Knjigu španjolskog redatelja Pedra Almodóvara „Posljednji san“ ugledala sam prvi put na ulicama Barcelone tik nakon što je izašla, u proljeće 2023., dok se održavao veliki praznik Sant Jordi – mi bismo rekli miks Valentinova i Interlibera. I to na južnjački način – čitaj: na ulicama, dok sve oko vas pršti od veselja, glazbe, crvenih ruža koje se nose zajedno s knjigama pod rukama. No prije nego što sam prvi put svjedočila svetkovini mašte i ljubavi, našla sam se na jednom književnom panelu gdje su me pitali, kao književnu stipendisticu, zašto sam se prijavila s projektom pod nazivom „Crno sunce“, a ja sam Španjolcima poželjela objasniti važnost jarkog sunca koje baca jake sjene po zidovima, deformirajući stvarne obrise, te povukla paralelu da je možda mediteransko podneblje, koje podržava fantazmagorične scene, malo zapalilo fantastičnu maštu Picassa, Dalíja, Gaudíja te kazališne grupe La Fura dels Baus. Jer kako drugačije objasniti tako flambojantnu maštu koja izlazi iz okvira? Ne znam jesam li pretjerala budući da su moji sugovornici nekako čudno kimali glavama, a ja sam se osjećala kao došljak koji ide objašnjavati Španjolcima tko su oni, ne znajući da je ugazio u ono što u slengu zovemo španjolsko selo.
Posljednji san: između sna i jave
No kada mi je knjiga „Posljednji san“, koja je sazdana od 12 priča, konačno došla u ruke, konačno sam osjetila da nisam zabrijala, jer Pedro Almodóvar je tako upečatljivo i duhovito objasnio što je to zapravo španjolska duša. No priča „Priča o uvrnutoj ljepotici Ivani“ nije jedina u kojoj takvo opažanje dolazi do izražaja, jer i u svim ostalima Pedro kao da se uhvatio toga da ulovi taj jaz između slike i lude sjene te otkrije kako funkcionira odnos između stvarnosti i mašte. Uostalom, tu je igru naslijedio od svoje mame koja je u Pedrovu djetinjstvu imala zadatak u selu pisati i čitati pisma, a kada se mami činilo da je stvarnost nekako okrutna i previše stvarna, jednostavno bi malo oplela po emocijama ne bi li dirnula u srca svojih nepismenih susjeda i prijatelja.
I doista, iako neka poglavlja više nalikuju na skice Almodóvarovih filmskih ideja i scenarija koji nikada nisu ugledali filmska platna, kad god se nađemo u prilici pomisliti: „Ma sad će se poskliznuti, ovo je too much, ovo je blesavo ili trivijalno, a ovo kao da je netko poželio spojiti narativ Davida Lyncha i Hansa Christiana Andersena“, pripovjedač nas tako naglo ošine emocijama u pleksus, baš kao što radi u filmovima. A da stvar bude bolja – i sam Almodóvar pokušava otkriti što je to onaj faktor X koji neke njegove filmove čini toliko kultnima i zbog kojeg dopiru do gledatelja, a neki ne.
Strast, opsesija i emotivni udarci
A tu je vjerojatno najjači – u poglavljima u kojima iskreno progovara o sebi. Kako ga je karizmatični glumac i partner doslovce zarazio svojim ludim idejama i natjerao da napiše ulogu za njega. Uzeli bi neki djelić starog filma koji su gledali – opsesivni glumac zacrtao bi si da se vidi u nekoj ulozi – nema veze ako je to Blanche DuBois iz filma „Tramvaj zvan čežnja“, a on već u godinama, i toliko bi gnjavio Almodóvara da bi u toj nekoj ludoj sinergiji ovaj napisao sinopsis – i to po sistemu: sat vremena komičnih situacija, a onda emotivna oluja. Baš kad se najmanje nadaš. Nije stoga čudno da ime njegove produkcijske kuće glasi „El Deseo“ (čežnja) i da sam ponovno morala pogledati njegov film „Slava i bol“ jer mi se učinilo da u njemu ima tog ludog odnosa koji me i tada silno emotivno pogodio.
Španjolski Warhol
Iako knjiga nudi nevjerojatne ideje koje osvježavaju poput Mojita na španjolskom suncu – odnos između fratra koji živi u asketskim uvjetima i osjeća neodoljivu privlačnost prema šik vampiru iz Transilvanije koji je na neku foru sličan njemu, ali nudi i novu ideju tjelesnosti, uspavane kraljice koje zbog ljubavi gube razum i nije ih briga, sjećanje na višestruka upoznavanja s Andyjem Warholom u Španjolskoj i kako su mu Almodóvara uporno predstavljali kao španjolskog Warhola – kako knjiga odmiče, tako radnja postaje nekako intimnija, stišanija, ali puno jača.
Zašto Almodovar ne voli filmove „Frida“ i „Parazit“?
Nema puno autora koji su u stanju od grozne migrene, koja je po prirodi tupa, dosadna i ubitačna, napraviti tako zanimljiv zaplet, a posebice od kontemplacije nad samoćom kojoj većina romanopisaca pribjegava. Iako je autor u godinama kada nas više neće moći odvesti na queer zabave u Madridu i ponuditi opijate od kojih ti se cijeli svijet okrene naglavačke. Štoviše, i sam je priznao da je s godinama izgubio onaj mladenački polet i da je postao sve nesigurniji, osamljeniji i paranoičniji, čovjeku dođe da bi najradije šetao s Almodóvarom praznim ulicama i čavrljao o naoko malim, a neobičnim stvarima – o lezbijskom paru koji šuti, razlici između sinopsisa i romana, zašto ga pomalo nerviraju filmovi „Frida“ te „Parazit“, te kako slušati veličanstvenu glazbenicu i njegovu prijateljicu Chavelu Vargas.
Pa ako je Pedro za vrijeme jedne šetnje, kada mu je mozak najluđe radio, odbrusio jednom prolazniku koji je htio započeti razgovor: „Oprostite, ali upravo pišem“, možda nam nitko neće uzeti za zlo ako nakon ovako sjajne knjige, negdje u uskim ulicama svog grada, sretnete neku sjenu posude s kovrčavim cvijećem te je tiho pozdravite: „Señor Almodóvar, skidam kapu i sunčane naočale! Kad će druga knjiga, por favor?“
Naslovni vizual: Canva, Instagram @pedro_almodovar_movies
