romantični bach

VLASTA GYURA PIČULIN, PIJANISTICA: „Trudim se napraviti nešto što još nitko drugi nije“

Kristina Stakor
08.03.2024.

Kako klasičnu glazbu približiti novim mladim generacijama, a kako zatvorenicima? Što je savršena glazba i kako je odsvirati? Te kamo dalje nakon što ste postigli savršenstvo? O svemu tome razgovarali smo s pijanisticom Vlastom Gyura Pičulin koja je nedavno objavila peterostruki album „Embracing Bach“

Opus Johanna Sebastiana Bacha jedan je od temelja klasične glazbe prema kojem veliki respekt imaju slušatelji, a glazbenici pristupaju sa strahopoštovanjem, što je možda razlog zašto su se rijetki odvažili na snimanje njegova kapitalnog djela, dviju knjiga „Dobro ugođenog klavira“. No upravo to je nedavno napravila domaća pijanistica Vlasta Gyura Pičulin što je bio odličan povod za intervju.

„Snimaka „Dobro temperiranog klavira“ ima malo, možemo ih nabrojati na prste i mislim da ova snimka nije bitna samo za mene, premda je ona moje životno djelo, ona je bitna i za Hrvatsku“, započela je pijanistica razgovor o impresivnom pothvatu snimanja peterostrukog albuma „Embracing Bach“ s više od pet sati preludija i fuga. A ono što ga čini još fascinantnijim jest činjenica da je cijelo snimanje odrađeno u samo deset dana, dok bi kod nekih ranijih pijanista, pojašnjava, to znalo potrajati od dvije do dvanaest godina.

vlasta gyura pičulin
Foto: Robert Gašpert

Novo “čitanje” Bacha

Često se kaže da je priprema pola posla, a u ovom slučaju može se reći čak i više, jer su pripreme bile teške i kompleksne te su iziskivale potpuni mir.

„Pripreme su trajale puno duže od samog snimanja, stoga smo se moj producent Luka Marohnić, kompozitor i teoretski matematičar, ujedno i moj bivši student, i ja, nalazili 6 mjeseci prije snimanja i radili na konceptu kako ne bismo gubili dragocjeno vrijeme na samom snimanju.

I tada smo razmatrali: trebamo li Bacha kategorizirati kao baroknog kompozitora? On je, istina, stvarao u vrijeme baroka, no mislim da je Bach zatvorenik vremena u kojemu je živio, te je stvarao služeći se dostupnim formama i instrumentima (čembalo).

Romantična teza koja nije potvrđena, jest da je on počeo pisati ove fuge i preludije u zatvoru. Naime, bio se usprotivio svom tadašnjem poslodavcu, njemačkom vojvodi kada je želio prijeći kod drugog poslodavca. Ovaj to nije dozvolio i strpao ga je u zatvor. I čini se da je to bio blagoslov jer je prvi preludij, koji je kasnije postao harmonijska podloga za Ave Mariju koju slušamo na vjenčanjima, po svemu sudeći nastao u zatvoru.

Tada je, po prvi puta zaklonjen od buke i vrtloga svakodnevice – nekoliko male djece, svakodnevnih proba, svađa s nadređenima – prvi put dobio tišinu. Jedino je iz te tišine moglo nastati ovako genijalno djelo. Tako je napisao skladbe u kojima nema nijedne „loše“ note. Sve je savršeno. Zato su interpreti toliko obuzeti i očarani „Dobro ugođenim klavirom“, preludijima i fugama.

Dvije knjige preludija i fuga nastale su o vremenskom okviru od deset godina. To je i dalje najveće kapitalno djelo klavirskog opusa.

Da, Bach je“ težak“, ali samo onda kada ga tretiramo kao strogog baroknog gospodina i robujemo ideji da ga moramo svirati mehanički, strogo, oporo i bezosjećajno. Tada je težak, jer mi ljudi nismo bezosjećajni, a standardne pijanističke škole nas sve tjeraju na takvu, usuđujem se reći, nehumanu viziju i interpretaciju ove divne i duboke glazbe koja para Nebo svojom dirljivošću.  

