SLATKA SIMONA

SEKSI BOTOVI, FANTAZIJE I GREŠKE: O čemu pričamo kada tipkamo o ljubavi i seksu

Aleksandra Orlić
13.10.2024.

Je li ljudsko sekstanje postalo tako prozirno i predvidljivo da su ga seks botovi tako lako svladali i hoće li ljubav postati uskoro tako uzbudljiva kao nekoć pornografija, pitanja su koja su se nametnula nakon što smo pogledali film Igora Mirkovića ‘Slatka Simona’

Grudnjak je kriv za to što sam prvi put u životu posumnjala da se dopisujem s botom, a ne čovjekom. Naime, prije desetak godina u jednoj nagradnoj igri osvojila sam putovanje u Pariz, no softver je zabunom unio podatak da bih se isti dan trebala i vratiti iz grada ljubavi. Pogađate, uslijedili su tjedni dopisivanja s čovjekom koji je sjedio u Manchesteru i koji se nije lako dao nagovoriti da promijeni datum u sustavu, a u nekom trenu je na moje iznervirano pitanje s kim se ja to dopisujem, uglađeno odgovorio – “Poštovana, dopisujete se s čovjekom, a ne robotom”.

Poštovana, dopisujete se s čovjekom!

Bili su to prvi dani mašinskog učenja kada je sve još bilo tako kruto i prozirno. No danas! Čovjek bi pomislio da je deep learning i zamišljen da bi procvao u porno industriji. Jer kako drugačije objasniti sve te sex botove koji mi danas uporno ulijeću na Instagramu i šalju tako sofisticirane komentare u inbox (i to na apstraktne crno-bijele fotografije arhitekture) da prema njima onaj gospodin iz Manchestera doista djeluje kao zastarjeli robot koji zna samo šturo reći – da, ne, hvala, Pariz, ne može.

Kako su nas botovi na brzaka prokužili i skinuli?

No s druge strane, nismo li i mi sami krivi što smo postali tako prozirni i što u sekstanju koristimo ograničenu paletu mogućih odgovora i emojija pa zapravo nije trebalo puno vremena da nas botovi na brzaka prokuže i iz ogromne baze podataka izvuku najbolje scenarije, fraze i odgovore te počnu koristiti Natural Language Processing – NLP. I to na tako prirodan način da bi im čovjek na kraju svega poslao i cvijeće IRL.

Ako izgubiš na brzini, gubiš i orgazam

Uostalom, nije li to radila i moja frendica sa seksi neznancem iz Brazila, a koji nije bio doma s engleskim. Doma bi sastavila svoju seks fantaziju, razlomila je u kratke jedinice, prevela na portugalski, a kada bi se dopisivanje zahuktalo, ona bi jednostavno iz baze podataka kopirala unaprijed spremljenu seksi zimnicu. Dvije tri fotke golih grudi pa četiri fraze što bi mu radila, pa onda nešto još eksplicitnije. I to sve samo lijevom rukom. Jer, ako izgubiš na brzini, izgubiš i na orgazmu budući da online sekstanje zahtijeva veliku brzinu.

Izgleda da po istom sistemu funkcioniraju i glavni junaci Mirkovićevog novog filma ‘Slatka Simona’, dok operiraju u zamračenom zagrebačkom stanu kao agencija koja se specijalizirala za seksi razgovore i to na njemačkom govornom području. Naravno, film se događa u doba korone, a to znači da sex botovi još uvijek nisu do kraja zamijenili jeftinu radnu snagu – ljude. A to znači da su neki osjećaji još uvijek u igri. Kao i začudnost. Jer, dok ekipa paralelno chata s nekoliko klijenata, šaljući im golišave slike iz unaprijed pripremljenih mapa i klišejizirane odgovore, stvar počne proklizavati kada jedan klijent pošalje fotku papagaja umjesto one stvari te kada izmišljenu priču poželi pretvoriti u stvaran susret.

