Blještavilo, zvukovi, obećanje dobitka i osjećaj euforije koji poručuje da je možda baš sljedeći put onaj dobitni postaju materijal za priču koja seže dalje i dublje od samoga kockanja. Casino je pritom tek jedna od mogućih kulisa, dok se u pozadini kriju pitanja o pažnji, kontroli i iščekivanju. S Paulom Tončić razgovarali smo o tome što nas toliko privlači ka prostoru casina, tko je zapravo Lucky Lady i zašto slot-aparat možda i nije toliko različit od beskonačnog scrollanja društvenim mrežama. Dotaknuli smo se i umjetničkog života izvan galerijskih zidova, odnosa s publikom, Instagrama i svega onoga što ostaje jednom kada se svjetla izložbe ugase.
Vaša aktualna izložba „COCCYX CUTZ“, postavljena u sklopu 14. izdanja festivala Organ vida, inspirirana je estetikom casina. Što vas je privuklo k toj estetici? Zašto vam se učinila kao kvalitetan stvaralački okvir?
Provodeći vrijeme u Europi, ulazila sam u kockarnice Amsterdama, Berlina, Vilniusa, Pariza, Milana, Portoroža, Splita i Zagreba. Blještavilo, krzno na šanku, tapisoni, svjetla, zvukovi, odsutnost satova i prozora… Sve je to s razlogom unaprijed određeno. Kretanje, pogled, čekanje. Barokne crkve, Disneyland, shopping-centri, Las Vegas – mjesta su to nalik casinu, čiji dizajn kontrolira perspektivu, pažnju i samim time razumijevanje stvarnosti. Ti prostori me fasciniraju od djetinjstva.
Svaka igra na sreću počiva na obećanju da će baš sljedeći put biti onaj koji donosi dobitak. Vidite li u tom gotovo godotovskom iščekivanju obilježja današnjice? Koliko je „COCCYX CUTZ“ priča o samome kockanju, a koliko o svakodnevici u kojoj neprestano ulažemo vlastito vrijeme i emocije nadajući se dobitku?
Mene je zanimalo tko je Lucky Lady. Lice žene čiji pogled znači dobitak. Lucky Lady u stvarnosti ne postoji, nema imena, nema autorice, fiktivni je lik. Ona je svojevrsno obećanje. Dok igraš igre na sreću osjećaš oscilaciju između euforije i praznine, to je igra nagrade i kazne, a prepoznaješ je i izvan casina. Čekamo, ulažemo, nadamo se.
Stvarajući izložena djela, je li vas u samome procesu više zanimao trenutak u kojemu se osoba odlučuje na rizik ili pak onaj koji nastupa kasnije, nakon što posljedice postanu jasne?
Trenutak prije i ono što se događa unutar igre, dok je ishod nepoznat. To sam istražila iz prve ruke, provodeći vrijeme u kockarnicama pod alteregom Jack Jacky Rabbit. Svaki ton slot mašine dizajniran je da te zarobi u igri, a tu magiju poslije istraživala je i Bruna Jakupović radeći zvuk za izložbu.
Prihvatimo li ideju da je casino mjesto u kojemu kuća gotovo uvijek pobjeđuje, koga biste proglasili „kućom“ suvremenog društva?
One koji trguju našom pažnjom. Slot aparat i feed društvenih mreža rade na istom principu, jedina razlika je što u kockarnici barem znaš da si u kockarnici i što gubiš. Za mene kuća bi trebala biti nešto potpuno suprotno, mjesto zajednice, dijaloga, poštivanja, pravde, podrške, prijateljstva. Osnovna polazišna točka svakoga tko djeluje.
Vaši dosadašnji radovi promatraču ostavljaju prostor za osobnu interpretaciju. Je li i „COCCYX CUTZ“ zamišljen na sličan način? Što biste voljeli da posjetitelji ponesu sa sobom pogledavši izložbu?
Čim počneš previše objašnjavati, rad gubi magiju. Barbara Gregov, Lovro Japundžić i Lea Vene iz Organa Vida kao kustosi izložbe uvijek pomaknu nešto u razumijevanju vlastitog rada, to je trenutak kad shvatiš da rad više nije samo tvoj. Voljela bih da posjetitelji izađu s pitanjem koje nisu planirali ponijeti.
„Ona se igra nožem“, vaš nagrađeni rad o djevojkama koje se opiru društvenim normama ostavio je snažan utisak na javnost. Osvrnete li se danas na njega, uočavate li kontinuitet s „COCCYX CUTZ“ ili osjećate da ste u međuvremenu postavili nešto drugačija pitanja?
Isti interes, drugačiji materijal. U prijašnjem radu bile su djevojke, institucije koje ih drže, tjelesnost, kazna, otpor; u ovom žena iz slot mašine. Ali pitanje je isto – što se događa kad tijelo ili lik postane nečija projekcija, kad netko drugi odlučuje tko si ti.
Događa li se da u vašim radovima publika iščita nešto što uopće niste planirali? Mijenja li vas to kao autoricu te eventualno potiče na istraživanje posve drugačijih smjerova?
Stalno, i to je odlično. Otvorena sam prema različitim smjerovima istraživanja, to je jedini način da rad ostane živ.
U današnje se vrijeme od umjetnika očekuje više od samoga stvaranja – online prisutnost, građenje svojevrsnog brenda kao i neprestana borba za (nerijetko kratku) pažnju suvremene publike. Koliko je izazovno ostati vjeran vlastitom autorskom glasu u vremenu u kojem smo uspjeh skloni mjeriti vidljivošću?
Algoritam nagrađuje dosljednost, a istraživački proces je često spor, neuredan i tjednima ide u pogrešnom smjeru. Na kraju su to samo slike, a umjetnost je življa od Instagram grida jer iza svake slike stoji cijeli jedan život i slojevi koje grid ne može prikazati. Mišljenja sam da bi Instagram trebao plaćati sve kreatore sadržaja.
Kada biste mogli promijeniti jednu stvar na domaćoj umjetničkoj sceni, što biste odabrali?
Sredstva nedostaju. Za arhiviranje, za održavanje radova i otvaranje novih prostora, za ateljee gdje umjetnice/ci mogu raditi nakon Akademije. Zatvaraju se galerije poput GMK-a. Srećom, postoje kolektivi kao što je KUĆĆA koji kroz programe poput „Dnevna soba“ podržavaju umjetnice/ke u procesu stvaranja – to je model koji drži scenu živom i trebalo bi ga biti puno više…
Umjetnička scena izvana često djeluje glamurozno, no iza svake izložbe stoje mjeseci neizvjesnosti i napornog rada. Što biste voljeli da publika bolje razumije o životu suvremenih umjetnika?
Glamurozan je afterparty, a dok postavljaš izložbu rušiš zidove. Doslovno – u suradnji s arhitekticom Anom Lisonek intervenirale smo u prostor muzeja probijajući rupu u zidu u obliku zvijezde, čime smo pustile svjetlo u zatvoren sustav i fizički intervenirale u njegove granice. Rad nikad ne nastaje u izolaciji, uvijek je u odnosu na zajednicu i sredinu, a podrška je ključna. Rad komunicira, prima, daje. Posjetitelj izložbe jednako je važan kao i rad koji gleda, svi sudjelujemo u toj izmjeni.
Što biste, s druge strane, poručili mlađoj verziji sebe, onoj koja tek upisuje Akademiju?
Dream big.
