Javnost se sa pojmom BDSM-a prvi put značajnije upoznala izlaskom trilogije “Pedeset nijansi sive”. Gledate li na to kao na nešto pozitivno ili problematično? Može li se prikaz odnosa unutar trilogije smatrati reprezentativnim za BDSM zajednicu ili je riječ o pogrešnoj interpretaciji?
Napomena: Intervju sadrži osjetljive teme. Svi opisani odnosi predstavljeni su kroz prizmu sigurnosti, povjerenja i informiranog pristanka.
Osobno sam prvi doticaj s BDSM-om imala koju godinu ranije. U to doba Tumblr je bio hit platforma koju sam koristila svaki dan i nekako slučajno tijekom tog svakodnevnog skrolanja naišla jednom na spicy gif konopima zavezane žene u nekakvom mračnom ambijentu. Malo je reći da sam bila iznenađena i zbunjena, osjećala sam i snažnu nelagodu jer mi se cijela vibra činila pomalo “opasna”, a istovremeno sam osjetila i zanimanje, ali i odbojnost. Susresti se s tako nečim na bilo koji način prije izlaska” Pedeset nijansi sive” bilo je izazovno – jer ne znaš ništa o tome, nepoznato je, čini se strašno i zabranjeno, uopće ne znaš je li takvo nešto normalno, ako te imalo privuče javlja se snažan osjećaj srama i pitanje “jesam li normalna?”.
Rekla bih da je izlazak trilogije s jedne strane pozitivan, jer dominacija i submisivnost su najčešći kinkovi, i pokazati to javnosti sigurno je brojne ljude potaklo da se malo opuste, da se osjećaju normalno ako imaju takve seksualne tendencije, ali i da istražuju svoju seksualnost i igraju se s partnerima opuštenije na malo drugačije načine. Smatram da je kod seksualnosti jako važno istraživati i upoznavati prvenstveno sebe i svoje želje, a potom otvoreno komunicirati s partnerom. Ono što smatram negativnim kod izlaska trilogije jest prezentiranje prikazanih kinkova bez puno pozadine – otkud dolaze, zašto se pojavljuju, kako to iskomunicirati.
Nešto što se prikazuje u kinima i generira toliki interes javnosti odjednom djeluje kao vrlo normalno i uobičajeno, a ne naglašava dovoljno slojevitost seksualnosti i partnerskih odnosa općenito te važnost introspekcije u tome, kao ni važnost pristanka i vrlo duboke i iskrene komunikacije. Ono što također smatram lošim u trilogiji je prikaz Christianove dominantne uloge koja nije isključivo u spavaćoj sobi već se produžuje na druge aspekte života. To nije toliko učestalo u kink svijetu, iako postoji termin “total power exchange” koji se odnosi na potpunu kontrolu i sveobuhvatno donošenje odluka za drugog partnera od strane dominantne osobe. Vrlo je tanka granica između razmjene moći i psihičkog zlostavljanja, nezdrave i nametnute kontrole, manipulacije – što se u “Pedeset nijansi” javlja, ali ne unutar BDSM dogovora, već kao nezdravi obrazac ponašanja glavnog lika. Smatram da tu može doći do krive interpretacije gledatelja i da bi mogli toksično ponašanje povezati s blagodatima koje BDSM dinamika može imati.
Kako biste osobno definirali BDSM praksu te općenito ‘kink’ naspram ‘vanilla’ odnosa?
Vanilla odnosima smatram one koji su potpuno ravnopravni, često predvidljivi i poprilično “straightforward”. Čini mi se da je u zadnje vrijeme termin “vanilla” dobio negativne konotacije, barem u online kink zajednicama. Neki ga smatraju sinonimom za dosadno ili jednolično – s time se uopće ne bih složila, to je jednostavno preferencija koja sama po sebi nije niti dobra niti loša, samo jest. U BDSM bih uvrstila svaki oblik odnosa koji uključuje bilo kakvu igru moći između partnera, gdje je jedan u glavnoj, dominantnoj ulozi, a drugi prepušta svoju kontrolu drugome. To uključuje čitav spektar alata, ali kad kažem “alati” ne mislim nužno na igračke poput konopa, lisica, bičeva i slično, što možda većini padne napamet na spomen BDSM-a.
