Jedna od omiljenih fora sjajnog urednika i novinara Dražena Ilinčića dok je radio priloge za emisiju Pola ure kulture bila je da u govoru spontano spomene pokojnog Shakespearea. Kao da svako malo treba osvijestiti da najveći dramatičar više nije s nama. Iako mi imamo dojam da nam se cijelo ovo vrijeme izravno obraća te da je poput nekog duha koji vidi sve ono što mi proživljavamo pa ubaci neke anakrone elemente kao što su konji, kočije, rimske toge, samo da bi zataškao tragove aktualnih događanja.
Stoga ne čudi da je BBC Two prije tri godine, kada je cijeli svijet slavio njegove prve ukoričene drame, poželio snimiti filmsku vinjetu koja je pokušala oživjeti slavnog dramatičara i popuniti sve one rupe koje o njemu ne znamo. Na prvi pogled ovaj igrani dokumentarac igra na kartu knjige Hamnet iz 2020. koja povezuje djelo s privatnim životom te epohom u kojoj je živio, a ne bi li tumačenja bila življa, kao sugovornici su pozvani vrsni glumci, književnici, političari – od Jessie Buckley, Judi Dench, Karla Ovea Knausgårda do Gordona Bryana. A da twist bude bolji, britanski glumac Daniel Boyarsky uz pomoć gesti i tijela mora dočarati dramatičara koji je svjetsku slavu stekao upravo na maestralnom korištenju riječi.
Seks, nasilje i drame
Nije to nimalo lak zadatak. Zato sada glumac poluduge kose začešljane od lica, poput Mona Lise, sjetno gleda u daljinu, hoda prašnjavim, blatnim i opasnim Londonom koji izgleda kao after nekog punk koncerta i strpljivo čeka da ga opet iznova otkrijemo. Zna on da je to varljiv i opasan zadatak jer njegove su drame pune oprečnih emocija koje se stalno mijenjaju te rečenica koje daju naslutiti da je život jedna velika kostimirana predstava.
Serijal podsjeća kako su pogrešna uvjerenja da je Shakespeare znao što radi i uvjerljivo koračao prema cilju te da je puno bliže istini činjenica da je mogao biti sretan što je preživio te da mu je svojevrsna napetost bila svojevrsni pogon. Razapet između osjećaja da nije do kraja završio školu, ali da nema ni neki čvrsti zanat, zaputio se u London, opasan grad gdje je svatko nosio bodež kao mi danas mobitel, a odmah ga je privukla novotarija zvana kazalište koja je tada postojala svega deset godina.
Od topovskih granata do kraljičinog čovjeka
Uostalom, što su tada bili mediji nego knjige, kazalište te svi oni kontroverzni programi koji su se vodili na dvoru i u birtijama. Zaposlio se kao scenski radnik, bacao je topovske kugle ne bi li publika pomislila da u predstavi grmi, a kada je dobio priliku da napiše svoju prvu dramu, znao je da sve ovisi o pulsu publike. Zato joj je poklonio krvavu dramu Tita Andronika, koju danas uspoređujemo s Tarantinovim filmovima.
No nije publika bila jedina koja mu je mogla metaforički skinuti glavu jer tu je i opaka konkurencija koju su činili istaknuti dramatičari, kritičari koji su ga nazvali skorojevičkom vranom, kraljevski dvor s vješalima i najokrutnijim metodama mučenja te bogate grofice kojima je smetalo što su u njegovim dramama prepoznale neke dijelove stvarnosti pa su organizirale peticije i radile sve što im je bilo u moći da osujete pokušaj otvaranja prvog kazališta s krovom nad glavom koje je Shakespeare trebao otvoriti u njihovu susjedstvu.
Radikalno kršenje pravila
Prvo je strah, zatim poštovanje, a onda isprika – slavna je Shakespeareova isprika koju je morao uputiti publici zbog kontroverzi koja se citira i danas. No možda bi bilo mudrije citirati tekst njegova jedinog očuvanog rukopisa – onoga iz drame Thomas Moore, koja je bila cenzurirana jer Shakespeare progovara o tadašnjem gorućem problemu – da u zemlju dolazi sve više migranata – i pokušava kod svojih sunarodnjaka probuditi empatiju. Iako je ova drama bila cenzurirana, Shakespeare je iz bunta napisao Otela, u kojem glavnu ulogu ima sjevernoafrički princ.
Čovjek koji sumnja, osjeća i nesposoban je djelovati
No nije ovo bila jedina drama u kojoj je radikalno kršio tadašnja pravila. U Snu ivanjske noći uvodi nadrealne momente kao što su odnos princeze i magarca, u Hamletu uvodi lika koji ne djeluje, nego osjeća, a uz to i sumnja pa gotovo da nije u stanju izvesti ono što je autor napisao, a uz to se prvi put pita zašto, čime se svrstava uz bok današnjim dramama. A u Otelu, na kraju, kada ne shvaćamo što je zapravo bio motiv Jaga, uveo je ono što danas zovemo otvorenim krajem koji nas intrigira zato što nam izmiče, a mi neprestano postavljamo pitanja.
Pa ipak, i danas, četiristotinjak godina kasnije, ostaje ono pitanje – uz sve dužno štovanje njegovu umijeću smišljanja zapleta, poetskim riječima koje dolaze do mase, kako je uspio tako duboko shvaćati onaj komplicirani labirint emocija koji nas i danas udara na isti način, tako da plačemo, smijemo se ili sklanjamo glave kao njegovi sunarodnjaci u Globe Theatreu?
Od sumnje do oprosta
Jessie Buckley, koja je dobila Oscara za ulogu Shakespeareove supruge u filmu Hamnet, iskreno govori da shvaća njegovu potrebu da ode od obitelji i posveti se karijeri te koliko je opasan onaj teren kada umjetnik zalazi duboko u svoju nutrinu i ne zna kakav će mrak zateći. Brian Cox komentira Kralja Leara, a nama se čini da nema neke velike razlike između drame o okrutnom ocu koji kažnjava svoje dijete i serije Naslijeđe. Norveški pisac Karl Ove Knausgård u njegovim dramama vidi grizodušje i postavlja pitanje je li umjetnička ambicija opravdanje činjenice što nije bio uz obitelj te što joj se vratio u poznim godinama, i to tek kada je kazalište do temelja izgorjelo.
Iako je u svojim poznim dramama, kao što je Macbeth, u koje je unio nadrealne elemente ne bi li se svidio kralju Jakovu, koji je obožavao teme čarobnjaštva, otišao toliko daleko da je metaforički ubio i kralja, ali i sliku Boga te posumnjao u red, moć i snagu riječi, činjenica je da nikakvi požari, ludilo ni vanjske sile ne mogu uništiti sve one osjećaje o kojima je tako živo pisao Shakespeare.