Producent i ja smo došli do novih ideja tijekom pred-produkcije. Tonski, nisam se ustručavala koristiti intenzitet ravan tonu moderne glazbe, tempa nisu mehanička, naprotiv, upotrebljavam i rubato. Dalje ne želim govoriti, neka snimka sama govori. Znam sigurno: neće biti dosadno, niti profesionalcima, niti onima koji će prvi puta poslušati Bacha.

Smisao nije bio napraviti još jednu snimku i reći: evo, Hrvatska sad ima snimku koja je slična ostalima. Većina pijanista koja je snimila ovo djelo željela je pokazati koliko brzo mogu svirati, nadmoćno demonstrirati sastav materije. I tada slušatelj koji nije pijanist, a to je većina publike za koju sviramo, kaže: On može toliko brzo svirati, ali ja nisam stigao ništa čuti! To nije i ne smije biti cilj interpreta. Smatram da glazba treba biti pregledna i jasna svakome.

vlasta gyura pičulin
Foto: Robert Gašpert

Prije desetak godina imala sam koncert u Muzeju Mimara i to je bilo prvo izvođenje prve knjige Bachovih preludija i fuga od strane hrvatskog pijanista na klaviru. Ta izvedba bila je dijelom upravo to: dokaz da mogu svirati itekako brzo i snažno. Bio je to početak, valjalo je nastaviti dalje, a to je značilo, živjeti sa svim tim tonovima u glavi i dopustiti vremenu da tonovi postanu dio mojega srca i moje osobnosti. Sada je to meditacija, jedan tonski pregled moga življenja i moje borbe, dakle, ništa drugačije od života svakoga od nas, svi mi živimo, borimo se i osjećamo“, objašnjava Vlasta proces koji pokazuje kreativnost interpretacije, ali otkriva i jednu Bachovu romantičnu stranu.

Neutabani putevi

Ovakav pristup muziciranju koje traži uvijek nove izazove i novo viđenje klasika bio je modus operandi ove pijanistice tijekom cijele karijere.

„Počela sam svirati kasno, s dvanaest godina. Par godina prije sam svirala harmoniku, jedino što su mi roditelji mogli priuštiti, ali nakon dvije godine dogovorili smo se i kupili pianino, pa sam nakon samo 4 godine niže i srednje muzičke škole, s nepunih šesnaest godina već bila student novosadske akademije“, priča Vlasta Gyura Pičulin koja se u Hrvatsku vratila 1991., upisala magisterij na zagrebačkoj muzičkoj akademiji, te se pripremala za specijalizaciju na salzburškom Mozarteumu.“

vlasta gyura pičulin
Foto: Robert Gašpert

Kao završena studentica Mozarteuma i mlada profesorica na Akademiji, svirala je po čak 50 koncerata godišnje za salzburšku svjetsku agenciju Salzburger Schlosskonzerte, a na jednom od festivala u Njemačkoj, na televiziji je vidjela dvorac Eltz, spaljen i uništen i odlučila tamo organizirati festival.

„U dogovoru s ravnateljicom Muzeja u dvorcu Eltz, svirala sam probni koncert za Advent. Svirala sam Goldberg varijacije Bacha, koje sam dvije godine kasnije snimila u New Yorku.

Dvorana je imala samo zemljani pod, iznad nas je bilo više rupa nego krova, struja je svako malo nestajala. U „dvorani“, ili onome što je ona nekada bila, smrzavali smo se na plus dva. Bila sam u bijeloj haljini kratkih rukava, dok su svi u publici bili u kaputima i bundama i pokušavali me zaogrnuti jednom od njih. Odbila sam. To je bio za neke od slušatelja možda prvi koncert nakon povratka u Vukovar. 