BDSM igra može početi vrlo suptilno, riječima ili laganim dodirom, no onog trenutka kad osjetiš da si u nadmoći ili pak da puštaš partneru da vodi igru – osobno već to doživljavam kao BDSM. I baš zato što BDSM smatram jako širokim pojmom, jer razmjena moći nije rijetka pojava, nisam neki fan etiketa i odavno su mi prestale biti važne. Što se tiče nekakvog definiranja kink odnosa, pod to bih svrstala sve što nije vanilla. Zapravo, mislim da je kink s vremenom izgubio nekakvu striktnu definiciju i pod taj kišobran bih stavila sve seksualne prakse koje nisu “osnovne” i uključuju bilo kakvo istraživanje, igranje i odudaranje od “straightforward” seksa, a BDSM je samo jedna od mogućnosti pod tim kišobranom.
Što vas je potaknulo na istraživanje vlastite seksualnosti u tom smjeru?
Bila sam u dugogodišnjoj vezi koja je započela još u srednjoj školi. Oboma nam je sve bilo novo, istraživali smo bazične stvari zajedno, bilo nam je dobro – ali u jednom trenu nakon nekoliko godina savladavanja osnova i prakticiranja manje-više isključivo njih, ja sam dobila poriv za osjećanjem njegove blage dominacije. Željela sam osjetiti da on vodi taj ples, željela sam čvršći dodir, jači udarac po stražnjici, zabavljala me pomisao da se kroz igru borimo i da se pravim da ne želim, a on me mora nadjačati – potpuno sam mu vjerovala, a uživala sam u osjećaju njegove nadmoći i snage. Na moju tadašnju žalost, on uopće nije bio zainteresiran za istraživanje u tom smjeru jer mi nije htio nikako nanositi bol, unatoč tome što sam ja i verbalno komunicirala i pokušala ga fizički navoditi na malo grublji dodir.
To je bilo davno, u međuvremenu je ljubav završila, a ja sam bila poprilično zbunjena, osjećala sam se posramljeno, nisam znala jesam li normalna i jesu li moje želje normalne, brinulo me što ako nigdje na svijetu ne postoji partner s kojim ću moći biti otvorena i iskrena oko svoje seksualnosti, a da smo pritom kompatibilni i zaista oboje uživamo. Kad se ta veza završila, imala sam vrlo jasan kriterij za idući odnos – bilo mi je izrazito važna seksualna kompatibilnost, da je u pitanju netko tko je dominantan u spavaćoj sobi, i s kime mogu istražiti submisivni dio sebe. Nisam bila spremna niti zainteresirana za ozbiljnu vezu, ali imala sam želju za istraživanjem seksualnosti. Htjela sam dobrog prijatelja kojem se mogu otvoriti, vjerovati mu, i nadoknaditi sve što se tiče seksualnog života.
Fast forward, nisam dovoljno poznavala sebe, svoje želje i granice, naišla sam na osobu koja nije imala sposobnost (ili želju) za praćenjem tuđih reakcija i granica već joj je bilo važno samo njezino zadovoljstvo, i dogodilo se ono najgore – moje granice su prijeđene i seksualni čin je tekao tako da su se stvari odvijale protiv moje volje, nastavio se unatoč mom “ne”. Kroz godine koje su slijedile uvidjela sam puno propusta s moje strane, a glavni i najvažniji je jasna i direktna komunikacija – prije bilo kakve fizičke akcije. Ako si netko tko ima submisivne sklonosti, a nemaš nikakvog teorijskog znanja o tome osim da to postoji, imaš intenzivan osjećaj srama oko komunikacije na temu seksa – tada je ulazak u ikakav seksualni čin koji uključuje bilo kakav power exchange rizičan.
U trenutku u kojem se događalo nešto protiv moje volje, u glavi sam imala jak konflikt – s jedne strane sam bila svjesna da me inače, van tog konteksta, neke od radnji uzbuđuju, no s druge sam osjećala jak otpor, jer sam znala i osjećala da me osoba s kojom sam u tom trenu ne vidi, odbija čuti, ne doživljava i prelazi sve moje granice.
Spominjete prilično traumatično iskustvo… Prije svega, hvala vam na povjerenju i hrabrosti da takvo što iznesete u javnost. Postoji li išta što biste voljeli da vam je netko tada rekao – savjet, smjernicu, nešto što biste danas vi poručili ženama koje su se našle u sličnoj situaciji?
