Roman prati veliku te pomalo kaotičnu obitelj Walsh-Adams – roditelje Rosie i Penna i njihovo petero djece, a okosnicu radnje čini Claudeova tranzicija u Poppy. Međutim, prozvati ovaj roman isključivo pričom o rodnoj tranziciji bilo bi pogrešno. „Zovem se Poppy“ nadilazi takav okvir te čitateljima donosi emotivan pregled onoga što se zbiva unutar obitelji nakon što jedan od članova započne izgovarati nešto što dio svijeta još uvijek nije spreman prihvatiti.
Autorica pritom nikada ne dopušta da Poppyn rodni identitet postane njezino jedino obilježje. Ona je dijete, učenica, kći, sestra, maštovita osoba prepuna snova i nadanja, individua s vlastitim karakterom, vrlinama i manama. Njezina obitelj također nije ni jednodimenzionalna ni besprijekorna – riječ je o ljudima koji vole, strahuju, griješe, spotiču se, često su zbunjeni, s vremena na vrijeme i sebični, a upravo ih ta nesavršenost čini uvjerljivima. Rosie i Penn, poput većine roditelja, žele da su im djeca sigurna i sretna, ali primorani su suočiti se s prilično neugodnom spoznajom da vanjski svijet nerijetko nije jednako otvoren kao onaj koji su sagradili unutar vlastitih zidova. Njihov je prvi instinkt zaštititi Poppy, no u kojem trenutku pokušaj zaštite prerasta u ograničavanje djetetove slobode da bude ono što jest? Tko uistinu zna što je sigurnije i bolje – roditelj kojega krasi znatno dulje životno iskustvo ili dijete koje jedino ima apsolutni uvid u vlastiti unutarnji svijet? Laurie Frankel ne žuri s davanjem odgovora na kompleksna pitanja poput navedenih, štoviše, često ih ostavlja u potpunosti otvorenima kako bi čitateljima ostavila prostor za promišljanje.
Kada zadržavanje intimnih informacija prerasta u čuvanje tajne?
Upravo to jest ono što bih navela kao jednu od najvećih kvaliteta ovoga romana. U čitanje sam ušla smatrajući se progresivnom, otvorenom osobom – još uvijek se smatram takvom – no ova me knjiga navela da shvatim kako deklarativna podrška nekome ili nečemu nije isto što i kvalitetno razumijevanje svih slojeva prilično složene stvarnosti. Lako je imati mišljenje o pitanju rodnog identiteta dokle god on postoji isključivo na razini medijskih natpisa, političkih rasprava ili parola na društvenim mrežama, ali situacija izgleda bitno drugačije jednom kada se to isto pitanje nađe za vašim obiteljskim stolom, kada vas vlastito dijete upita nešto na što ni sami nemate jednostavan odgovor ili kada ono od čega pokušavate štititi dijete nisu njegova osobna propitivanja već reakcije okoline. Kako izgleda prihvaćanje u realnom, svakodnevnom životu? Kako pripremiti dijete na sve moguće situacije u kojima bi se moglo naći? Kada zadržavanje intimnih informacija prerasta u čuvanje tajne? Je li moguće adekvatno zaštititi dijete, a da mu pritom, čak i nenamjerno, ne pošaljete poruku da u njemu postoji nešto što je potrebno štititi i skrivati? O nekima od tih pitanja nikada ranije nisam toliko duboko razmišljala te smatram da se u njima krije najveća vrijednost ovoga romana.
Obični ljudi koji se pokušavaju snaći u novonastaloj situaciji
Osim toga, istaknula bih i sam stil pisanja. Iako je roman pisan u trećem licu, dojam koji ostavlja iznenađujuće je intiman. Proza se kreće gotovo poput struje svijesti, misli prelaze u sjećanja, opažanja se pretvaraju u asocijacije, a pripovjedač iz naizgled obične slike obiteljskoga života dolazi do gotovo filozofskih rasprava, bez da takav prijelaz ikada djeluje usiljeno. U Frankelinu pisanju prisutna je i doza razigranosti, a glavnu temu koja je iznimno kompleksna te na trenutke teška, nosi obitelj koja je duhovita te puna svakodnevnog apsurda u kojem se čitatelj s lakoćom može prepoznati. Iznimno mi se svidjelo što obitelj Walsh-Adams nije pretvorena u kakav veličanstveni, inspirativni primjer samo zato što vole i prihvaćaju Poppy – oni su naprosto obični ljudi koji se pokušavaju snaći u novonastaloj situaciji. Jednako tako, lik Poppy nije zamišljen kao simbol; ona ne služi tome kako bi čitatelja podučila o pitanju roda, a njezin je identitet tek dio nje, ne njezina cijela osobnost.
Do kraja knjige nisam razmišljala o tome koji bi bio „ispravan“ način odgoja transrodnog djeteta, niti sam imala osjećaj da mi je ponuđen konačan odgovor (što smatram plusom!) Umjesto toga, razmišljala sam o načinima na koje sama donosim pretpostavke o ljudima te o tome koliko riječ „prihvaćanje“ zvuči jednostavno i ugodno dokle god je nismo primorani testirati u stvarnome životu. Roman sam završila s više pitanja no što sam ih imala na početku, no usudila bih se reći da su to sada bolja pitanja – kompliciranija, ljudskija, znatno manje apstraktna. To vjerojatno i jest najvrjednije što jedno djelo može postići – ne reći vam što da mislite, već učiniti vaš svijet većim no što je bio prije čitanja.