Osnovali smo tako prvi festival 1999. gdje je svirala najbolja svjetska flautistica, Irena Grafenauer, pjevala je čileanska primadona Cecilia Toledo, pratio ju je naš Viktor Vidović. Istovremeno se u Osijeku održavala konferencija Paneuropske Unije, pa je na prvi vukovarski festival stigla publika: pola Europskog parlamenta! On što smo zamislili, ostvarilo se. Vukovarska priča je uskoro obišla svijet na najvišoj instanci.”

Vukovarski festival komorne glazbe, kojem je bila umjetnička ravnateljica, trajao je dvadeset godina, a nakon toga se okrenula novim izazovima jer smisao života, prema vlastitim riječima, pronalazi u onome što još nije napravljeno.

Glazba bez ograničenja

Svoja znanja prenosi i studentima glazbene pedagogije i glazbene teorije na zagrebačkoj Akademiji, a u svojoj je karijeri glazbu širila i izvan zidova Muzičkih akademija i koncertnih dvorana, pa je pokazala i terapijsku moć glazbe – u zatvoru.

„Ideja za koncerte u zatvoru došla je od mog najboljeg prijatelja Marka, koji je tada radio u odjelu dijagnostike u Zatvoru Zagreb. Tadašnjeg dekana Mladena Janjanina zamolila sam za posudbu klavira za Remetinec i tako smo održali koncert u sportskoj dvorani zatvora. Za mene je to bilo neobično dirljivo, a ono čega se posebno sjećam jest da je psihijatar upravitelju rekao kako već dva tjedna, nakon koncerta, nisu imali incidenata. Ponudili su nam da počnemo raditi s kažnjenicima na svoj način. Trebala sam odmor nakon izvedbe Chopinovih Nokturna i nisam mogla odbiti nešto tako ludo.

Marko je uzeo svoje profesionalne orgulje koje su dovezli u dvoranu i mi smo prihvatili kažnjenike svih vjeroispovijesti za crkveni zbor, jer u zatvoru su nedjeljom služene svete mise; nije bilo ograničenja ni audicije. Pripremali smo ih za pjevanje mise, a dolazili su nam pravi sluhisti, kao i oni bez ikakvoga sluha. Kad pogledam unatrag, pjevali su literaturu na pet jezika, uključujući i latinski. Nešto kasnije napisali su sami predstavu o svojim iskustvima u zatvoru, pa smo mjesecima minuciozno pripremali i režirali tu istu predstavu. Dok živim, neću zaboraviti vibrantnu atmosferu i u publici i među njih dvadesetak na „pozornici“.

Osobno, nisam naučila ništa manje od njih. Koliko god bilo teško shvatiti, životni putevi su neobični, asimetrični. U tom zdanju naučila sam kako ne treba suditi, nego umjesto toga, preispitivati sebe. Podsjetim se na to svako jutro“, prisjeća se Pičulin.

vlasta gyura pičulin
Foto: Robert Gašpert

Glazba može premostiti granice i svjetove, povezati ljude, pobuditi emocije, no kakva je danas recepcija i percepcija klasike?

Danas nema sluha za klasiku kod šire publike, ali sami smo si krivi. Mi izlazimo na pozornicu u dugim toaletama, muški kolege u frakovima, leptir mašnama – ljude to odbija. Ja sam počela izlaziti na pozornicu u kožnoj jakni, military kombinezonu, sakou… zašto bi netko išao slušati nešto što je démodé? Klasična glazba to nije, možda je samo ona vječna (ali, nisu li i Queenovci, Beatlesi, i dalje ih slušamo), ali mi se često predstavljamo kao da smo démodé ljudi.