Kad se to dogodilo, voljela bih da sam znala da je dopušteno predomisliti se, da je moje „ne“ u bilo kojem trenu opravdano i da imam svako pravo na njega kao i da nisam nikome ništa dužna, a isto tako ni kriva jer odbijam. Voljela bih da sam se sama sa sobom dogovorila oko vlastitih granica, i da se nisam bojala zauzeti prostor odbijanjem, da sam znala da moje „ne“ treba imati veću težinu od tuđeg „da“. Voljela bih da sam slušala što mi govori intuicija i kako moje tijelo reagira na osobu pored mene. Voljela bih da sam znala da je seksualni akt protiv nečije volje silovanje, čak i ako je prije događaja seksualni odnos bio željen s obje strane. Voljela bih da sam znala odmah prepoznati i definirati što se zaista dogodilo, jer bih to vjerojatno ranije procesuirala i od početka radila na tome s psihoterapeutom.
Voljela bih da sam, u trenu kad sam napokon imenovala taj događaj, znala da mjerilo snage nije nositi se sama s tim. Voljela bih da sam se ranije obratila psihoterapeutu. Vjerujem da bih na taj način bolje integrirala taj događaj kao tek jednu od priča koje su se dogodile tijekom mog života, i ranije shvatila da me to ne definira, već da ću živjeti u miru s tim dijelom sebe i primjenjivati važne lekcije koje sam naučila. Također, ako se već dogodilo, voljela bih da sam znala da nisam ja ta koja se treba sramiti.
Ako ste voljni podijeliti, je li povijest seksualne traume na ikoji način utjecala na formiranje intimnih preferencija? Postoje li situacije ili prakse unutar BDSM-a koje doprinose povratku osjećaja kontrole, autonomije i tjelesnog integriteta?
Dio vremena nakon tog lošeg iskustva zapravo uopće nisam bila svjesna da se dogodilo nešto traumatično. Gotovo trenutačno sam to potisnula, zakopala duboko u sebe i naizgled lako nastavila dalje. Moja želja za submisivnošću u tom je periodu rasla, no srećom, naišla sam na muškarca s kojim sam duži period bila u odnosu, koji je zaista bio maksimalno empatičan, pun poštovanja, pred kojim sam se mogla svojim tempom otvarati. Jako je dobro čitao moje reakcije, bio strpljiv, pažljiv, tražio povratnu informaciju i najvažnije (što bi trebalo biti sasvim normalno 🙂 ) u svakom trenu poštivao moje granice i apsolutno nikad nije napravio ništa što bi učinilo da se osjećam ugroženo.
Iako seksualno submisivna, počelo mi je biti jasno da je u zdravoj BDSM dinamici submisivna osoba ona koja diktira pravila igre, postavlja granice i daje smjer.
Kad promotrim bolje svoju seksualnost, rekla bih da je ona sredstvo izražavanja nečeg što je duboko u meni, dio koji pokušava isplivati van i želi da ga bolje pogledam. U godinama nakon te traume, imala sam osobito zanimanje za CNC (consensual non-consent) igrice. Nije to bilo ništa dramatično ni veliko – obično bi to bilo tijekom predigre, počevši od samog poljupca – malo bih glumila opiranje i jako uživala u osjećaju da se partner malo pomuči prije nego mu se prepustim. Ključna stvar je to da bih uvijek unaprijed iskomunicirala i jasno rekla svoje granice, želje i sve bitne informacije prije ulaska u takvu igru, koja bez navedenog može lako otići u potpuno krivi smjer. S vremenom je moj interes za CNC eskalirao te sam počela razmišljali kako bih htjela rekreirati traumatični događaj kroz roleplay.
Dugo sam razmišljala o tome, bila sam svjesna da je potencijalno opasno i možebitno trigger za tko zna kakvu moju reakciju. Sve dok nisam bila posve sigurna, nisam ništa spominjala partneru. Jednom kada je došao taj trenutak, naš odnos je bio na dubokoj razini – znala sam da se mogu opustiti, da on obraća pažnju na moje reakcije, da mu je važna moja sigurnost i ugoda u svakom trenutku i da je sve u skladu s mojim željama. Otvoreno sam mu mogla ispričati o prošlosti, razjasniti zašto uopće želim takvo što, i mogli smo korak po korak testirati i pomicati granice dok nismo oboje bili sigurni da smo spremni odigrati to punim intenzitetom.
