice s naslovnica, vizažistica i SFX umjetnica, kreativna producentica, kaskaderka, profesionalna sirena i certificirani ronilac na dah, hodaš na štulama, streličarstvo, nekadašnja plesačica, strastvena putnica i poliglot koji govori osam jezika s hrpom diploma i znanstvenom podlogom… Želiš li Supermana ubiti u pojam? Ili samo poručiti da u današnjem svijetu – jedna supermoć više nije dovoljna?
Baš si me fino nasmijala – ovo gorenavedeno mi, kao i svakoj neurodivergentnoj osobi, zvuči kao najnormalniji popis! Usto, skupljanje diploma, certifikata i nagrada je svaki put dopaminski hit – pogotovo kad slučajno napikneš nešto što ti prirodno ide, i onda kad skužiš da to možeš nekako povezati s drugim stvarima i vještinama, pa podijeliti s drugima… ma to je to. Supermana hrani Sunce – mene kreativa! Možemo reći – powered by neurospicy =)
Kad smo već kod fantastičnih bića i kostima koji nam daju posebnu moć – moramo zaroniti u tvoj zanimljivi hobi – sirene. Kako se rodila ljubav prema toj mitskoj junakinji s ribljim repom?
S obzirom na to da moj rodni grad ima sirene na grbu, to je nešto čime sam oduvijek okružena, uz odrastanje uz Disneyjeve filmove i igračke. 2012. složila sam prvo snimanje kao sirena u repu na Krku – za međunarodni časopis o mitološkim bićima – no tada kod nas nije bilo ni S od sirena. Tek nakon što sam krenula put Los Angelesa, na prvom bukingu kao sirena za event o podizanju svijesti o utapanju, vidjela sam koliko su one popularne i koliko se kroz taj svijet iz bajke može utjecati humanitarno i filantropski. Naučeno sam donijela u Hrvatsku da se i ovdje proširi ta kultura – i tako je službeno nastala SireNea.
U pandemiji sam pokrenula i platformu za sirene MerAdria, uključila domaće ronioce, fotografe i snimatelje, suradnju s raznim organizacijama za zaštitu mora te kolegice sirene iz okolnih zemalja – mislim da je gotovo komično što naši susjedi imaju više sirena nego jedna Hrvatska s toliko divnog Jadranskog mora. No pomalo se širi ta ljubav prema sireniranju kod nas, a postiže se nešto opipljivo kroz suradnju i eko-akcije s domaćim roniocima za očuvanje Jadrana i ugroženih morskih vrsta – već više od 15 godina volontiram za različite ciljeve, tako da je ovo došlo vrlo spontano.
Nije cilj samo obući rep i stvarati lijepe fotke za društvene mreže – već kroz fantastičan svijet sirena konkretno doprinijeti edukaciji i kulturi. Plus, moja kronično bolna kralježnica je zahvalna na sireniranju, a za mentalno zdravlje je prava meditacija biti ispod površine – okružena ribicama i tišinom… Svaki slavenski narod ima legende o sirenama, a svako more puno je plastike na koju ne možemo žmiriti – kombinacija svega toga je moj fokus kao SireNea.
Trend zvan Mermaidcore godinama ne izlazi iz mode u svijetu. Što nas to toliko fascinira u sirenama i zavodljivim ženama koje djeluju nedostižno, ali i opasno?
Bijeg iz stvarnosti je svakako prvi – pogotovo sada kada je toliko toga lako dostupno širokoj javnosti, od kostima do tečajeva, tako da pretvaranje u sirenu makar na jedan dan nije nemoguća misija. Osim toga, prirodno nas privlače jake, a nježne žene, magične i mitske, a s ljudskim kvalitetama (majka, sestra, kći, djevojka, žena…) – što je vrlo univerzalno.
Mermaidcore kraljuje već dugo – od estetike u svakodnevnom životu (od odjeće i šminke do kućnog dekora) do pretvaranja u sirenu od glave do pete za foto i video sadržaje ili polaganja tečajeva kako bi plivanje i ronjenje u repu bilo sigurno. Osjećaj veselja koje sve to donosi privlači stvarno široki dijapazon žena i mislim da se svaka barem jednom u životu poželjela transformirati u ovo mitsko biće, još od djetinjstva. Najpoznatije inspiracije su većini naravno Disneyjeva Ariel ili možda Rusalka iz slavenskog folklora – vjerujem da su mnogi imali priliku uživati u dugogodišnjoj operi-bajci u HNK.
U svijetu sirena zapravo postoje pomalo oprečne vrste – mi nemamo baš sveobuhvatni hrvatski vokabular za to pa ću se poslužiti engleskim: „mermaid” i „siren”. Obje potječu iz mitologije (što grčke, što sjevernoeuropske) i postoji cijeli niz sličnih mitoloških bića i tisućljetnih legendi iz brojnih zemalja svijeta, te skulpture sirena u preko 150 zemalja. U najkraćim crtama, „mermaids” su lijepe, nježne i ponekad opasne, dok su „sirens” pomalo zastrašujuće, potapaju brodove i pjesmom vabe mornare. Osobno me nikad nisu privlačile uvriježeno portretirane sirene u rozome ili isključivo za klince – već realizam, pa tako i moj najdraži rep u kolekciji, „filmski” silikonac, izgleda potpuno realistično u boji kože. Sirena može postati zbilja svatko, neovisno o dobi, veličini ili sposobnostima – a zašto ne ubaciti malo mašte u svakodnevni život?