Film o ljudima koji tipkaju

Naime, kada su ga pitali o čemu je njegov novi film, redatelj Igor Mirković je kratko i efektno rekao da je to film o ljudima koji tipkaju. A to znači da je isto tako mogao reći i da je to film o ljudima koji briju na nestvarne priče. Čitaj – vrte svoj unutarnji film u glavi koji i nema neke veze sa stvarnošću. Stoga i sjajno poigravanje s prividima i hodanje glavnih likova na liniji između mašte i stvarnosti. Uostalom, ako bismo malo bolje pogledali Mirkovićev opus izgleda da je i autor cijelo vrijeme fasciniran upravo imaginacijom, pričama koje ne postoje u stvarnosti i junacima koji nam izmiču – od sjajnog dokumentarca ‘Sretno dijete’ u kojem autor traži Johnnyja Štulića koji se povukao u anonimnost preko filma o posljednjoj ljubavi ‘Noćni brodovi’ sve do ‘Slatke Simone.’

Kada je ljubav jača od pornografije

Iako nas je Slatka Simona navukla u kino seksi Instagram profilom i informacijom da se Bad Daughter našla u ulozi turbo-folk pjevačice, činjenica je da u filmu i nema toliko govora o seksu, koliko pitanja o prirodi intimnih odnosa, komunikacije i kako se nositi s usamljenošću. Evo još će na kraju ispasti da će ljubav postati jača od pornografije, a da su pravi osjećaji neka vrsta glitcha u sex talkovima.

Kako razgovarati ni o čemu, puno perverziji level

No, sada se nakon odgledanog filma postavljaju još neka pitanja. Znači li to sada da će seks botovi ozbiljno morati ažurirati svoje podatke i što prije naučiti kako razgovarati ni o čemu kao junaci Mirkovićevog filma kada otkriju ljubav? Mislimo, čisto ako žele doći na puno perverzniji nivo, jer ako je vjerovati profićima i Juliji Roberts u filmu ‘Zgodna žena’ – ništa u seksu nije tako perverzno kao kada ubacimo nešto stvarnih osjećaja. A kada već sada radimo i na besplatnom usavršavanju deep learninga, napomenut ćemo i podatak da su znanstvenici već odavno došli do zaključka da niti jedan dirty-talk ne udara tako žestoko i brzo kao onaj na materinjem jeziku. Veliki pozdrav Raulu uz malu molbu da upiše više tečaj hrvatskog jer i moja frendica bi se napalila. Ili da barem angažira kakvog AI seksi asistenta. Diz-me, o que farias tu?

Pročitaj više

Što to ima pjesma Movin to the Sun francuskog DJ-a Hugela, a koja je osvojila srca i tijela svojih slušatelja?

Tko kaže da dobro putovanje mora uključivati slano more? Pročitali smo knjigu Thierryja Thomasa „Hugo Pratt, portret perom“ i pronašli nekoliko ideja koje vas mogu inspirirati na putovanjima, bez krađe susjedove barke.

Uzevši u ruke roman „Zovem se Poppy“ spisateljice Laurie Frankel znala sam da ulazim u svijet obitelji čiji će se život promijeniti nakon što njihov najmlađi član, petogodišnji Claude, započne propitivati svoj rodni identitet. Claude, naime, obožava haljine i princeze, a kada odraste želi biti djevojčica. Ono što nisam znala jest da ću čitajući toliko intenzivno promišljati o vlastitim uvjerenjima, o sposobnosti shvaćanja tuđih iskustava, o pretpostavkama koje, poput svakog čovjeka, nosim u sebi, a da ih često nisam ni svjesna te o raskoraku između uvjerenja da nešto razumijem i bujice pitanja koja nastaje jednom kada mi se zaista pruži uvid u nečiji svijet.

DOSTA JE „NAJBOLJE VERZIJE SEBE“:

Imamo aplikacije za san, satove koji mjere stres, kalendare za produktivnost, jutarnje rutine, večernje rutine i beskrajnu vojsku podcasta koji nam objašnjavaju kako postati bolja verzija sebe. Pa kako smo onda završili tako umorni? Knjiga „Invictus“ Marcosa Vázqueza vraća nas dvije tisuće godina unatrag kako bi nam ponudila prilično suvremenu ideju: možda ne trebamo naučiti kako kontrolirati život. Možda trebamo naučiti što pustiti.

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.