Svijet filma, a posebice američkog, pun je fantastičnih priča o putu do uspjeha koji je vodio sa samog dna ili pak o tome kako spektakularno izgubiti sve bogatstvo u jednoj noći, no južnokorejski film Possible Love redatelja Lee Chang-donga nije jedan od njih budući da priča o naizgled običnom paru sredovječnih ljudi i kroz što sve prolaze nakon što su izgubili posao, a štrajk je nasilno ugušen. Na prvi pogled polazna situacija je teška – kako ispričati priču kada se ljudi nakon otkaza povuku, moraju procesuirati što se događa, a stvar često komplicira depresija koja oduzima potrebnu snagu. Ni glavni protagonist Ho-seok nije pošteđen, uz to je užasno zatvoren, a sve znatno pogoršava azijska kultura srama. Jedva je našao snage da ode na pogreb svog kolege, a kada ga njegova supruga Mi-ok prekori zašto se laća alkohola kada ga užasno loše podnosi, u pozadini se našla neka žena s kamerom u ruci koja je poželjela zabilježiti taj incident.
‘Živi i mrtvi’
Kako će se uskoro pokazati, Lee Ye-ji nije samo znatiželjna sudionica pogreba nego nezavisna filmašica koja si je zacrtala da se treba pozabaviti važnom temom – pravima radnika i kroz što sve emotivno prolaze „mrtvi”, kako u Južnoj Koreji zovu radnike koji su dobili otkaz. Spletom okolnosti ona se ubrzo sprijatelji s Mi-ok, koja priča tako zanimljive priče pune detalja i osjećaja da je logično da je u jednom trenu predloži da je snima. No ova suradnja ne staje samo na druženjima uz kameru jer dvije žene koje su gotovo isto godište, srednje četrdesete, uskoro otkriju da su potpuno kliknule. Prepričavaju si detalje iz života, koje su ih scene iz djetinjstva zabilježile, kako su se zaljubile i kako je jedna uglancana jabuka odigrala ključnu ulogu. Naravno, ne nedostaje ni lucidnih pitanja kao što su ona od čega je to nezavisni film nezavisan i zašto redateljica nosi tako skupe bluze kada snima dokumentarac o ljudima koji su dobili otkaz.

Klasne razlike
No kada se u druženja upletu muškarci, mi sa svakom minutom postajemo sve više svjesni da privlačnost među njima definitivno postoji, ali klasna razlika ne može biti veća. Suprug redateljice, Sang-wook, užasno je zgodan, visok, dolazi iz bogate obitelji, studirao je vani, a sada po cijele dane obavlja neke važne poslove i netremice gleda u mobitel. Mi-ok je fascinirana bogatim parom koji plovi životom s nepodnošljivom lakoćom pa ga u šali zove Steve Jobs. Čovjek koji ni ne zna koliko će love zaraditi sa sljedećim poslom, nego samo mistično kaže da će upasti u posve novu dimenziju. No možda je više zanima kako je njezina nova prijateljica upala u tako bogatu obitelj i dospjela u višu klasu. Tim više jer neka kemija postoji između Mi-ok i Stevea Jobsa, i to od trenutka kada joj je na parkiralištu pomogao naći bračni prsten koji joj neprestano ispada s prsta. Nije čudo da film počinje s dvije tako snažne riječi: Ne poželi.

Zabranjeno voće
Stvar se komplicira kada bogati par pozove u vikendicu uz ocean svoje nove prijatelje i kada Ho-seok pristaje na intervju. Svaki pokret, svaki pogled i neizgovorena rečenica postaju silnice koje bi mogle radnju zavitlati u bilo kojem smjeru – preljuba, filma osvete, krimića ili depresivne drame bez izlaza. Pa čak i sin s tikovima koji plaho iz pozadine gleda djeluje kao kamera koja snima svaki detalj, a svaka sitnica utjecat će na veliki završnu sliku. Malo je filmova koji uz tako malo riječi i akcije uspiju dočarati tako bogate i kompleksne odnose u kojima svaki lik može biti i junak i antijunak te što se krije iza žudnje i zavisti. No najveća snaga je u tome što propituje ono neizgovoreno. Razlike među klasama, mitove u koje vjerujemo kao što su sindikati, svijest da je ponekad teže podnijeti izdaju kolega nego otkaz šefa, koliko se svi mi manipuliramo ne bismo li dobili ono što želimo te svijest da bi uskoro radnici doista mogli nestati.
Tijekom proteklih godina gledali smo puno sjajnih filmova koji progovaraju o gubitku srednje klase, razlikama bogatih i siromašnih, granicama dokumentarnog stvaralaštva, ali i o tome koliko nevidljive snage stoji iz tzv. Rajskih destinacija – od filma Parazit do Trokuta tuge. No možda je ovaj film najbliži francuskom filmu s Marion Cotillard Dva dana, jedna noć jer progovara o unutarnjoj borbi protagonista koja je često nevidljiva, ali krvava i žestoka do posljednjeg daha.