Moja želja je bila da ta igra bude zaista intenzivna i da u nekom trenu zaboravim da je samo igra. Uz višestruke povratne informacije tijekom igre, došli smo do razine intenziteta da se na koju sekundu činilo zaista stvarno. Pitate se zašto bi, pobogu, netko htio rekreirati takvo negativno iskustvo? To je bio moj način za vratiti svoju moć i autonomiju. Ovaj put ja sam odlučila, ja sam izabrala, ja sam diktirala pravila igre, moje želje su bile u fokusu, ne samo da sam dala pristanak nego je do toga i došlo na moj zahtjev – polako, postepeno, dok sam cijelo vrijeme bila sigurna da to želim. Bilo je preplavljujuće, intenzivno, emotivno, izazovno, ali prije svega katarzično. U BDSM-u postoji pojam “sub-drop” koji označava snažan osjećaj “pada” nakon seksualnog čina, a može se javiti kao tuga, letargija, zbunjenost i slično. U ovom slučaju meni je najizraženiji bio osjećaj zbunjenosti – nakon što prestane nešto što se na trenutke čini stvarno, vratiš se u realnost i vidiš da si na sigurnom, kraj svoje sigurne osobe, koja te mazi, tješi, razumije intenzitet iskustva i podsjeća da je to bila samo igra i da to nije bilo “zapravo”.
Za mene je ta igra bila kao terapeutsko iskustvo, i nakon toga slični porivi gotovo su mi potpuno isparili iz glave. Tako intenzivne CNC igre ne bih preporučila ako ne vjerujete svom partneru 120%, ako niste dobro promislili želite li to i ako niste dobro iskomunicirali na koji način signalizirati prestanak igre. Osim toga, istraživanje drugog kraja spektra, odnosno vlastitih dominantnih sklonosti, doprinijelo je osjećaju vraćanja autonomije i kontrole, ali ujedno i boljem razumijevanju submisivne uloge i toga koliko moći zapravo ona sama nosi.
Uzimajući u obzir prethodna iskustva, kako izgleda proces izgradnje povjerenja s partnerom unutar BDSM konteksta?
Vjerojatno nije potrebno naglašavati da sam nakon jednog negativnog iskustva postala jako oprezna i počela puno više osluškivati tuđe namjere. Od tad obraćam pažnju na svaki, pa i najsuptilniji signal za tendenciju ka mogućem nepoštivanju tuđih granica. Promatram to kroz ponašanje potencijalnog partnera prema drugim ljudima, kroz reakcije na šale, kroz male stvari. Ako ulazim u nešto fizički s novom osobom, pomalo testiram reakcije, kako će postupiti ako se povučem, ako izrazim negodovanje. Time prikupljam ključne informacije koje mi pomažu odlučiti želim li uopće nastaviti ikakvu fizičku akciju i mogu li toj osobi vjerovati. Još jedan praktičan savjet koji od tad primjenjujem je obostrani verbalni pristanak prije uvođenja svakog novog fizičkog koraka. Ja se tako osjećam puno sigurnije, pritom se partner i ja više povezujemo kroz dodatnu komunikaciju. Ako ti paše bol, ne znači da ti paše u svakom obliku i na svakom dijelu tijela.
Dodatno, često pri upoznavanju ubacim razgovor o sub/dom tendencijama, i potaknem na rješavanje BDSM kviza koji je odličan kvantitativni pokazatelj toga što možete očekivati od osobe. Rezultati testa opisuju BDSM uloge u postotku, a posebnu pažnju obraćam na postotak Degrader i Sadist uloga, jer su mi obje znak za poseban oprez i ne želim se upuštati ni u kakve odnose s osobama koji imaju velik postotak u te dvije navedene uloge. Također, volim s vremena na vrijeme sama ponovno riješiti test kako bih pratila vlastite promjene. Tendencije se mijenjaju kroz godine, što mi je jako zanimljivo pratiti.
Što biste naveli kao pozitivne, a što kao negativne aspekte nekonvencionalnih seksualnih praksi?
Kao pozitivne bih izdvojila doprinos slojevitosti odnosa i jedan poseban intenzitet – emocionalni, mentalni, i u konačnici fizički. Osobno mi je seksualnost važan segment veze i nije nešto što mogu promatrati zasebno. Otvorenost za istraživanje novih stvari i sposobnost za versatilnost tijekom seksualnih odnosa direktno povezujem s osobnošću partnera, a iz mog iskustva oni koji su otvoreni barem za razgovor o tome, otvoreniji su i generalnim životnim iskustvima, promjenama perspektive, mijenjaju mišljenja i slično. Osim toga, za zdravu izmjenu moći tijekom seksa važna je visoka razina povjerenja, a povjerenje je temelj zdravog partnerskog odnosa. Seksualne prakse za mene su jedan od načina za aktivno vježbanje povjerenja, odnosno zabavan podsjetnik da je povjerenje tu, a kroz nove stvari i nove načine međusobnog prepuštanja, ono s vremenom dodatno raste.
