DOKUMENTARAC O RICHARDU AVEDONU: U potrazi za nevidljivim osjećajima

Aleksandra Orlić
14.11.2026.

Od glamuroznih modnih editorijala i portreta do potresnih dokumentarnih fotografija, slavni američki fotograf cijeli je život tragao za ranjivošću, autentičnošću i onim nevidljivim što se skriva iza lica.

“Znate da me ne vole vidjeti na aerodromu kako dolazim”, napisala je pjevačica Dua Lipa uz fotografiju putovnice, a koja nije ništa drugo nego fotka prošvercana iz Versaceova modnog backstagea. A obožavateljima nije trebalo dugo da zaključe da je ovo definitivno najljepša fotografija iz putovnice. Razumijem situaciju, budući da sam se i sama našla u sličnoj. Putovnica i osobna istekle su mi na isti dan, sutradan sam putovala, a nekako sam stekla mišljenje da ona dva-tri okidanja koja naprave u foto-studiju neće biti dovoljna pa sam na šalter u Petrinjsku odnijela profi fotku koju je na jednom eventu snimio modni fotograf. Sve je bilo po pravilima – nije bilo osmijeha, nakrivljene glave, predugih šiški, samo je simpatična djevojka u studiju doradila pozadinu i, kada sam došla na policiju, djelatnica je uzela fotku, pogledala me i lupila pečat. Bila sam prezadovoljna, iako i dan-danas mislim da ona zaštitna folija krade fotki kontrast i izražajnost.

Između glamura i dokumentarne istine

No, s druge strane, zašto takva fama oko fotografije s osobnih dokumenata? Nije to naslovnica za glamurozni magazin, a nije ni portret duše da bi se trebalo služiti takvim perfidnim trikovima. A i samo je pitanje kako to pomiriti. Pa ipak, potreba da fotografija lica koju je netko snimio odražava neku vrstu dublje istine te pokuša djelomice pomiriti dvije dijametralno suprotne želje ostala je. Zna to najbolje američki fotograf Richard Avedon, o kojem je snimljen sjajan dokumentarac koji možete pogledati na Netflixu, u kojem umjetnik progovara o tome što je tražio u zapisima svjetla, licima i očima te koliko je bila važna ta potraga za istinom koja se krila između lova na ljepotu i autentičnost.

Što se krije iza lica s dokumenata

Uostalom, Richard Avedon počeo je kao vojni fotograf koji je snimao lica za dokumente. Uplašena, zbunjena, nesigurna, ali i ona koja se skrivaju iza maske hrabrosti i neprobojnosti. Bilo ih je na tisuće, a na kraju dana često bi ih gledao i pitao se – što se krije iza tih lica i koliko je svako posebno i neponovljivo? Prvi pravi posao dobio je u magazinu Harper’s Bazaar, i to ne zahvaljujući svojem impresivnom portfoliju, nego zbog svoje energije. Tako barem priznaje urednik koji ga je zaposlio i poslao na prvi zadatak – ravno u Pariz.

Lažna slika glamuroznog Pariza

Iako je zadatak djelovao kao san svih Amerikanaca koji su od dvadesetih do pedesetih hrlili u francusku prijestolnicu, on je u sebi sadržavao i zrno vojne taktike. Nakon Drugog svjetskog rata trebalo je razrušenom Parizu vratiti onaj stari sjaj te potaknuti gospodarske veze. Osjećaj lakoće života, luksuzne kofere, šik odjeću, zabave i šampanjac. A Richard Avedon savršeno je razumio zadatak. Odrastao je u obitelji koja je držala do manira i šik fotografija. Obitelj se često fotografirala u najboljoj odjeći, a sestra je bila prava zvijezda koja je plijenila ljepotom.

Žena u Diorovu šeširu nikada ne plače

Doduše, u prvim danima karijere napravio je grešku jer je snimio djevojku u vlaku kako plače, na što je dobio oštar komentar urednice mode da zapamti kako žena u Diorovu šeširu nikada ne plače. Rezultat je bio tako impresivan da su mnoge žene otišle u Pariz zbog njegovih fotografija. Tada se prvi put javila i spoznaja kako je sve to zabavno, lijepo, ali i fake. Baš kao što su bile fotografije iz njegova djetinjstva. Ima nešto tužno u spoznaji da se na svim fotografijama smijemo, a još više u tome da smo često kao obitelj snimani uz posuđene psiće, i to one koji dobro pašu uz naš styling, prisjetio se Avedon.

Tužna Marilyn

Možda je zato vrlo rano krenula velika potraga za pravom istinom koja se krije iza nečijeg lica. A put nije uvijek bio lagan. Marilyn Monroe trebalo je cijeli dan izmoriti poziranjem ne bi li je pred kraj dana uhvatio zamišljenu te snimio fotografiju koju danas zovemo Tužna Marilyn. Onima koje nije volio trebao je uvaliti vijest da je upravo vidio psa koji je poginuo kako bi se rastužili i namrštili, a oni koji nikada nisu došli pred njegov objektiv neka budu sretni jer barem nisu saznali što o njima misli.

U fotografiji me zanima ranjivost

A ne bi li sve to postigao, trebao je dobro gledati. I ne skrivati se iza fotoaparata jer tako ne bi mogao ostvariti kontakt s modelom. Poznate su njegove izjave da fotografija nikada nije pitanje tehnike, nego uma, a još više otvorenosti. Iako je činjenica da je pred sobom često imao ljude koji i dalje uporno nose svoje fasade, u fotografiji ga je najviše zanimala ranjivost i prozor u dušu. A nju je često lovio u detaljima, bilo da je riječ o nečijem pogrbljenom držanju, izrazu lica, gesti, pokretu prije pada ili napetosti u tijelu.

