Radovi slikarice Marine Mesar, poznatije kao OKO, mogu se vidjeti na ulicama, ali i u muzejima i galerijama kao što su zagrebački MSU, V&A u Londonu i Europski parlament u Bruxellesu. A nedavno se vratila iz Japana gdje je u tokijskoj galeriji Mograg održala samostalnu izložbu “Inner Nations: Exploring the Unity Within” na kojoj je predstavila radove kojima istražuje različite unutarnje svjetove.
„Inicijalno se izložba trebala dogoditi 2020. i većina stvari je bila spremna, uključujući karte za avion. No svijet je imao neke druge planove: dogodila se korona i potres u Hrvatskoj koji mi je urušio atelje. Sve skupa je trajalo dosta dugo, ali niti oni niti ja nismo odustajali i napokon se i ta izložba održala“, uvodi nas OKO u dugotrajan proces pripreme samostalne izložbe.
Unutarnji svijet
„Tematika izložbe “Inner Nations: Exploring the Unity Within” jest kako u nama postoje različiti svjetovi i različita imaginarna bića, kako svaka naša misao ili emocija djeluje kao odvojeno pleme. Crteži simbolički prikazuju različite likove kao pripadnike različitih plemena i potiču nas na razmišljanje o vlastitim ‘unutarnjim nacijama’ – različitim aspektima našeg identiteta, osobnosti i psihe.
Ona uranja u zamršeni krajolik naših unutarnjih svjetova. Poziva posjetitelje da krenu na putovanje samospoznaje, istražujući različite teritorije unutar naših umova i tijela te duboke veze koje ih povezuju“, objašnjava Marina Mesar koncept same izložbe.
A kojim si se to emocijama i stanjima pozabavila u svojim radovima?
„Svi mi imamo neki unutarnji svijet misli i često su one potpuno oprečne i zbunjujuće. U isto vrijeme možemo biti i sretni i tužni, i tako je sa svime, pa sve te emocije rade dosta veliki kaos u svakome od nas.
Zato sam odlučila prikazati crtežima samo jedno “pleme“ koje simbolički predstavlja samo jedan set emocija, te kako svaka od tih misli unutar nas ima svoj mali mikrokozmos, zaključaka i razloga zašto jesu kakve jesu. Najbitnije je naučiti razlučiti jedne od drugih i ne bježati od njih, te naučiti kako se ne dati panici i uspostaviti balans. To je ono najteže u životu – postići harmoniju, ono što objedinjuje sve naše emocije, traume, sretne i tužne trenutke i imati svoj unutarnji mir kojim možemo doprinijeti svijetu oko sebe.“
Oko izazova postizanja harmonije se moramo složiti, jer to je uvijek proces… Kako ti postižeš unutarnji mir i možemo li i mi nešto naučiti i primijeniti iz tvog primjera?
„Pišem dnevnik gotovo svaki dan i crtam. Kad vučem linije, nije bitno jesu li one izvedene na crtežu tankim perom i tušem ili pišem slova nalivperom, ali daje mi osjećaj nekakvog mira. Kad se tako misli dovedu u neki red, slovima ili crtežom, shvatiš da pretjeruješ, i da neke nisu niti upola tako strašne kao što se čine onako na prvu kao glas u tom trenutku.
Obožavam tintu očito, oduvijek crtam tušem, tako da su mi nalivpera predivna za pisanje slova. Imam ih par i to u par boja, pa samo po emociji jedan dan pišem zelenom, drugi crvenom ili pak plavom tintom.
Svima bih preporučila da si nabave nalivpero, ne mora biti skupo, ali ti da taj neki osjećaj gracioznosti. Čini se kao da pišeš nešto stvarno jako važno dok gledaš kako linije nastaju.“
Iskustva, lekcije i planovi
Ovom samostalnom izložbom u Japanu postigla si veliki međunarodni uspjeh. Kakvi su ti dojmovi, a kakve reakcije publike? “Govori” li izložba univerzalnim jezikom?
„Tokio je ogromno tržište i definitivno sam sretna što se izložba dogodila. Zanimljivo je biti u potpuno drugačijem ambijentu, gdje se čini da je sve drugačije, a onda opet… neke stvari su očito univerzalne, jer koliko god nam vizualni stil bio drugačiji, čini se da svi razumiju motive i što oni žele prenijeti. Reakcije su bile super i definitivno ću se opet vratiti uskoro. Neke nove ideje su se pojavile vezane za izlaganje u Japanu i najbolje je slijediti taj put.
Prenijet ću izložbu u i Hrvatsku, no nisam još odlučila gdje. Iako nikad ne ponavljam izložbe i zapravo ispada da je svaka za sebe jedinstveni doživljaj, čini mi se da nije fer da ova ostane toliko “skrivena” samo zato što je prvi put izložena toliko geografski daleko.“
Za vrijeme izložbe boravila si u Japanu – je li to tvoj prvi boravak tamo? Ostavlja li ta kultura trag na tvom radu i nekim novim idejama?
„Bila sam u Tokiju 2019., prije pandemije i čitavog kaosa i bilo je to nevjerojatno iskustvo, a tad su se zapravo dogodili inicijalni pregovori oko izlaganja. Ovo mi je drugi put i definitivno planiram često posjećivati Japan. Super su ljudi i nastala su neka nova prijateljstva, a količinu zanimljivih informacija ima na sve strane, pa ih treba nastaviti istraživati.
Toliko novih stvari se događa na dnevnoj razini, pa ću tek kad dođem u svoj atelje u Zagrebu i kad prođe par dana, moći vidjeti koliko se stvari promijenilo. Sigurna sam da puno, i utjecaj na estetiku i prezentaciju radova, kao i sam pogled koje stvari se smatraju umjetnošću. Japan definitivno drugačije doživljava visoku umjetnost od Europe i čini mi se da je to najkorisnije znanje koje sam naučila ovaj put.“
Za kraj, osim već spomenute izložbe, planiraš li neke nove projekte na domaćem terenu?
„Događa ih se puno paralelno i iako moram šutjeti o njima, vidim koliko mi život funkcionira na dobroj organizaciji poprilično ubrzanog multitaskinga. Odgovara mi taj tempo, jer sam po prirodi ubrzana kao osoba. Čini mi se da je sve odskočilo na neki novi nivo kako rada i umjetnosti tako i poslovnog pristupa. Vjerojatno dobra posljedica nekog sazrijevanja. Veseli me sve što radim, baš zato jer su stvari toliko različite da se moram prebacivati s jedne na drugu i rješavati novonastale probleme u hodu. A ono što zasad mogu otkriti jest da pripremam samostalnu izložbu u galeriji Trotoar u Zagrebu za rujan. Jedva čekam!”
Naslovni vizual: Dario Dunaj, Canva
