Kada vam je zadnji put bilo dosadno? Ne mislim na situaciju u kojoj ste se našli na kavi s krajnje nekompatibilnim sugovornikom i svako malo pogledavali na sat pitajući se koliko vremena treba proći prije nego što postane prihvatljivo reći „Žao mi je, no sada zaista trebam krenuti“. Zanima me kada ste zadnji put svjesno prigrlili neaktivnost, ostavili svaku distrakciju po strani i dopustili si da vas osjećaj dosade preplavi? Usudila bih se pretpostaviti – davno. Jer, dosada tradicionalno nije nešto čemu težimo, a u današnje vrijeme iznimno je lako možemo izbjeći. Rješenje nam je na dlanu. Prijatelj kasni? Vadimo mobitel i scrollamo. Čekamo liječnički pregled? Vadimo mobitel i scrollamo. Pauza na poslu? Vadimo mobitel i scrollamo. Odmor kod kuće? Vadimo mobitel i scrollamo.
Kome još treba isprazan osjećaj?
U svakome trenutku u kojemu um pokušava mirovati, ruka nam već nesvjesno poseže za mobitelom, a mi se hranimo novim digitalnim slatkišima i (privremeno) eliminiramo glad za dopaminom. Veza s dosadom uspješno prekinuta, kome još treba taj isprazni osjećaj?! No dopamin nije zamišljen kao nešto čija bi vrijednost trebala vječito biti u visinama jer je to, najkraće rečeno, nemoguće. Uzmemo li u obzir da se svakodnevno častimo „jeftinim“ dopaminom, ne čudi što svaki high prati jednako snažan low nakon čega se osjećamo još praznije. I začarani krug se nastavlja, a ostati nasamo s vlastitim mislima djeluje kao najgora stvar na svijetu. Dogurali smo do točke u kojoj bi dio ljudi radije odabrao blagi elektrošok nego 15 minuta bez distrakcija!
„Otkrili smo kako prosječan sudionik zazire od 6-15 minuta vremena provedenog u prostoriji bez ičega za raditi, osim razmišljati, te da će posegnuti čak i za blagim elektrošokom ne bi li osjetio ikakav podražaj radije nego da se prepusti svom misaonom tijeku“ šokantan je zaključak istraživanja pod nazivom „Just think: The challenges of the disengaged mind“.
Strah od Pandorine kutije zvane glava
Kao netko u čijem je životu anksioznost čest gost, apsolutno razumijem strah od Pandorine kutije zvane glava. Tko zna na što bismo sve mogli naići krenemo li čačkati po nekim stvarima, a jednom kada se ta vrata otvore, sretno nam bilo sa zatvaranjem! To je ujedno i razlog zbog kojeg se divim onima koji meditiraju; fascinira me njihova mogućnost mirnog sjedenja i „osjećanja daha u lijevoj potkoljenici“. Pokušala sam. Relaksacija 0. Frustracija 1. Umjesto mogućnosti svjesnog isključivanja i koncentriranja na sadašnji trenutak, moj um odlučio me blagosloviti s minimalno 3 različita misaona tijeka i popratnom unutarnjom glazbenom kulisom.
Ako ste imalo nalik meni, dosada je, paradoksalno, upravo ono što vam može pomoći ukrotiti podivljale misli, a nerijetko i transformirati ih u nešto smisleno. Potrebno je samo pristupiti joj nešto drugačije. Svaki put kada trenutke dosade, one u kojima biste se trebali suočiti sa svojim mislima, mijenjate za instant virtualni sadržaj, nenamjerno stvarate još veći kaos u glavi. Overload informacijama, i to najčešće onim posve nebitnim koje bespotrebno zauzimaju mentalni prostor. Umjesto toga, dopustite vlastitom umu da vas zabavi! I tako vam cijelo vrijeme pokušava nešto reći, možda je došlo vrijeme da poslušate?
Što dugujem dosadi?
Ponekad je riječ o stvarnim problemima i važnim životnim preispitivanjima, a ako to nije vrijedno obraćanja pažnje zaista ne znam što jest. Znam samo da upravo „trenucima dosade“ dugujem hrabrost za okretanje k pisanju, jer da sam slušala vanjski svijet sada biste vjerojatno čitali moje izvješće o reviziji, a ne kolumnu. Dosada, odnosno onaj trenutak u kojemu sam dopustila da sve drugo bar na kratko utihne, otvorila je mogućnost tome da zaista čujem vlastite misli te obratim pažnju na ono što je bitno. Naravno, prihvaćanje dosade neće uvijek rezultirati prosvjetljenjem i kompletnim mijenjanjem životnog kursa; dosada će vam ponekad servirati naizgled nevažne ideje.
Zašto nam najbolje ideje padaju na pamet ispod tuša ili na jastuku?
Naizgled, jer kreativnost i znatiželja nisu koncepti koje valja shvaćati olako. Živimo u kulturi u kojoj se dosada i manjak mentalne stimulacije smatraju znacima toga da smo nešto ozbiljno zaje… No ukoliko ste neprestano u društvu, stvarnom ili virtualnom, okruženi tuđim sadržajem, prilično je teško kreirati vlastiti. Postoji razlog zašto gotovo svaki kreativac tvrdi kako su mu najbolje ideje sinule netom prije spavanja ili za vrijeme tuširanja – to su one rijetke situacije u kojima je osoba odvojena od smartphonea i dopušta umu da slobodno luta i sanjari. Skloni smo dosadu poistovjetiti s niskom produktivnošću, no smanjena (vanjska) aktivnost često rađa kreativnost.
Dosada kao najbolji inkubator ideja
Ponekad se pitam misle li moji susjedi da sa mnom nešto nije u redu jer, bace li pogled kroz moj prozor, vrlo lako me je uloviti kako s cigaretom u ruci zamišljeno gledam u prazno. No to je moja meditacija, jedina koju sam sposobna pratiti, ona posve prilagođena mom umu u kojoj mu dopuštam da skače s teme na temu, s ideje na ideju. To je način na koji nastaje svaka moja kolumna i svako „A zašto?“ na koje se kasnije trudim pronaći odgovor. To je ono zbog čega tvrdim kako zanimljiva dosada nije nužno oksimoron, a ako joj dopustite, mogla bi vas odvesti do prilično interesantnih spoznaja. Prigrlite li je, dosada postaje inkubator ideja, a uz dodatak znatiželje samo je nebo granica.
„Nemam posebnih talenata, samo sam strastveno znatiželjan“, izjavio je jednom prilikom Albert Einstein. Iako sam prilično sigurna kako ćemo se svi složiti da je itekako imao poseban talent, u njegovim riječima krije se savjet za svakoga od nas. Ne moram biti genijalna, dovoljno je da sam strastveno znatiželjna, a to mogu biti tek nakon što distrakcije ostavim po strani, tek tada kada zavlada dosada.
*ovotjedna kolumna nastala je uz pomoć respiratorne viroze i periodičnih naleta dosade
Fotografije: Unsplash+,Sara Čolić; animacija Canva