Kritika rata

Iako je njegova modna karijera neprestano bila u uzletu, za njegov umjetnički rad bili su puno važniji dokumentarni projekti. Poput fotografkinje Lee Miller, koja je započela karijeru u svijetu mode te postala ratna reporterka, i Avedon je otišao u Vijetnam. Trebali su mu tjedni dok ne uspije snimiti generale, a kada se vratio u New York, došao je na ideju. Poredat će sve te birokrate koji su pokrenuli nepotreban rat i isprintati ih na gigantska platna, a s druge strane zida otisnut će sve lude članove Tvornice – Andyja Warhola odjevenog u crno od glave do pete, gole muškarce, žene i transvestite.

Velika Americana

Poput velikih američkih pisaca i filmaša, ni on nije mogao odoljeti Americani – ideji da otputuje na Zapad, raspiše natječaj kako bi mu svi stanovnici poslali polaroide i došli na snimanje. No umjesto da snima svoje sunarodnjake na ispaši, na teškim poslovima ili na ranču, Avedon je napravio veliku bijelu pozadinu koja je evocirala estetiku fotografija s dokumenata. Zato što je znao da nema ništa moćnije od toga da sa slike izbaciš sve suvišne detalje, ali i zato što kauboj snimljen na svom ranču u prirodi predstavlja samo jednog kauboja u nizu, a s bijelom pozadinom iza sebe postaje predstavnik svih kauboja.

Što je postajao stariji, i Avedon je postajao sve usamljeniji. Nakon što ga je ostavila prva žena koju je silno volio i od čega se jedva oporavio, oženio se drugi put. U braku je dobio sina koji se danas prisjeća da tata kao umjetnik nije bio previše prisutan. Iako se nikada nije razveo od supruge, koja je vrlo rano psihički oboljela, Avedon je počeo živjeti odvojeno, u studiju gdje je sve bilo podređeno njegovu radu.

“Izgleda da sam bio ovisan o stresu i tjeskobi baš kao što su ljudi navučeni na kofein”, priznao je kasnije.

Monografija Nothing Personal zbog koje je godinu dana prestao fotografirati

U šezdesetim godinama snimio je potresne fotografije objavljene u knjizi Nothing Personal, u kojima je zabilježio potresne scene iz psihijatrijskih ustanova. Bio je to možda njegov način da se suoči s bolešću koja je usmrtila i njegovu sestru, koju nikada nije posjećivao dok je bila na liječenju. Predgovor je napisao pisac James Baldwin koji je bio i njegov prijatelj iz djetinjstva, no kada je stigla prva kritika objavljena u New York Timesu, koja je postavila pitanje koliko je etično iskorištavati tuđe mentalne probleme, to ga je toliko pogodilo da se godinu dana nije bavio fotografiranjem.

Fotografije oca na Floridi

Razmišljajući o tome zašto uopće fotografira i koliko ima istine u onim čudnim teorijama koje je iznosio njegov psihoanalitičar, a koji je tvrdio da je svaka kreativnost vrsta agresije, a umjetnici pravi narcisi, Avedon se pred kraj života želio zbližiti s ocem. Otputovao je na Floridu, razgovarao s njim, postavljao mu ona najbolnija i najintimnija pitanja, a otac je dopustio da ga prvi put fotografira onakvog kakav je doista bio – vidno mršav, velikih očiju, sa staračkim pjegama i tragovima života, zamišljen, svjestan možda da uskoro odlazi.

Budućnost fotografije

Tko zna, možda je i Avedon bio svjestan da i fotografija kao medij uskoro odlazi. Iako je vrlo jasno vidio da je cijeli život volio kontrolu, baš kao svi umjetnici koji uporno rade neke fiktivne svjetove ne bi li svoj učinili shvatljivijim, nježnijim ili barem po njihovoj mjeri, a da je tuđa lica koristio kako bi shvatio vlastite emocije. Ranjivost, osjećajnost i sve ono što krijemo od fotoaparata koji nas nemilice gleda bile su njegova velika tema. No pitanje je kako ćemo je izražavati i tražiti jer na pitanje što nas čeka u budućnosti Avedon i nije optimističan. Slike će nestati, kao i fotografiranje. Postojat će kamere koje će neprestano nešto snimati, a kada budemo poželjeli fotku vodopada ili uspomenu iz djetinjstva, naručit ćemo je na gumb.

Možda je u tome nešto dobro jer Avedon je kao dječak sanjao da, kada trepće i otvara oči, bilježi mentalne slike koje su mu bitne. No činjenica je da će nam silno nedostajati čovjek koji je toliko pomno volio gledati i bilježiti sve ono nevidljivo.

Pročitaj više

Što se dogodi kada se susretnu par koji je upravo izgubio posao i par koji ima sve – nasilje, seks ili nešto treće?

Više od 400 godina nakon što je objavljen Prvi folio, bard književnosti i dalje fascinira. Pogledali smo trodijelni dokumentarac Shakespeare: Uspon genija koji nas je podsjetio zašto je 36 drama koje je napisao svojevrsna Biblija života.

XR izložba

31 umjetnica iz različitih dijelova svijeta na izložbama Novih tendencija

Na prvi pogled priča s fiktivnog irskog otoka izgleda kao bizarni horor. No kako film odmiče, postaje jasno da govori o nečemu vrlo suvremenom – o ghostanju i brutalnoj moći šutnje kada jedan prijatelj jednostavno odluči izbrisati drugoga iz života.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.