Nije sve tako bajno, naravno, ima i negativnih strana. Često na Redditu, Tiktoku i ostalim uobičajenim društvenim mrežama, ali i onima nešto specifičnijeg profila korisnika poput Fetlifea, naiđem na objave ili komentare koji vrište kako njihov autor uopće ne razumije važnost pristanka ili smatra da ima pravo dobiti od partnera što god poželi. Kako je to vrlo široka tema sama za sebe, neću previše o tome, ali kao glavnu negativnu stranu istaknula bih potencijalnu opasnost od ulaska u odnos bez unaprijed iskomuniciranog pristanka i opću neinformiranost (mladih, ali i starijih) o granicama, o empatiji, o mogućim posljedicama. Vjerujem da bi se vjerojatnost potencijalnih opasnosti višestruko smanjila kad bismo kao društvo otvorenije razgovarali o tome – informacije bi bile dostupnije, iskustva isto tako.
Što biste izdvojili kao najvrjedniji aspekt takvih odnosa – emocionalno, psihološki, seksualno?
Dodatan način izgradnje povjerenja između partnera, ali i vježbanje vlastite ranjivosti.
Ako zaista imate partnera kojem vjerujete i koji vjeruje vama, kojem se možete prepustiti i koji se prepušta vama, seks gotovo da postaje umjetnost. Čini mi se da danas vlada nekakva epidemija izbjegavanja emocionalnog prepuštanja, kao da se svi jako štitimo i gradimo zidove oko sebe, ali iz mog iskustva, ako pomalo spuštate vlastite emocionalne štitove dok partner radi isto to, i dok paralelno jedno drugom pokazujete vlastitu ranjivost i prepuštate se kroz seksualna iskustva, to sveukupno može biti divno i duboko “wholesome” iskustvo. Mislim da je većini pripadnika mlađih generacija danas lakše pokazati sebe kroz seks nego striktno emocionalno, no jedno se isprepliće s drugim, plešu zajedno i nadopunjuju se.
S druge strane, jeste li nailazili na osobe, situacije ili prakse koje biste okarakterizirali kao neetične?Smatrate li da je opće poznavanje svega onoga što BDSM odnos obuhvaća na razini, ili je među praktikantima moguće pronaći i one vođene upitnim motivima?
Uh, apsolutno. S obzirom da BDSM i dalje nije nešto o čemu je uobičajeno razgovarati, povremeno čitam o tome na Redditu i Fetlifeu, a anonimnost pomaže da pokažu tko su. Iz komentara korisnika na određene teme ili iz samih njihovih profila, sad već poprilično lako mogu prepoznati znakove za uzbunu. Čini mi se da je prisutno mnoštvo muškaraca koji vlastite frustracije ispoljavaju kroz lažnu masku Dom uloge, a pritom imaju nula osjećaja za odgovornost i poštovanje prema drugoj osobi.
Želim napomenuti da je za BDSM ključna komunikacija i pristanak – a ako naiđete na osobu kojoj pristanak nije bitan, velika je vjerojatnost da dotična osoba nije nikakav Dom nego običan zlostavljač.
Osim toga, ne bih rekla da je u tim zajednicama nedostatak informacija uzrok tome, već da su u pitanju pojedinci koji jako dobro znaju što rade, ali koriste BDSM uloge kao sredstvo manipulacije nad često mlađim, neiskusnim i manje informiranim članovima, najčešće ženama. Vrlo jednostavan i praktičan savjet za testiranje kakav je tko, barem na nekoj osnovnoj razini, je mali test – blago suprotstavljanje, kontriranje, postavljanje granice. Zlostavljač će na to najčešće reagirati pokušajem kontrole, poniženjem ili uvredom, dok će netko tko razumije BDSM dinamiku biti strpljiv, prepoznati i uvažiti značaj granica. Ako se ne osjećate sigurno, dajte petama vjetra i ne preispitujte previše. Slušajte sebe.
Što biste naveli kao najčešće zablude o ‘kinkovima’, posebice u kontekstu ženske seksualnosti?
Rekla bih da velik dio muške BDSM populacije (pogrešno) smatra da su žene prirodno submisivne, da vole bol, kontrolu, uvrede, degradaciju i poniženje. Najalarmantnija i najopasnija zabluda koja je prisutna kod mnogih muškaraca, ne samo BDSM poklonika, je da se žene vole praviti da ne žele kada zapravo žele, i da „ne“ nije „ne“ nego poziv na testiranje granica. Kakve god bile nečije sklonosti, nikada nije na drugima da o tome odlučuju i naprečac zaključuju, a pogotovo ne da rade išta na svoju ruku.
Fotografije: Canva, Unsplash
