„Ali zašto, uvijek je tolika gužva i smrdi…“, uobičajeni je odgovor mojih prijatelja i poznanika kad razgovor nekako dođe na temu Venecije i moje tendencije da joj se uvijek iznova vraćam. Kao da se radi o toksičnom ljubavniku, a svi mi uzaludno ukazuju na (u ovom slučaju doslovno) crvene zastavice i vodu koja je (opet doslovce) došla do grla.

Pa ipak, hordama turista koji je preplavljuju usprkos, uvijek u njoj pronalazim ljepotu, šarm, čak i autentičnost. Naravno, neki od razloga su posve osobni i nostalgični, koji vode u zabavne i inspirativne mjesece u dvadesetima kada sam prvi puta živjela izvan roditeljskog doma. Kada sam prvi put uživo čula skladbe Djanga Reinhardta, vidjela nastup klezmer cirkusa i doživjela čaroliju titravih mozaika bazilike sv. Marka osvijetljenih lusterima u ponoć. No oni nisu jedini.

Mjesto slobode i noviteta
Možda je do karnevala ili do činjenice da je nekoć bila trgovačka velesila, ili zato što je danas multikulturalna meka koja uspijeva održati svoj jedinstveni stil života u nekom mirnijem ritmu, protiv suvremene struje, možda je zahvaljujući uličicama u kojima se možemo izgubiti, pronaći, sakriti… no Venecija je bila i ostala mjesto osobnog rasta, oslobođenja, slobodnijeg razmišljanja.
U prilog tome govore i žene koje su odabrale upravo Veneciju kao mjesto u kojem će se transformirati – markiza Luisa Casati u svojevrsnu performericu, a Peggy Guggenheim u kolekcionarku koja je gradu koji vrvi umjetničkim djelima iz razdoblja renesanse i baroka podarila značajan djelić moderne.
„Venecija je vječnost sama“, izjavio je Josif Brodsky, no dodala bih, to ne znači da je sasvim zapela u vremenu. Taj balans starosti i suvremenosti: bijenale arhitekture nasuprot nagnutim tornjevima crkava, umjetničko bijenale nasuprot Tintorettovim slikama, filmski festival na koji zvijezde ne stižu u limuzinama već brodovima, duga tradicija karnevala koja dovodi uvijek neka nova (doduše, skrivena) lica – ono je što Veneciju održava aktualnom i svježom, čak i kada zrak oko kanala to nije.
Gdje se „izgubiti“
“Izgubiti se jedino je mjesto na koje vrijedi otići”, napisao je Tiziano Scarpa, autor knjige „Venecija je riba“. Pa gdje bi se netko, tko ne uviđa tu magiju Venecije, trebao izgubiti kako bi je pronašao?
Svako godišnje doba nosi neke svoje draži: zima magle i puste ulice, ljeto mnoštvo događanja i razdragane posjetitelje, a i svatko od nas ima neka vlastita očekivanja i želje.

No jedno od onih mjesta koja ostavljaju bez daha, ispred kojih uglavnom nećete naići na dugi red za ulaz jest Scuola Grande di San Rocco, zgrada laičkog bratstva u kojoj možete razgledati impresivne Tintorettove slike, ali i one Tiziana, Giorgionea i Tiepola te nevjerojatne reljefe.
Već ranije spomenuta Peggy Guggenheim gradu je ostavila svoju zbirku u nikad dovršenoj palači Venier dei Leoni, a uz stalni postav modernih i suvremenih autora, tu je i relaksirajući vrt prepun skulptura i instalacija te antikni namještaj koji je kolekcionarka koristila.
Gondola je nekoć bila glavno prijevozno sredstvo u Veneciji, no danas je doživljavamo kao tipično kičasto turističko iskustvo i zahvaljujući cijeni, može se percipirati kao „tourist trap“. No ima nešto i u istraživanju Venecije iz te žablje perspektive, koje nas doista vraća u vremena kada su glavni ulazi u palače bili s morske strane. Ako niste spremni u gondoli provesti barem pola sata i za to dati stotinjak eura, postoje i javne „linije“, takozvani traghetto s puno pristupačnijim cijenama koje koriste i lokalci kako bi brzo prešli Canal Grande na mjestima gdje nema mostova.

Otočići lagune nisu toliko napučeni kao centar Venecije, pa ako se malo želite odmaknuti od gužve… Murano i Burano dobro su poznate destinacije na koje se svakodnevno iskrcavaju horde izletnika, pa budite spremni na to da nećete biti jedini koji će svjedočiti uvijek zadivljujućoj demonstraciji oblikovanja stakla. No tu su i San Giorgio Maggiore s bazilikom koju je projektirao Palladio, te fondacijom Giorgio Cini. Otočić San Michele od Napoleonova je doba glavno venecijansko groblje na kojem su pokopani i Sergej Diaghilev, Igor Stravinsky i Josif Brodsky.
Ne treba preskočiti ni otočić Torcello kojim je počelo naseljavanje lagune, a na kojem danas (u trenutku pisanja teksta) živi još sedam stanovnika. Na otoku se još dobro drži katedrala Santa Maria Assunta utemeljena u 7. stoljeću s mozaicima u bizantinskom stilu. A u blizini je i Mazzorbo, otočić mostom spojenim s Buranom, na kojem se nalazi i vinograd autohtone venecijanske sorte dorona.

I za kraj, pošto ljubav ide kroz želudac, ne smijemo zanemariti ni dvije stavke koje svaki posjet Veneciji čine još divnijim: spritz i cicchetti. U tradicionalnim bacarima ili barovima mogu se naći zalogaji poput bacala mantecato, sarde in saor ili polpette uz koje vino ili spritz još lakše teče.

Spritz ćete vrlo lako naći na svakom koraku jer je to tipično venecijansko piće koje se tamo ispija već stotinjak godina, a samo je vaša preferencija hoće li to biti sa slatkastim Aperolom ili gorkastim Camparijem ili Selectom, u kombinaciji s proseccom i mineralnom. A nakon toga, teško će biti odoljeti magiji vječne Venecije.
Naslovni vizual: Unsplash / Sterlinglanier Lanier