Za razliku od Supermana, kojem moć doslovno pada s planeta, u pozadini priče o sireni stoji ideja da uvijek nešto moraš žrtvovati da bi nešto dobio – odnosno da treba pet puta pročitati ugovor s vražjom hobotnicom i obratiti pažnju na ono što piše sitnim slovima. Je li to klasična priča o neravnopravnosti, u kojoj se žene moraju puno više truditi i boriti da bi uspjele?
Jest – oduvijek, i na tom polju se nedovoljno toga promijenilo na bolje, stereotipi se ne daju. Danas velika većina „novijih” ženskih lica (javnosti novijih, iako su uglavnom godinama ili čak od djetinjstva u industriji, čekajući svoju priliku) iza sebe ima neki oblik golotinje u rezimeu. Osobno to sustavno izbjegavam, kao i tzv. casting couch situacije – možda dio zahvale ide i mom RBF-u? – jer jednostavno nemam želudac za sudjelovati u tom aspektu industrije.
Osim seksualne diskriminacije, žene tegle za sobom stigmu godina i „ageism” se uredno drži, dok se muškoj populaciji i dalje opraštaju bore, špekeci, sijede i ćelavost. Žene zadnjih godina prečesto izgledaju skoro isto, generički, uslijed operacija ili filera – s čime se teško prosječna osoba može poistovjetiti. Vesele me celebrity žene koje su javno ili prirodne ili s pametno odabranim procedurama s kojima i dalje liče na sebe – među najdražim primjerima spomenula bih Kate Winslet, koja se kao vrhunska glumica naslušala kojekakvih komentara na svoje tijelo još dok je glumila Rose u Titanicu. Ženama se kritizira svaki izbor od pamtivijeka – što god učinile ili kako god izgledale: botoksirala se ili ne, bila mršava ili imala obline, bila tiha ili se voljela oglasiti, bila majka ili biznis žena, imala diplome ili ne… iz čega je jedini logični zaključak – radi što želiš!
Iako danas ima više žena redateljica nego ikada, i dalje je to iznimno mali broj – iz više razloga – važno je spomenuti da je najteže dobiti financijsku podršku da se veliki projekti ostvare; tu nedostaje povjerenja u ženske sposobnosti, koje se daje gotovo na pladnju muškoj populaciji. Ženske priče koje gledamo na filmu osjetno su različite kada ih je režirala žena, a kada muškarac.
Iznimno mi je drago što je naša „Superman” kostimografkinja u suradnji s Jamesom složila kostime tako da odgovaraju aktivnostima ženskih likova, umjesto za „male gaze”. Mislim da se to najbolje vidjelo kod Isabele Merced kao Hawkgirl – njezin kostim nije otkrivao ženske atribute niti je bio tijesno pripijen uz tijelo, za razliku od normaliziranog oskudnog portretiranja superjunakinja. Naravno da sam joj dala nadimak „squeaky pants” na zadnjem danu snimanja =)
Treba li možda popularizirati opakije ženske likove, tipa Meduze?
Mislim da je svakoj ženi na bilo kojoj poziciji u ovoj industriji odavno puna kapa korištenja rečenice „jaki glavni ženski lik” („strong female lead”) – umjesto glavni lik, točka. Uostalom, priča o Meduzi je alegorija koju i dan-danas možemo pretočiti na poziciju žena u stvarnom svijetu – i zbilja su odavno dosadile priče o ženama koje su samo objekti za nečiji cilj.
Koliko se filmska industrija promijenila u posljednjih deset godina – iz tvoje perspektive?
Jako – 2020. godina je zauvijek promijenila funkcioniranje ove industrije, koja je primila nekoliko teških udaraca osjetnih na svim poljima: prvo pandemija, zatim prošlogodišnji dugi štrajkovi te ovogodišnji požari koji su desetkovali Los Angeles i Hollywood kao takav. Uz to treba dodati političke utjecaje, nepotizam i diskriminacije na više polja, rastrkavanje produkcija po svijetu i jeftinijim zemljama, utjecaj umjetne inteligencije na umjetnički dio stvaralaštva itd. Streaming servisi već par godina otkazuju dodatne sezone popularnih serija loveći nove, nezavisni filmovi snimaju se više nego ikada, a novi filmski festivali svakodnevno niču. Industrija se intenzivno mijenja zadnjih pet godina i pod utjecajem društvenih mreža (primjer – boom vertikalnih serija), a konkretno za sam Hollywood ova će godina biti presudna uz sva previranja i promjene zakona.
Prije nekoliko godina snimila si nagrađivani kratki film o svom dolasku u La La Land. Kako bi voljela da izgleda njegov nastavak? Slobodno manifestiraj – odaberi omiljenog redatelja, skladatelja i glavnog glumca. Nastavak ne – već dugometražna verzija! Tek mi se ove godine upalila lampica kako složiti završetak priče… Tu se uvijek prisjetim kako je jedan „Deadpool” morao čekati preko dekade na svoje zeleno svjetlo, ili Meryl Streep koja je kasno započela svoju briljantnu karijeru – motivacija je tu.
Ovako na prvu – za glavnog glumca bi John Malkovich sjeo kao budali šamar (ne samo zato jer potječe iz Karlovačke županije), kao redateljica i producentica bi Jessica Chastain bila divna (koja je ujedno i najjači glas industrije za jednakost plaća za glumice i glumce), a skladatelj – mješavina originalnih kreacija Dannyja Elfmana i najdražih umjetnika na metal i elektro sceni (npr. Tool i The Anix). Svemire – načuli uši!