Sjećam se pozitivnog primjera još iz devedesetih, kada je moj dragi prijatelj i kolega Srđan Čaldarović, u vrijeme kad sam organizirala festival u Vukovaru, organizirao festival u Artnet klubu, prvom Internet klubu u Hrvatskoj. I mi smo tamo, usred desetak računala, svirali klasiku, filmsku glazbu, jazz… zašto ne svirati u klubovima, na ulici, u pogonima tvornica? U konačnici, svirala sam i u zatvoru. Naletjela sam na Zagrebačke soliste na Dolcu, sviraju klasiku, a ljudi stoje i slušaju. Samo je u našim glavama da to treba biti velika dvorana Lisinski“, kaže pijanistica.

vlasta gyura pičulin
Foto: Robert Gašpert

Nakon savršenstva

Njezin pristup klasici je drugačiji, pa je ne sluša privatno, već samo jednom dok se priprema, kako kod interpretacije ne bi bilo tuđeg utjecaja. Nasljeđe novosadske akademije, objašnjava.

„Kod kuće ne slušam klasiku, to radi moj suprug. On me poučava i rocku, jer sam svoje srednjoškolske godine posvetila akademiji pa nisam imala vremena za rock razdoblje. Sretna sam što imam supruga koji ima odličan ukus u glazbi i apsolutni sluh, premda se ne bavi glazbom. U našem domu većinu vremena svira lagani vrhunski jazz.“

Pa se na kraju razgovora vraćamo početnoj temi: što nakon Bacha? Ima li života nakon savršenstva?

„Nedavno sam razgovarala s kolegom s Royal Academy u Londonu i upitala ga: „A što ću sad sljedeće svirati? Ništa nije napisano dovoljno dobro kao preludiji i fuge!“ „Tako je, zato nećeš svirati ništa novo, piši knjigu“, odgovorio mi je. Što nakon savršenstva? Možda jednom jazz, ali već sam najavila Chopina. Moram mu se vratiti, on je moja prva ljubav, to je svojevrsna regresija koju ću pokušati odraditi kroz glazbu. Hoće li nakon toga biti knjiga ili jazz, vidjet ćemo. Ne brinite, neće biti memoari! (smijeh)“

Pročitaj više

Iz ljubavi prema glazbi i fantasyju

7 stvari koje niste znali o 27-godišnjoj pjevačici koja oduševljava originalnim stilom i pjesmama koje se bave pitanjima seksualnosti, neovisnosti i samopouzdanja. Vrijeme je da saznate sve o njenom prvom albumu ‘Weedkiller’ koji govori o vilinskoj civilizaciji koju napada i uništava vojska neprijateljskih strojeva, a čiji je spot snimala u Beogradu

Trebaju li se Dua Lipa, Calvin Harris i David Guetta zabrinuti, jer na sceni se pojavila nova DJ zvijezda koju podjednako obožava i glazbeni i modni, ali i artistički svijet. Uostalom, magazin Forbes je još 2019. Peggy Gou proglasio jednom od važnijih azijskih liderica, pionirki i poduzetnica mlađih od 30 godina. Iako je svojedobno gostovala na hrvatskom Sonus festivalu, držimo fige da ćemo je uskoro ponovo imati prilike slušati u Hrvatskoj. Halo, Arena? Imate li koji slobodan termin?

umjetnost umjetne inteligencije

Kako izgleda umjetnost u dobu umjetne inteligencije pitanje je koje se sve češće postavlja, a turski umjetnik Refik Anadol svojim radovima odgovara ne to i postavlja nova pitanja: ako strojevi mogu učiti, znači li to da mogu sanjati i halucinirati? I može li umjetna inteligencija biti glas prirode?

HOMO LUDENS

Knjiga ‘The Game’ talijanskog pisca Alessandra Baricca uzbudljiv je putopis kroz povijest digitalizacije, kao i prustovska potraga za dušom koja se na tren sakrila u dvostrukim stvarnostima koje paralelno živimo već desetljećima

Online tjednik za pop kulturu i autorske priče

Stvari koje osjećamo. Teme koje pokreću.
Newsletter nedjeljom.